Nedavni incident s otkazivanjem stotina privatnih zaštitara uoči utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva u Torontu ponovno je otvorio bolno pitanje industrije: kako niske satnice, oslanjanje na povremenu radnu snagu i nedostatak operativne discipline izravno ugrožavaju sigurnost masovnih okupljanja.
Organizacija masovnih sportskih manifestacija poput Svjetskog nogometnog prvenstva predstavlja vrhunac sigurnosnih i logističkih izazova za svaku državu i grad domaćina. U teoriji, privatni zaštitarski sektor trebao bi biti čvrst oslonac javnim službama, preuzimajući na sebe kontrolu pristupa, perimetarsku zaštitu i upravljanje masom. U praksi, međutim, sustav često puca tamo gdje je najtanji – na ljudskom faktoru.
Upravo se to dogodilo u Kanadi, gdje je više od stotinu privatnih zaštitara angažiranih za osiguranje utakmica u Torontu jednostavno odlučilo ne pojaviti se na svojim radnim mjestima. Kako bi se spriječio kolaps sigurnosnog prstena oko stadiona, lokalna policija morala je hitno reagirati i popuniti praznine aktiviranjem izvanrednih prekovremenih smjena za svoje službenike. Ovaj incident nije izolirani slučaj, već školska lekcija o sistemskim problemima koji godinama opterećuju industriju privatne zaštite na globalnoj, ali i na lokalnoj razini.
Tri ključne točke ranjivosti sustava
Analizom događaja u Torontu kristaliziraju se tri glavna problema s kojima se susreću zaštitarske tvrtke i naručitelji usluga prilikom osiguravanja velikih manifestacija. Prvi i najizraženiji problem su niske satnice i demotivirani radnici, budući da zaštitarske tvrtke koje dobivaju ugovore za megadogađaje često operiraju s minimalnim maržama, što rezultira izrazito niskim primanjima za same zaštitare na terenu. Kada radnik za visoko stresan rad u masi prima minimalac, njegova motivacija i lojalnost tvrtki padaju na nulu, pa rizik od nedolaska na posao postaje statistička izvjesnost.
Nadalje, izrazito je prisutan takozvani sindrom povremene radne snage jer za kratkotrajne sportske spektakle zaštitarske tvrtke rijetko koriste svoje stalne i provjerene kadrove ili ih koriste u manjem broju. Umjesto toga, masovno se zapošljavaju studenti, umirovljenici, honorarci i privremeni radnici koji bez adekvatne obuke, osjećaja profesionalne odgovornosti i bez straha od dugoročnih profesionalnih posljedica predstavljaju izrazito nestabilan oslonac. Na koncu, sve to dovodi do prebacivanja financijskog tereta na leđa poreznih obveznika, jer kada privatni sektor podbaci, javna sigurnost ne smije biti ugrožena, pa policija mora uskočiti kroz prekovremene smjene, što generira goleme troškove i opterećenje javnih službi, umjesto da ih pokrije privatni organizator koji ostvaruje profit.
Tehnologija ne može zamijeniti stabilnog čovjeka
Suvremena industrija sigurnosti ulaže golema sredstva u napredne tehnologije, pa implementacija sustava video nadzora integriranih s umjetnom inteligencijom, upotreba bespilotnih letjelica za nadzor perimetra i uvođenje robotike u patrole bez sumnje podižu razinu situacijske svjesnosti. Međutim, slučaj iz Toronta zorno pokazuje da tehnologija ne vrijedi ništa ako na terenu nema obučenog, discipliniranog i adekvatno plaćenog zaštitara koji će na temelju tih informacija pravovremeno reagirati. Ljudski faktor i dalje ostaje potpuno nezamjenjiv temelj svake ozbiljne operacije fizičke zaštite.
Iako se ovaj incident dogodio na drugom kraju svijeta, lekcije su itekako primjenjive i na europskom, pa tako i na hrvatskom tržištu privatne zaštite. Pritisak na rušenje cijena usluga, kronični nedostatak kvalificirane radne snage i preopterećenost postojećih kadrova prekovremenim radom problemi su s kojima se svakodnevno suočavaju domaći menadžeri sigurnosti, koordinatori i nadzornici na terenu. Poruka iz Toronta je jasna jer rezanje troškova na zaštitarskim satnicama i oslanjanje na ad-hoc skupljenu radnu snagu u konačnici rezultira opasnim sigurnosnim propustima koji se moraju krpati javnim resursima. Sigurnost masovnih manifestacija zahtijeva visoku razinu profesionalizma, a profesionalizam se na koncu mora adekvatno platiti i cijeniti unutar sustava.
Eugen Antić