Eugen Antić
Sutra je Dan zaštitara, profesije koja bi trebala simbolizirati sigurnost, povjerenje i odgovornost. Upravo uoči tog dana saznajemo da se nedavno dogodio čin koji ruši samu srž te profesije: zaštitar je u Prihvatnom centru za tražitelje azila Porin, objektu koji je trebao čuvati, silovao ženu. To nije samo monstruozno kazneno djelo pojedinca, nego i ogledalo sustava koji ga je omogućio. Što se događa s industrijom privatne zaštite u RH i tko je zapravo odgovoran za ovakav slom povjerenja?
Ovakvi slučajevi pokazuju da imamo industriju koja raste brojkama, ali trune iznutra. Privatna zaštita u Hrvatskoj zapošljava tisuće ljudi i bilježi rast prihoda, no iza tih statistika krije se sumorna stvarnost. Zaštitari rade potplaćeni, preopterećeni i često bez ozbiljne obuke. Tvrtke se na tržištu nadmeću spuštanjem cijena, a kad je cijena ispred sigurnosti, kvaliteta i etika padaju u drugi plan. U takvom okruženju tragedije nisu iznimka, nego očekivana posljedica. A odgovornost za to ne snosi samo industrija privatne zaštite, već i država koja dopušta da kriterij najniže cijene određuje sigurnost, kao i društvo koje šutke prihvaća urušavanje standarda.
Slabe točke sustava koje nitko ne želi vidjeti
Selektiranje kadrova postoji samo na papiru, jer očito kroz njega prolaze i oni koji nikada ne bi smjeli nositi uniformu. Obuka je puka formalnost, u kojoj se o etici i ljudskim pravima govori usputno, ako uopće. Inspekcije su rijetke, a kazne simbolične, pa tvrtke nemaju stvaran poticaj za održavanje visokih standarda. Javna nabava, u kojoj je jedini kriterij najniža cijena, dovodi do toga da se angažiraju upravo oni koji na ljudima i sigurnosti najviše štede.
Tko je odgovoran? Svi, osim onih koji žele oprati ruke
Krivac nije samo pojedinac koji je počinio monstruozno djelo. Ali on nije pao s Marsa. Odgovornost nosi i poslodavac koji ga je zaposlio, i naručitelj koji ga je angažirao, i država koja je trebala osigurati nadzor. Kada sve te karike zakažu, rezultat nije samo „incident“, već sustavni promašaj. A svaki takav promašaj plaćaju nevini ljudi.
Što nam ovaj slučaj pokazuje
Pokazuje da je hrvatska privatna zaštita opasno nisko postavila letvicu. Da uniforma ne jamči sigurnost, već ponekad upravo suprotno. Pokazuje i da društvo još uvijek zatvara oči pred nasiljem, posebno onim nad ženama, umjesto da ga dočeka s nultom tolerancijom.
Što treba mijenjati — odmah?
Potrebne su radikalne promjene, a ne kozmetičke dorade. Treba uvesti temeljite psihološke provjere pri zapošljavanju. Obuka mora uključivati etiku i prevenciju nasilja, a ne biti samo formalni papir. Inspekcije trebaju biti redovite i oštre, a kazne brze i odvraćajuće. Javna nabava mora prestati favorizirati najnižu cijenu jer sigurnost nije roba na sezonskoj rasprodaji. I konačno, zaštitari moraju biti adekvatno plaćeni i vrednovani, jer posao koji uključuje povjerenje i moć zahtijeva profesionalce, a ne ljude kojima je to zadnje utočište.
Dan zaštitara trebao bi biti prilika za slavlje profesije koja čuva osobe i imovinu. Ove godine, on će ostati u sjeni zločina koji razotkriva bolnu istinu: hrvatska privatna zaštita ima ozbiljan problem. Ako industrija želi ikada povratiti ugled, mora prestati šutjeti i početi čistiti vlastito dvorište. Povjerenje se ne gradi brojkama i prigodnim govorima, već ljudima — i njihovim djelima.