Jesmo li kao društvo i država zakazali po pitanju zaštite škola?

Dr. sc. Ante Perčin, predsjednik Udruge zaštitarske djelatnosti HUP-a

Posljednjih dana nakon tragičnog događaja u OŠ Prečko u većini medija dominira tema sigurnosti u osnovnim školama, u okviru koje je uz mjere koje propisuje netom doneseni Protokol o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama, najviše polemike izaziva pitanje angažmana zaštitara u školskim ustanovama, odnosno pitanje jesu li isti adekvatno rješenje ili ne? Naravno, demokratsko smo društvo, tema sigurnosti djece je iznimno osjetljiva, tako da ne čudi brojnost stavova i mnoštvo mišljenja na navedenu temu.

Slijedom navedenog pokušat ćemo rasvijetliti određena pitanja vezana uz razinu sigurnosti u školskim ustanovama, kao i dati određene preporuke o mogućim rješenjima navedene sigurnosne problematike kroz mjere i radnje privatne zaštite. No, svakako imajući na umu i respektirajući i ukupnost nužno pratećeg socijalnog i psihološkog aspekta svih mjera i radnji prema ciljanoj populaciji učenika, njihovih roditelja, kao i društvu u cjelini koje podrazumijevamo kao prateći set nužnih aktivnosti koje zasigurno ne mogu izostati u ukupnom rješenju aktualne sigurnosne situacije.

Adekvatnosti i optimalnosti mjera i radnji privatne zaštite

Kako smo naglasili da će temeljni fokus ovog osvrta biti na adekvatnosti i optimalnosti mjera i radnji privatne zaštite u aktualnoj sigurnosnoj situaciji u školskim ustanovama, u okviru istoga logično je postaviti pitanje jesu li zaštitari doista optimalno rješenje u školama? No, prije bilo kakvog odgovora, smatramo nužnim dovesti u korelaciju i ukupne okolnosti u kojima se posegnulo za navedenom mjerom. Naime, mišljenja smo da je angažman zaštitara u školama u trenutačnoj situaciji realno promatrati i kao određenu vatrogasnu mjeru nakon navedenog tragičnog događaja, uzimajući u obzir i sami psihološki efekt (uz sve ostale funkcionalnosti privatne zaštite) koji se želi postići navedenim angažmanom i to primarno kroz očekivani funkcionalni aspekt nadzora ulaska/izlaska osoba u/iz prostora škole, odnosno kontrolu i sprečavanje ulaska svih osoba koje na bilo koji način mogu ugroziti sigurnost djece (u sada štićenom prostoru) osnovnih škola. Stoga je i osnovna pretpostavka navedenog angažmana (kao i svojevrsna garancija sigurnosti uznemirenim roditeljima) sadržana u temeljnim ovlastima zaštitara da zapriječi ulazak osobe (učenika, roditelja, i bilo koje treće osobe) u prostor škole s hladnim, vatrenim i/ili bilo kojim drugim oružjem podesnim za nanošenje ozljeda učenicima, nastavnicima i drugom osoblju u školi. Realnost navedenih radnji jamče zakonske ovlasti zaštitara koji u svakom trenutku može zapriječiti ulazak u štićeni prostor osobi koja kod sebe ima oružje ili oruđe podesno za nanošenje ozljeda, kao i odbiti (uz primjenu sredstava prinude) napad na sebe ili osobe koje štiti, artikuliran od strane potencijalnog počinitelja. Navedenu ovlast prema pozitivnim zakonskim propisima u RH ima samo još policajac u sustavu javne sigurnosti MUP-a RH i ni jedna druga osoba.

Uz navedeno, naravno da je tim za psihološku pomoć koji je bilo poslan i/ili formiran u pojedinim školama zasigurno potreban u kontekstu premošćivanja raznih vrsta trauma kao posljedica navedene tragedije, no s aspekta samih roditelja i šire društvene zajednice isti sa svim svojim aktivnostima ne može jamčiti da se navedeni nemili događaj s nekim novim počiniteljem neće dogoditi u nekoj od školskih ustanova, a to je uznemirenim roditeljima (još uvijek pod dojmom načina izvršenja ovog kaznenog djela) te uz aktualnu percepciju straha za sigurnost vlastite djece trenutačno ipak najvažnije.

Naravno, da uz sve navedeno možemo spekulirati i hoće li se navedena tragedija (kao zasigurno izolirani događaj sa specifičnim počiniteljem ovog djela) ikad više i realno ponoviti, i koliko smo mi zapravo sigurna zemlja, pa u datim okvirima i proporciji s navedenim i komentirati ukupne mjere zaštite u školama, odnosno jesu li nam na ulazu doista potrebni profesionalni zaštitari sa svim svojim ovlastima i/ili primjerice većinu sigurnosne problematike možemo riješiti kroz mjere i radnje Protokola o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama, koji se nešto sadržajnije bavi već uobičajenim pitanjima svakodnevne komunikacije s navedenim objektima, pojašnjavajući sama pitanja kontrole pristupa prostorima škola, zaključavanje i nadzor ulaza u prostor škole, ulaske/izlaske učenika tijekom odmora, u/i roditelja i drugih posjetitelja u škole, pregled navedenih osoba i predmeta koji unose učenici/posjetitelji i sl.

Sigurnost je uvijek svojevrsni kompromis

Realno, dio sigurnosne problematike zasigurno možemo riješiti mjerama i radnjama iz navedenog protokola, no posve je jasno da za slučajeve poput tragedije u OŠ Prečko navedene mjere ne jamče pozitivan ishod. Isto tako iznimno je nezahvalno spekulirati s mjerama sigurnosti u proporciji s mogućim pojavnim oblicima kaznenih djela i razinama crnih scenarija i mogućih događaja u školama, a posve nedopustivo kad isti uključuju i mogući gubitak života. Stoga, uz svu prethodnu realnost poznato je da je sigurnost uvijek svojevrsni kompromis (mogućih ugroza, te mjera i radnji za suzbijanje/otklanjanje istih), na koji uz određenu dozu rizika kao društvo pristajemo. Stoga ono što prvo moramo promijeniti je pristup prema samoj sigurnosti u školama, tj. istom se ne možemo baviti samo nakon pojedinih tragedija nego svakodnevno, sustavno i kontinuirano kako bi kroz preventivne mjere i radnje otklonili mogućnost ponavljanja navedenih događaja u budućnosti.

Sustavno bavljenje poslovima sigurnosti u najkraćim crtama podrazumijeva profesionalni pristup sigurnosnoj problematici u svakom pojedinom objektu uz paralelno uvažavanje svih njegovih specifičnosti ( od same mikrolokacije na kojoj se nalazi škola, konfiguracije same školske zgrade, broja ulaza, etaža, evakuacijskih puteva, požarnog puta, broja učenika, nastavnog osoblja, smjenskog sustava, broju incidentnih učenika s izrečenim ukorima, povijesti vršnjačkog nasilja u školi, povijesti kaznenih djela u navedenom kvartu, okolnog prostora oko školskog igrališta, komunikacije građanstva s navedenim prostorom, uspostavljenog sustava sigurnosti u objektu, instaliranim sustavima tehničke zaštite, i niz drugih specifičnosti koje je nužno sagledati u adekvatnoj prosudbi ugroženosti za određenu školu, ali prosudbi koja nije sama sebi i svojom formom svrha (da je imamo u nekom fasciklu ako netko pita) nego dokumentom na bazi kojega će se ustrojiti adekvatan sustav sigurnosti u svakoj pojedinoj školi. Naravno da navedeni dokument treba izraditi profesionalna ustanova/osoba koja se bavi poslovima sigurnosti, kao što bi bilo logično i da sami ustroj i koncepcija sustava sigurnosti (kad već nemamo kategorizaciju škola i propisane mjere i radnje koje bi ravnateljima bile smjernice i obveze) nije posao samog ravnatelja, domara, spremačica i drugog tehničkog osoblja u školi, s obzirom na to da isti nemaju potrebna znanja u navedenom segmentu.

Prijelazni model

No, uz svu prethodnu i naknadnu pamet što bi trebalo, također treba biti realan, i kreirati određeni prijelazni model koji (pogledom na aktualno stanje sigurnosti) često iz ničega vodi u određeni sustavni/ji pristup pitanjima sigurnosti u školskim ustanovama. Naravno da nisu svi objekti isti, nisu ni sve sredine u kojima se nalaze iste, kao ni sama sigurnosna problematika. Stoga treba biti oprezan u predlaganju određenih 'svemirskih' mjera sigurnosti za pojedine lokacije koje trenutačno ne koriste iz palete usluga privatne zaštite gotovo ništa. Tako da u kontekstu određenih zadovoljavajućih sigurnosnih rješenja uz neizostavni ljudski faktor, tj. ukupno nastavno i nenastavno osoblje u školama (kao i budućeg operativca za poslove sigurnosti i civilne zaštite) je zasigurno nužno značajnije korištenje sustava tehničke zaštite. Pritom mislimo na uobičajenu paletu od klasičnih vatrodojavnih sustava (čija je instalacija postala svojevrsni standard i podrazumijeva se u školskim objektima), sustava video nadzora, protuprovalnih sustava s panik tipkama, sustava kontrole pristupa i sl. Elaboracija funkcionalnosti svakog pojedinog sustava, bi uvelike premašila dimenzije ovog članka, stoga ćemo samo staviti akcent na razlikovanje pojmova 'opremanja škole i instalacije pojedinog sustava tehničke zaštite' i njegovog kasnijeg 'korištenja'. Za primjer ćemo uzeti često široko dostupni i sveprisutni sustav videonadzora kojega ima dobar dio školskih ustanova, ali koji se ne nažalost ne koristi na adekvatan način. Naime nerijetke su situacije u kojima video zapis navedenog sustava ne gleda nitko, i/ili eventualno gleda povremeno, pa čak i kad gleda pitanje je što gleda i koristi li punu funkcionalnosti navedenog sustava. Naime, navedeni sustav nije zamišljen isključivo kao sredstvo za rekonstrukciju određenih događaja nakon njihove realizacije, nego i za preventivne aktivnosti i upravljanje samom sigurnosti u štićenom prostoru uz adekvatan i sadržajan monitoring video zapisa.

Naime, upravo monitoring navedenog sustava i proaktivno postupanje u slučajevima vršnjačkog nasilja, raznih ozljeda, zlostavljanja, neprimjerenog ponašanja učenika u učionicama, hodnicima, školskom igralištu, aktivnosti na/oko školskog igrališta i drugih javnih prostora škole bi (uz ostale poslove zaštite) bio jedan o neizostavnih radnih zadataka zaštitara, koji bi na temelju istoga mogao i proaktivno postupati kako prema trećim osobama (potencijalnim počiniteljima KD iz kategorije dilera, pedofila i sl.), tako i u suradnji s nastavnim osobljem i psihologom i prema djeci nasilnicima (čime bi se riješio veliki dio vršnjačkog nasilja i izvan samih škola).

No unatoč navedenim funkcionalnim mogućnostima sustava, svakodnevno svjedočimo primjerima da dijete koje je duži period žrtava nasilja, na koje nitko pravovremeno ne reagira, vrlo lako u svojoj 'za njega bezizlaznoj situaciji' po dostupnosti određenog oružja može postati počinitelj kaznenog djela prema osobama koje ga zlostavljaju. I naravno u datoj opciji opet imamo potencijalnog počinitelja učenika. Po sličnom modelu nužnosti razlikovanja 'funkcionalnog korištenja' i 'same instalacije' dakako možemo demonstrirati i kod sustava kontrole pristupa (AC), koji kad već instaliramo u školskoj ustanovi, poželjno je da ga sami i ne sabotiramo, a što podrazumijeva da nema neovlaštenog dijeljenja šifri za ulazak, univerzalnih šifri za cijele razrede, aktivnih šifri za generacije koje više nisu učenici, podkajlanih vrata s kontrolerima i sl. Sve navedene opcije od prethodnog sustava predstavljaju grubu devijaciju od njegove osnovne funkcionalnosti i krajnje svrhe zbog koje je instaliran. Predlagani sustav protuprovale s panik tipkama po određenim učionicama je dakako također jedna od opcija (koja u slučaju ugroze svakako jamči pravovremenu informaciju o istoj), no kod navedenog sustav je pitanje pravovremenosti intervencije, bez obzira bila ona iz same škole (pretpostavljeno od zaštitara i/ili operativnog djelatnika za sigurnost u školi) ili vanjske interventne ekipe privatnih zaštitara i/ili policije.

Uvođenje operativnog djelatnika za sigurnost i civilnu zaštitu

Nadalje, glede najavljenog uvođenja operativnog djelatnika za sigurnost i civilnu zaštitu u škole (u daljnjem tekstu 'OD' ) od strane ministarstva, u suštini se radi o određenoj modulaciji angažmana profesionalnog zaštitara s osobom koja će se baviti istima i/ili vrlo sličnim poslovima u školskoj ustanovi, i koja će biti zaposlenik navedene školske ustanove. Naime od samog početka i logičnih reakcija javnosti o potrebi angažmana zaštitara u školama (i to primarno kao svojevrsne refleksije na sami način izvršenja KD-a u OŠ Prečko) artikuliran je dosta negativan stav prema (tada mogućem) angažmanu zaštitara u vidu izjava 'da zaštitari nisu rješenje', 'da imamo negativna iskustva sa zaštitarima' i sl. Samim tim se odmah po prvim izjavama o navedenom događaju i mjerama koje se planiraju poduzeti da bi se iste i slične tragedije spriječile u budućnosti pojavila teza o 'djelatniku unutar školskog sustava koji će raspolagati određenim znanjima i vještinama iz područja sigurnosti. Tako da praktički od prvog dana nakon navedenog događaja imamo jednu alternativnu formu obavljanja poslova sigurnosti u školama, za koju se kasnije samo tražio i koliko/toliko adekvatan sadržaj (koji bi bio različit od poslova privatne zaštite), a opet zadovoljavao nužnu funkcionalnu svrhu zaštite i nužnih zaštitnih aktivnosti u školama. U konačnici je iskristalizirana i nova funkcija 'operativnog djelatnika za sigurnost i civilnu zaštitu', koja je dodana kao novo radno mjesto unutar Pravilnika o dopuni pravilnika o djelokrugu rada tajnika te administrativno-tehničkim i pomoćnim poslovima koji se obavljaju u srednjoškolskoj ustanovi, unutar kojega su u čl. 8. a propisani i njegovi poslovi…

Uvidom u navedeni popis radnih zadataka 'OD' evidentno je da se u konačnoj formulaciji radnih zadataka odustalo od niza početnih prijedloga i očekivanja što bi ta osoba u konačnici radila, te su na kraju isti definirani vrlo općenito i na razini elementarnih radnji i poslova sigurnosti. Predmetni komentar bitno 'sniženih očekivanja' i radnih zadataka promatramo kroz prizmu samog programa edukacije za navedene 'OD' u trajanju od 160 sati (za koju se primarno naglašavalo da mora biti sadržajnija i obuhvaćati nove module u odnosu na trenutačnu edukaciju zaštitara od 100 nastavnih sati). Sadržaj, novi moduli i program predmetne edukacije u ovom trenutku još uvijek nisu poznati tako da njihovu sveobuhvatnost i adekvatnost ne možemo komentirati, no ono što je evidentno je realnost da sami popis radnih zadataka 'OD' u proporciji s ovlastima licenciranog zaštitara i zakonskim mogućnostima prilikom realizacije poslova privatne zaštite (osoba i imovine), značajnu prednost daje licenciranom zaštitaru s postojećim zakonskim rješenjem u okviru Zakona o privatnoj zaštiti ( NN 16/20).

Isto tako, ono što je također bitno naglasiti je činjenica da navedeni 'OD' po postojećem zakonskom okviru privatne zaštite ne bi mogao obavljati navedene poslove (tako da je i dopuna i izmjena dijela zakonskog okvira nužnost). No ipak, uz navedeno radi se i potpuno drugom konceptu na koji se uobičajeno propisuje djelokrug poslova zaštite (bilo privatne i/ili javne) u okviru kojega se unutar zakonskog okvira koji definira poslove bilo javne ili privatne sigurnosti primarno definiraju pitanja samog djelokruga poslova javne/privatne sigurnosti, neposrednih izvršitelja istih, i njihove ovlasti, a što je slučaj i kod zaštitara privatne zaštite. U proporciji s navedenim „OD' ima definirane radne zadatke na poslovima sigurnosti, bez jasnih ovlasti i načina na koji će iste izvršiti. Primjerice jedan od definiranih poslova 'OD' je i 'zaštita osoba i imovine od protupravnog ponašanja…

Isto tako, unutar radnih zadataka 'OD' izostala je i vrlo bitna radnja pregleda osoba i predmeta prilikom ulaska u školsku ustanovu. Predmetna aktivnost (ma koliko polemike izazivala) je vrlo bitna preventivna radnja kojom se može spriječiti niz neželjenih aktivnosti ako ne i KD unutar školske ustanove. Zaštitar ima navedenu ovlast pregleda osoba i predmeta prilikom ulaska u štićeni prostor, dok je kod 'OD' navedena radnja u potpunosti izostavljena iz popisa poslova. Sumirajući navedeno, isto ide u prilog zaključku o krajnje nepotrebnoj ekshibiciji s kreiranjem novog radnog mjesta 'OD' kojim se prema sadašnjim pokazateljima zasigurno nije postigla ni dodatna funkcionalnost ni adekvatnost u provedbi poslova zaštite u školama, u proporciji s angažmanom zaštitara privatne zaštite koji navedene poslove već obavljaju dugi niz godina kao dio redovne zaštitne aktivnosti usluga privatne zaštite (a što je u konačnici i uobičajena praksa u zemljama EU).

Naravno opisana zakonska forma radnog mjesta i željeni sadržaj radnih aktivnosti su svakako bitni, no uz navedeno ne smijemo zaboraviti ni pitanja odabira i selekcije kadrova za navedeno radno mjesto, traženih uvjeta i kriterija koji moraju ispunjavati budući kandidati, njihove psihofizičke, zdravstvene, mentalne i moralne podobnost za isto, kao i dosta smjelu najavu da će se predmetni izvršitelji najprije zaposliti u OŠ pa potom dobiti rok od nekoliko mjeseci da se educiraju i ispune uvjete za ostanak na navedenom radom mjestu. Da se ne radi o poslovima sigurnosti u kojima incidentni događaj može nastupiti u bilo kojem trenutku, te nažalost rezultirati i moguće tragičnim posljedicama za štićene osobe povukli bi banalnu 'alanfordovsku' paralelu da je navedeni model sličan opciji da osoba dobije autobus s 50 školske djece, zaposli ga se na radnom mjestu vozača uz uvjet da u roku od par mjeseci položi vozački ispit.

Pozitivne prakse

No, na kraju ne želimo doći do zaključka da se poslovima sigurnosti u školskim ustanovama ne može baviti i u modelu „in house“ no predmetni model je svakako nužno sadržajno i funkcionalno doraditi, i to vjerujemo najlakše primjenom određenih pozitivnih praksi na istim poslovima iz zemalja EU. U tom kontekstu, možda je malo apsurdno što će predmetna dorada navedene poslove opet vratiti unutar uobičajenih zaštitnih aktivnosti i modela realizacije poslova privatne zaštite, kao što će vrlo vjerojatno i sami neposredni izvršitelji za poslove 'OD' u školama, biti dojučerašnji zaštitari privatne zaštite, tako da ćemo na kraju nakon par bespotrebno otrčanih krugova doći do realnosti i potvrde antiteze da iako se tvrdilo da zaštitari nisu rješenje, da će zaštitari u funkciji operativnih djelatnika (s par sati dodatne edukacije, koja im po opsegu pravilnikom definiranih radnih zadataka 'OD' realno za izvršenje istih ne treba) u konačnici biti ipak trajno i cjelovito rješenje. No sami model i forma realizacije navedenih poslova (uz svu realnost nepotrebnih kreacija) je opet manje važan. Ono što je bitno je stvarno podizanje razine sigurnosti u navedenim školskim ustanovama.

Nakon svega navedenoga trebali bi realno nešto i zaključiti i dati svojevrsne preporuke za rješenje predmetne sigurnosne problematike. Stoga kao što smo i naveli zaštitari u svim školskim ustanovama zasigurno nisu trajno rješenje, no prilikom navedene konstatacije moramo respektirati opće stanje uznemirenosti šire javnosti i roditelja posljedično tragičnom događaju u OŠ Prečko, nakon čega se moralo nešto radikalnije poduzeti (od samog zaključavanja ulaznih vrata), koje je većina škola prakticirala i do tada. Isto tako, kad analiziramo stavove samih roditelja u strahu za sigurnost svoje djece isti se kreću od stava „da bi zapalili državu“ zazivajući ulazak u školu uz maksimalni pregled, kroz metal detektore i sl., dok s druge strane imamo stavove „da roditelji negoduju da su im djeca zaključana i da je na ulazu zaštitar“. S obzirom na to da se radi o dva dijametralno suprotna stava, teško da će bilo koje mjere sigurnosti naići na širi konsenzus društva u cjelini. Ipak uvažavajući i valorizirajući sve navedene stavove, mišljenja smo da je ipak nerealno pokriti sve školske ustanove od vrtića, osnovnih i srednjih škola, raznih sportskih dvorana, učeničkih domova…, jednako restriktivnim mjerama sigurnosti.

Stoga je nužno napraviti određenu kategorizaciju svih nastavnih ustanova, kao i prosudbu ugroženosti koja će respektirati specifičnosti svake pojedine lokacije (objekta), te potom uspostaviti i realne i optimalne mjere sigurnosti u istoj. Isto tako, protekom vremena tragične posljedice ovog događaja će jednostavno izblijediti, i postepeno će doći do klasičnog opuštanja i relaksacije samog fokusa i usmjerenosti na pitanje sigurnosti školskih ustanova. Upravo navedeno stanje je najveća opasnost za ukupan proces, kojim se opet nitko neće cjelovito, sustavno i sveobuhvatno baviti nego će sama sigurnost ostati u razmeđi parcijalno uspostavljenih mjera. Škole će se zaključavati, nekolicina će ostaviti zaštitare, dio će zaposliti 'OD', sustavi tehničke zaštite instalirani na školama će se koristiti polufunkcionalno, i ponovno nećemo napraviti nikakav značajniji sigurnosni iskorak. Možemo se dijelom tješiti da smo sigurna država (što statistički gledano jesmo), no unatoč navedenom, sustav sigurnosti sa svim svojim mjerama i radnjama se upravo i uspostavlja da do samih incidentnih situacija ne bi došlo. Od školskih ustanova (na svim navedenim razinama) zasigurno ne možemo napraviti svojevrsne military zone (s nadzorom i pregledom svake pojedine osobe), stoga će fokus zaštite morati preuzeti sustavi tehničke zaštite, poglavito videonadzor s analitičkim softverima u pozadini potpomognuti umjetnom inteligencijom (AI) i strojnim učenjem (ML) s (pred)definiranim podacima i algoritmima, koji će prepoznavati incidentne situacije i na koje će bilo interventne ekipe privatne zaštite i/ili policija pravovremeno intervenirati. Isto je za budućnost realno, optimalno, te troškovno jedino prihvatljivo rješenje za podizanje razine sigurnosti u svim objektima školskih ustanova.

Dio sigurnosnog rješenja je zasigurno i učinkovito korištenje sustava kontrole pristupa (AC), koji je jednostavna nužnost za kontrolu bilo kojeg prostora ako želimo izbjeći fizičku kontrolu prilikom ulaska u iste. No, i uz sve navedeno uspostavljeni sustav sigurnost je (kao što smo i naglasili) i nadalje određeni kompromis zaštitnih aktivnosti i potencijalnih ugroza, koji nikad u potpunosti ne anulira sve moguće ugroze, no ipak jamči prihvatljivu razinu rizika na koju zajednički pristajemo i s kojom smo u načelu zadovoljni. No, navedenim pristankom postajemo sukreatori i suodgovorni za pitanje vlastite sigurnosti, pa je stoga i neophodno nužna promjena stava da se sigurnošću bavi uvijek netko drugi (policija, zaštitari, OD za sigurnost u školi). Da, navedene kategorije se primarno bave poslovima sigurnosti kroz svoju osnovnu djelatnost, no u konačnom stanju sigurnosti kroz svoju sigurnosnu kulturu, ponašanje i poštivanje uspostavljenih pravila i procedura participiramo svi i svi smo suodgovorni za stanje sigurnosti. Svaka sigurna mjera, radnja, procedura, protokol ograničava određena prava pojedinaca i narušavaju njegovu uobičajenu razinu slobode kao i samu komociju ponašanja, no na isto pristajemo upravo da bi dosegli prihvatljivu razinu sigurnosti. Samim tim je apsurdno da tu istu razinu sigurnosti svojim postupcima i ponašanjem svakodnevno narušavamo i ugrožavamo. Stoga, tek kad navedeni stav prihvati svaki pojedinac i društvo u cjelini, te će oslikavati svakodnevno ponašanje i dužnu pažnju, represivne mjere sigurnosti nastavnih ustanova će opravdano biti u drugom planu…

I na kraju, ako si postavimo pitanje jesmo li kao društvo i država zakazali po pitanju zaštite škola, najblaže što možemo konstatirati je da postoji iznimno veliki prostor, a nažalost i tragično spoznata potreba za unaprjeđenje i podizanje razine sigurnosti u svim nastavnim ustanovama.

Foto: Element5 Digital / Unsplash

Foto2: Kelli Tungay / Unsplash