Jedna noć zaštitara
Na našem Facebook profilu gdje se u velikom broju okupljaju zaštitari jučer je umirovljeni zaštitar Zdravko Marini, objavio svoju zaštitarsku priču iz vremena dok je radio kao zaštitar. Trenutno je već šestu godinu u invalidskoj mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Pruču objavljujemo u cijelosti jer smatramo da je to štivo koje se obavezno mora pročitati. Ovakvi tekstovi mogu nastati samo ako su uključene emocije i ako se piše iz srca.
Ovaj tekst je Zdravko objavio povodom našeg sedmogodišnjeg prijateljstva na Facebooku.
Bilo je lijepo i uzbudljivo dok sam radio kao zaštitar. Dolazim navečer u 19 sati i zadužujem vozilo i nalog s rasporedom rada u kojemu piše:
Obići 22 hotela, kamp, plaže s našim djelatnicima, objekte za markirati koji su na čuvanju, biti na raspolaganju u slučaju poziva s raznih punktova.
Sve sam to uredno i pošteno izvršavao, ali ima na početku rada jedna komplicirana stvar, morao sam pokupiti novac iz četiri marketa u vrijeme nakon njihovog zatvaranja, a svi u isto vrijeme zatvaraju. Kako se pojaviti u isto vrijeme kod njih četvero, a ja sam? Zovu poslovođe CDS-a, CDS zove mene, a ja blokiran prometnom cestom u rasponu 20 km od marketa do marketa pa do noćnog trezora. Ajme majko! A sam! Naglašavam sam, jer to se ne smije tako raditi. Gutao sam psovke poslovođa, ignorirao nepristojne vozače koji su mi zatvorili izlaz s parkinga jer u autu imam pitaj boga koliko love pa ako se zakačim s nekim (što bi inače odmah od prve), rizik je prevelik i ovako i onako.
O namjerno insceniranoj blokadi ceste u svrhu oružanog prepada novca i ne razmišljam...Konačno oko 23:30 sam kod Fininog noćnog trezora. Treba ući s tim vrećicama unutra u zgradu s mračnim ulaznim hodnikom te paziti na redoslijed ubacivanja i gledati iza sebe. Jesam li sve napravio kako treba...Jesam li zaključao auto... Jesam li... Usred tog mračnog hodnika zvoni službeni mobitel, CDS zove, imaju dojavu alarma iz restorana na planini Učka (moje područje obilaska) detekcija pokreta u prostoru.
Hajde neka sam se samo riješio ovog trezora, sve ostalo je, ma uobičajeno da kažem, skoro uvijek lažni alarmi, ali to ne znaš dok ne odeš tamo. I vozim tih 25 kilometara prema restoranu (koji i ne radi, ali je na čuvanju) stignem tamo po proceduri, javljam stizanje, obilazim, uočavam, šunjam se i ne dišem. U jednoj ruci držim pištolj u drugoj magliticu, a pod nogama nekakav lanac osjetim. Polako krenem uz njega i ugledam na kraju lanca par svjetlucavih očiju u kućici, osvijetlim kad ono beštija od psa veća od mene. Zbunjen pod jakim svjetlom samo je lagano zarežao kao da mi kaže kojeg mi vraga remetiš san. Lijepo sam mu se obratio i sve objasnio, a on me pustio da odradim svoje.
Dolazim do područja iz kojeg se javio alarm (skladište u sklopu restorana) osvijetlim unutra i imam što vidjeti štakori kapitalci imaju tulum. Duboko sam uzdahnuo od radosti što prije toga nisam izdahnuo, spremio pištolj, nazvao CDS i krenuo dalje u noć po rasporedu.
Sada je već šest godina da sam u invalidskoj mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja iznosi 2.200 kn i ne žalim se...Sve što imam u životu stekao sam svojim poštenim radom, napisao je zaštitar Zdravko Marini, ponesen svojim snažnim emocijama s ciljem da javnosti predoči kako je posao zaštitara "kruh sa sedam kora".