Kako se navodi u spomenutom članku pravosudni policajci u ćelije ulaze s palicom i pepper sprejem. Pištolj ne smiju nositi. Nemaju radiovezu, ni bežične telefone. U 21. stoljeću nemaju ni računala, a sve podatke ručno ažuriraju na kartončićima. Tu su i problemi sa hepatitisom, AIDS-om i drugim zaraznim bolestima. Problema je mnogo, a o svemu pročitajte u sljedećim crticama.
"Zatvorski sam čuvar, taj posao radim punih 30 godina. Napredovao sam do šefa odjela, a zatvorenici ljude poput mene zovu komandirima. Odjelom upravljam sam. Šef sam 70-orici zatvorenika, a nekad ih je bilo i više od 250. Mi smo kičma zatvora. A plaćeni smo najmanje i nismo cijenjeni. Nakon dodatka na staž i bonusa od 30 posto na uvjete rada, sa svim beneficijama i prekovremenim satima, prosječno svakog mjeseca primim 6500 kuna. Ovo je najteži posao u zatvorskom sustavu. Svaki dan, non-stop u kontaktu sa zatvorenicima. Vrata ćelija na odjelu otvaram ako treba i deset, dvadeset puta dnevno. Sve svoje probleme moram ostaviti kod kuće. Nemamo radiovezu, nemamo bežične telefone. Ako počnu problemi, možemo samo vikati i lupati i nadat se da će pojačanje stići navrijeme. Ono što imam moj je autoritet, to je moja najveća snaga. Gradim ga od prvog kontakta sa svakim tko dođe na odjel. Upoznajemo se, razgovaram s njim, snimam ga, proučavam. Već sam naučio tko je kome najgori. Pedofile mrze svi. Drukere ne vole. Političare i direktore ganjaju i žele im se prikrpati. Seksualnim prijestupnicima govorim da o svojim djelima u sobama ne pričaju. Posebno da se njima ne hvale. Kažem im što ih čeka ako se netko namjeri na njih. Maltretiranje? Sigurno. Premlaćivanje? Vrlo vjerojatno. Starije i bolesne odmah izdvajamo u nepušačke sobe, ako ima mjesta. Ako nema, čekaju svoj red", piše tjednik Globus. Cijeli članak koji zorno opisuje njihovu kalvariju kroz koju prolaze na poslu pročitajte
ovdje.