Foto: Ilustracija
Eugen Antić
Dana 20. prosinca 2024. godine, Hrvatsku je pogodila strašna tragedija. U osnovnoj školi u zagrebačkom kvartu Prečko, 19-godišnjak je naoružan nožem napao učiteljicu i šestero učenika. Jedno dijete je, nažalost, izgubilo život, dok su ostali ozlijeđeni. Ovaj strašan događaj potresao je cijelu zemlju i otvorio niz ključnih pitanja o sigurnosti djece i zaposlenika u obrazovnim institucijama. Je li Hrvatska dovoljno učinila kako bi zaštitila najranjivije članove društva?
Škole su zamišljene kao sigurna utočišta za djecu, mjesta gdje se ona razvijaju, uče i stječu životne vještine. No, današnji događaj u Prečkom pokazao je koliko sustav može zakazati. Napadač je neometano ušao u prostor škole s nožem, a posljedice su bile katastrofalne.
Naša djeca svakodnevno provode veliki dio svog života u školama. Roditelji s povjerenjem šalju svoje sinove i kćeri u obrazovne institucije, vjerujući da su sigurni. Međutim, ovakvi događaji razbijaju to povjerenje i otvaraju pitanje jesu li škole opremljene za suočavanje s modernim prijetnjama.
Često mislimo da se tragedije događaju negdje drugdje i nekome drugome, no istina je drugačija. Napadi poput ovog u Prečkom nisu izolirani događaji. Slične tragedije dogodile su se nedavno u Madisonu u Wisconsinu, Apalacheeu u Winderu, Perryju u Iowi, Sanskom Mostu u Bosni i Hercegovini te nedavno u osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u Beogradu. Sada, nažalost, takva tragedija zadesila je i Hrvatsku. Ovo je podsjetnik da nitko nije imun na ovakve situacije i da se ovakva tragedija može dogoditi bilo gdje.
Kako spriječiti ovakve tragedije?
Hitno je potrebno uvesti sustavne promjene kako bi se ovakve tragedije spriječile u budućnosti. Predlaže se niz mjera koje bi mogle značajno povećati sigurnost u školama:
Zaštitari i kontrola pristupa: Svaka škola mora imati educirane zaštitare koji će osigurati kontrolirani ulaz u zgradu. Zaštitari bi trebali biti prisutni tijekom radnog vremena škole i nadzirati sve osobe koje ulaze u prostor. Samo ovlaštenim osobama treba biti dopušten ulazak, a to bi uključivalo i stroge mjere identifikacije.
Tehnološka rješenja: Detektori metala i sigurnosne kamere na ulazima mogu spriječiti unošenje opasnih predmeta poput noževa ili drugih oružja. Sigurnosne kamere, uz stalni nadzor, omogućile bi pravovremeno reagiranje u slučaju bilo kakvih prijetnji.
Uloga psihologa i psihijatara: Često se iza ovakvih nasilnih činova kriju duboki problemi mentalnog zdravlja napadača. Sustavno ulaganje u programe psihološke podrške unutar škola, ali i u širem društvu, ključno je kako bi se ovakvi incidenti spriječili. Psiholozi i psihijatri trebaju aktivno raditi s djecom, roditeljima i nastavnicima kako bi se pravovremeno identificirali rizični slučajevi.
Edukacija zajednice o nasilju: Društvo mora prepoznati važnost prevencije nasilja. Edukacija o nenasilju mora postati sastavni dio školskih kurikuluma, ali i šire javne kampanje. Djecu treba učiti kako prepoznati rizične situacije, dok bi roditelji trebali dobiti alate za prepoznavanje problema u ponašanju svoje djece.
Hitan odgovor na krizne situacije: Škole moraju imati jasno razrađene krizne protokole u slučaju opasnosti. Uključivanje hitnih službi, organiziranje evakuacija i edukacija nastavnika za krizne situacije mogu smanjiti broj žrtava u slučaju budućih incidenata.
Šira odgovornost društva: Problem sigurnosti u školama ne smije biti ograničen samo na obrazovni sustav. Ovo je pitanje koje zahtijeva suradnju cijelog društva – od zakonodavaca, lokalnih vlasti, policije i zdravstvenog sustava do roditelja i nastavnika.
Potrebno je postaviti nultu toleranciju na bilo kakve oblike nasilja i uložiti sve potrebne resurse, bez obzira na cijenu. Nitko ne može vratiti izgubljeni život djeteta, ali možemo osigurati da niti jedno drugo dijete ne mora proći kroz sličnu tragediju.
Tragedija u Prečkom ne smije ostati samo crna vijest na naslovnicama. Ovo je trenutak za promjene, trenutak za odlučne mjere koje će osigurati sigurnost u svim školama diljem Hrvatske. Naša djeca zaslužuju sigurno i poticajno okruženje za rast i razvoj. Odgovornost za stvaranje takvog okruženja leži na svima nama. Roditelji, nastavnici, stručnjaci i vlast moraju udružiti snage kako bi zajedničkim djelovanjem spriječili da se ovakve tragedije ikada više ponove.