Eugen Antić
Nedavna rasprava na društvenim mrežama, točnije na Facebook grupi "Zaštitari, trebate li posao?" potaknuta pitanjem jednog zaštitara o tome kako bi mu trebao biti plaćen državni blagdan, ponovno je otvorila Pandorinu kutiju privatne zaštite u Hrvatskoj. Iako je objava u međuvremenu greškom obrisana, komentari koji su uslijedili – od rezigniranog priznanja da toga nema ni u crtanom filmu do konstatacije da ljudi uglavnom šute i trpe – ogolili su stvarnost s kojom se susreću tisuće radnika na terenu. Dok Zakon o radu vrlo jasno definira prava radnika za dane blagdana i neradnih dana, praksa "pojedinih zaštitarskih tvrtki" svjesno iskrivljuje zakonodavni okvir. Najveći problem s kojim se industrija danas suočava nije samo niska cijena rada, već kreativno knjigovodstvo i prisilna preraspodjela sati kojima se radnicima de facto otimaju zakonski zajamčeni slobodni dani.
Dok Zakon o radu vrlo jasno definira prava radnika za dane blagdana i neradnih dana, praksa "pojedinih zaštitarskih tvrtki" svjesno iskrivljuje zakonodavni okvir. Najveći problem s kojim se industrija danas suočava nije samo niska cijena rada, već kreativno knjigovodstvo i prisilna preraspodjela sati kojima se radnicima de facto otimaju zakonski zajamčeni slobodni dani.
Zakon je jasan, ali kreativna praksa je domišljatija
Prema Zakonu o radu, blagdan koji pada na dan koji je inače radni dan za radnika, što najbolje vidimo na primjeru nedavnog četvrtka kada se obilježavalo Tijelovo, ulazi u fond sati i plaćen je kao naknada plaće. Radnik taj dan ne mora odrađivati, niti za njega smije trošiti dane godišnjeg odmora, a ako zbog prirode posla i smjenskog rada mora raditi, ostvaruje pravo na zakonsko povećanje plaće. Međutim, na terenu svjedočimo opasnom fenomenu gdje pojedine zaštitarske tvrtke zloupotrebljavaju specifičnost struke i fiktivno krpaju fond sati. Zaštitaru koji radi u režimu redovnog radnog vremena blagdan Tijelova formalno se plati na platnoj listi, ali ga se potom pod krinkom manjka sati prisiljava da taj isti broj sati odradi na nekoj drugoj lokaciji, subotom ili u izvanrednoj noćnoj smjeni vikendom. Kod radnika koji rade u turnusima, blagdani se često tretiraju kao obični dani ako padnu u njihovu slobodnu smjenu, dok se rad na blagdan kompenzira minimalnim, zakonski jedva primjetnim uvećanjima. Rezultat je uvijek isti, jer radnik na kraju mjeseca odradi jednak ili veći broj fizičkih sati, dok blagdan kao stvarni benefit i slobodan dan praktički nestaje.
Preraspodjela radnog vremena između zakona i zloupotrebe
Da bismo razumjeli kako dolazi do ovih manipulacija, potrebno je analizirati institut preraspodjele radnog vremena koji je detaljno uređen u članku 67. važećeg Zakona o radu Republike Hrvatske. Zakonodavac je predvidio da, ako narav posla to zahtijeva, ukupno radno vrijeme može biti preraspoređeno tako da tijekom jednog razdoblja traje duže, a tijekom drugog razdoblja kraće od punog radnog vremena. To u praksi znači da zaštitar u tjednu kada ima više posla može raditi i do pedeset sati, ili čak do šezdeset sati ako je to predviđeno kolektivnim ugovorom, pod uvjetom da se u drugom dijelu godine ti sati kompenziraju slobodnim danima. Ključna zakonska zaštita leži u odredbi da preraspoređeno radno vrijeme u prosjeku ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno unutar razdoblja od četiri mjeseca, odnosno maksimalno šest mjeseci ako je tako ugovoreno s radničkim vijećem ili sindikatom.
Problem nastaje kada poslodavci u privatnoj zaštiti koriste preraspodjelu kao trajni alat za izbjegavanje plaćanja prekovremenih sati i za fiktivno brisanje blagdana. Prema zakonu, ako je radno vrijeme preraspoređeno, ono se mora planirati kroz jasan plan preraspodjele koji točno definira kada će radnik raditi duže, a kada će koristiti zarađene slobodne dane. Pojedine tvrtke, međutim, preraspodjelu rade retroaktivno na kraju mjeseca, prilagođavajući satnicu u tablicama onako kako im odgovara kako bi izbjegle prikazati prekovremeni rad. Kada se u takav sustav umiješa blagdan, koji bi po zakonu trebao smanjiti mjesečni fond sati koje radnik mora fizički odraditi, poslodavci jednostrano proglase da je radnik u preraspodjeli i natjeraju ga da taj dan odradi na drugom objektu pod izlikom da se radi o preraspoređenim satima, iako nikakav plan unaprijed nije postojao.
Cijena uštede na radnicima: egzodus radne snage
Ovakva praksa kratkovidna je i iznimno štetna za cijelu industriju privatne zaštite, a tvrtke koje na ovaj način pokušavaju uštedjeti na leđima radnika čine medvjeđu uslugu sebi i svojim klijentima. Gurnuti radnika da odradi praznik na drugoj lokaciji kako bi se pokrio fond sati privremeno rješava problem manjka ljudi na tom objektu, ali dugoročno stvara ogorčenog, premorenog i nemotiviranog pojedinca koji će pri prvoj prilici dati otkaz. Upravo u ovom kontekstu vrijeme je da se pojedini poslodavci konačno zapitaju vrijedi li radniku više njegov zakonski zajamčeni i plaćeni slobodan dan ili onih mizernih četrdesetak eura neto naknade za taj dan, a koje će u konačnici taj isti radnik morati odraditi na nekom drugom objektu, i to ne kroz redovnih osam sati, nego najčešće kroz iscrpljujuće vikend smjene koje traju po dvanaest sati.
Svjedoci smo kroničnog nedostatka radne snage u privatnoj zaštiti i godinama se raspravlja o tome zašto mladi ljudi zaobilaze ovu struku. Odgovor ne leži samo u osnovnoj plaći, već u osjećaju bazičnog dostojanstva i pravednosti. Kada radnik vidi da se u javnom sektoru ili državnim poduzećima blagdan poštuje kao svetinja, dok se u njegovoj zaštitarskoj tvrtki isti taj dan pretvara u prisilni prekovremeni rad na nekom zamjenskom objektu, odluka o napuštanju struke i odlasku u inozemstvo postaje laka i brza.
Gdje su zakazali mehanizmi kontrole
Komentari samih zaštitara opravdano ciljaju na još jedan gorući problem, a to je neučinkovitost Državnog inspektorata i nedostatak stvarnog nadzora na terenu. Činjenica je da se zaštitari rijetko odlučuju na individualne prijave iz straha od odmazde, premještaja na lošije i udaljenije objekte ili potpunog gubitka posla. S druge strane, inspekcijski nadzori često češljaju samo dostavljenu dokumentaciju, a ti su papiri, zahvaljujući domišljatim administratorima i pravnicima, najčešće prividno čisti i formalno pokriveni kroz preraspodjele radnog vremena. Također, dio krivnje leži i na samim radnicima i njihovoj iznimno slaboj sindikalnoj organiziranosti unutar samog sektora privatne zaštite. Bez snažnog, jedinstvenog sindikalnog glasa koji bi inzistirao na striktnom poštivanju granskog kolektivnog ugovora i javno prokazivao prekršitelje, prostor za manipulacije ostaje širom otvoren na štetu radnika.
Industrija privatne zaštite u Hrvatskoj mora konačno sazreti i početi cijeniti ljude koji nose njezino poslovanje na svojim leđima. Ozbiljne i profesionalne zaštitarske tvrtke, a takvih ima i u Hrvatskoj, koje žele zadržati licencirane i kvalitetne kadrove, već odavno znaju da se na fondu sati i zakonskim pravima ne smije varati niti zakidati. One tvrtke koje to i dalje čine zapravo vrše nelojalnu konkurenciju na tržištu, svjesno spuštajući cijene usluga prema klijentima na račun zakonskih prava svojih vlastitih radnika. Ako želimo podizati ugled industrije privatne zaštite i struke, privući nove ljude i zadržati postojeće, zloupotreba blagdana i manipulacija fondom sati moraju postati stvar prošlosti. Zakon se ne smije primjenjivati selektivno i on mora vrijediti jednako i u teoriji i u praksi, na svakom štićenom objektu i za svakog zaštitara, jer u protivnom boje industrije privatne zaštite uskoro više neće imati tko braniti.
Photo by Majid Rangraz on Unsplash