Prije bi ljudi zbog dvije-tri žene cijelu postaju nazvali ženskom, a danas su žene brojnije i to više nikome ne pada na pamet. Stvari su ipak normalnije, i kolege su se naviknule i shvatile da im je sasvim isto raditi i s policajcima i s policajkama
[Antun Krešimir Buterin, Dražen Najman]
Sonja Barić, danas načelnica Policijske postaje Vrbovec, u policiji je od 1996. Dosad je prošla gotovo sve – od vježbeničkog i rada u postajama, pa do ekipe za očevid u PUZ-u, krvnih delikata i organiziranog kriminala. Dosadašnjim je razvojem policijske karijere iznimno zadovoljna jer, kaže, sve ide svojim redom, bez skokova, prepreka i kočnica.
U policiju je došla jer ju je od djetinjstva privlačilo pravosuđe, a policija je uz njega nerazdvojno vezana. Po završetku kriminalistike logičan je slijed bilo zapošljavanje u policiji. "A kad jednom uđeš u ovaj sustav, posao ti uđe pod kožu iako je to jedno od najtežih i najstresnijih zanimanja. Ne vidim se nigdje drugdje". U svezi podjele na muške i ženske poslove, načelnica smatra da je najčešće problem u samim ženama. Ja sam odgojena tako da nema razlika između muškaraca i žena, naviknula sam se na apsolutnu ravnopravnost pa se tako i ponašam, a onda se tako ponašaju i prema meni. Nažalost, to, dodaje naša sugovornica, nije uvijek slučaj.
"Ponekad žene koče same sebe, ne zato što misle da su manje sposobne, nego zato da ne stvaraju pomutnju, ne žele se gurati u nešto što je, misle, muški sektor". Upravo to vrijedi i za policiju. Problem su barijere koje žene, a ponekad i članovi njihovih obitelji, postavljaju same sebi, jer barijere u policijskom sustavu za žene, poručuje Barić – ne postoje.
Kao načelnica, svjesna je da mora imati stanoviti autoritet kako bi je podređeni poštovali i provodili zapovijedi. No, autoritet se ne stvara na silu, i ne ovisi o spolu, već o pojedincu.
"Svaka žena mora se u Interventnoj dokazivati puno više od muškaraca, no kad jednom prođe teški dril, uživat će punu ravnopravnost. Ali najprije je treba zaslužiti", kaže Homan
Ističe da u 13 policijskih godina zapravo nikad nije osjetila negativne komentare na račun spola. Manje promjene nabolje ipak, ističe, osjeća. "Prije bi ljudi zbog dvije-tri žene cijelu postaju nazvali ženskom, a danas su žene brojnije i to više nikome ne pada na pamet. Stvari su ipak normalnije, i kolege su se naviknule i shvatile da im je sasvim isto raditi i s policajcima i s policajkama. Žene su te prepreke definitivno srušile", tvrdi Barić.
U postaji koju vodi ima još četiri policajke i sa svakom je od njih prezadovoljna jer su pune energije i entuzijazma, kojeg imaju i više od muških. Smatra da su bolje u taktici postupanja i nešto smirenije od kolega. Priča o fizičkoj snazi drugi je par rukava. I sama priznaje da u glavi ima barijeru pa ponekad u osjetljiviji posao ipak radije pošalje kršne policajce, makar je svjesna da nije sve ni u snazi. U tom smislu žene su sasvim ravnopravne jer manjak snage nadoknade - mudrijim postupanjem.
Već neko vrijeme zagrebačkim ulicama kruži policijski motor kojim upravlja trenutačno jedina hrvatska policajka na motoru. Ime joj je Anica Valentić i kao djevojčica nije sanjala policijski posao, nego bine pozornice i mikrofon u ruci. No, nesuđena pjevačica na kraju je ipak završila u policiji. Kad i kako? "Želja je sazrela u tinejdžerskim godinama gledajući rođake i prijatelje u policiji. A veselila sam se i odori", priznaje. Nakon srednje škole prijavila se na natječaj MUP-a. Prolaz je za nju su bio "san snova" jer je spojila ugodno s korisnim. Obitelj ju je odmah podržala, a prijatelji su se, veli, ionako već naviknuli da ona voli sve vrste izazova.
Jedina policajka na motoru
Ništa lošije nije bilo ni u policiji. Nije osjetila ni najmanje podmetanja ili omalovažavanja. Štoviše, ušavši u veliki policijski sustav shvatila je da unutra nitko na nju i ne gleda kao na suprotni spol, na nekog manje vrijednog, nego se svi ljudi mjere isključivo kroz obavljen posao.
Slaže se s ocjenom načelnice Barić da je više ograničenja u samim ženama, negoli u društvu odnosno u policiji. Na motorističkom tečaju koji je Anica završila, nije bilo drugih žena - , iako su mogle slobodno doći u velikom broju. Kao i policija, i ljubav prema motorima potječe iz vremena tinejdžerice koja je voljela zvuk motora na cesti. Kao policajka s praksom ubrzo je primijetila da policajci na motorima kod običnih građana uživaju donekle nešto elitniji, bolji status. "Osim toga, zbog same vrste vozila, motoristi su ujedno i najbrži policijski djelatnici jer ne ovise o gužvi na cesti. Svidjela mi se ta mobilnost pa sam se odlučila prijaviti. Ostalo je povijest". Anica je trenutačno jedina vozačica policijskog motora u državi, zaposlena u I. policijskoj postaji prometne policije.
Što se policijskih obveza tiče, tu su i muškarci i žene, tvrdi, posve ravnopravni. I od jednih i od drugih se očekuje da poštuju i provode zakone, da budu stručni, da se usavršavaju, da se informiraju o zbivanjima u društvu, da budu korektni, ali i konkretni, brzi i učinkoviti.
Izazov policijskog posla za Anicu je skriven u samoj definiciji posla - štititi živote i imovinu drugih. "Treba staviti svoje tijelo i zapravo cijeli svoj život pred nekoga tko želi uništiti živote ili imovinu ljudi koje štitite"
Našu sugovornicu nitko ne doživljava manje vrijednom. Ako se dogodila nesreća ili se semafor pokvario ili je pak nastala gužva oko parkinga, njeni nadređeni na to će križanje ili u tu ulicu poslati Anicu ako je najbliža - bez ikakva ustručavanja.
Njezin nadređeni, rukovoditelj Daniel Blaić, potvrdio nam je njene riječi da ona ni u kojem segmentu djelovanja nije pošteđena nekih poslova. "Nema privilegija, svi rade sve", odlučan je Blaić. Anici je pak pred nama poručio da će veći i jači motor dobiti - kada izrazi želju za većim motorom, jer se na ovom manjem, od 250 kubika, već dokazala u niz prigoda.
Interventna nije za udane žene
Djelatnica Interventne policije PUZ-a Ivana Homan u djetinjstvu je sanjarila o vojnoj karijeri, no roditelji joj nisu dopustili da upiše srednju vojnu školu. Imala je tad samo 14 godina pa ih je poslušala. I vojsci i policiji privlačila ju je upravo netipičnost tih zanimanja za žene. Još su je kao dijete zanimali borilački sportovi. Već po završetku srednje škole, u 18. godini, odlučila se za zanimanje najbliže vojsci. Roditelji na njezine želje više nisu mogli utjecati.
Tad je upisala Policijsku akademiju gdje je završila policijski tečaj i položila ispit. Nakon pripravničkog staža zadužila je pištolj i značku te počela raditi kao policajka. Najprije u graničnoj policiji, na Bregani i u Zračnoj luci Pleso, a zatim i po postajama. No, pred očima joj je uvijek bio jedan te isti cilj – doći u Interventnu policiji. "To sam oduvijek sanjala".
Unatoč tome, na pitanje što joj se sviđa, odgovara da baš nema previše lijepih stvari. Posao je sve samo ne lijep i lagan.
"U Interventnoj je iznimno teško, osobito ženama, jer je fizički i psihički iznimno naporan, a iziskuje i mnogo vremena. Ponekad se radi i nekoliko dana zaredom, bez odmora i odlaska kući. Nitko od nas ne može unaprijed planirati slobodno vrijeme". Ivana pritom naglašava da posao u Interventnoj – nikako nije za udanu ženu, s djecom i obitelji. Ima ona, doduše, nekoliko kolegica, no one ne idu na teren, nego su na dežurstvu u bazi ili u skladištu gdje brine o opremi. U Interventnoj je, naime, puno izraženija muška strana – među 250 muškaraca tek je nekoliko žena, dok je po postajama omjer mnogo povoljniji i ravnomjerniji.
"Ravnopravnosti ima, ali je najprije treba zaslužiti. Ne može nitko doći i reći da mi žene zaslužujemo isti tretman, a onda se na terenu pokaže da to nije tako, da se ona plaši ili da ne zna pucati. Znači, žena se najprije mora dokazati na djelu. Sve ovisi o njoj – koliko je spremna žrtvovati se". Unatoč svim teškoćama posla, Ivana tvrdi da ga nikad ne bi mijenjala. Tu živi punim plućima, tu se pronašla i tu joj je mjesto.
Andreja Mejašić, djelatnica Operativno-komunikacijskog centra PUZ-a, koja je u službi već 15-ak godina kao "klinka" je htjela biti liječnica ili pravnica. Priča o MUP-u počela je nakon srednje upravne škole. Budući da prije nije bilo nužno završiti naobrazbu na Policijskoj akademiji, mlada je službenica krajem 1994. priključena Odjelu za posebne krim-poslove, a zatim je prešla u 1. policijsku postaju Zagreb-Centar. gdje je radila u redarstvenoj patroli s kolegama.
"Za rada na terenu imala sam svu moguću podršku muških kolega, jer nisam trebala fizički intervenirati prema kršiteljima zakona”. Zadnje tri godine radi na porti OKC-a. Za svoju profesiju ističe da je jako stresna, što se posebno odnosi na režim smjena, boravak na terenu i dežurstva.
Slaže se da je doprinos žena u policiji nemjerljiv, tim više što ih je zadnjih godina, putem prekvalifikacija i tečajeva, u MUP-u sve više. Andreji Mejašić njezin se životni poziv sviđa i ne bi ga mijenjala.