U prošlom smo broju objavili najvažnije naglaske iz uvodnih triju govora naših uglednih gošći – načelnice V. policijske postaje Zagreb-Centar Blanke Lenić, predsjednice saborskog Odbora za ravnopravnost spolova Gordane Sobol i predstavnice Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Nevenke Sudar, dok u ovome donosimo najzanimljivije dijelove diskusije
[ Zabilježili: A. K. Buterin, D. Najman ]
JURIN: U nastavku okruglog stola prvi se za riječ javio glavni vatrogasni zapovjednik RH Mladen Jurin, odmah priznavši da uopće nije zadovoljan brojem žena u vatrogastvu, kao službi od posebnog državnog interesa. "Provevši malu privatnu istragu otkrio sam poražavajuće podatke. Najviše je žena zastupljeno u tzv. vatrogasnoj mladeži - oko 30 posto. Sudjeluju na vatrogasnim natjecanjima zajedno s kolegama, gdje se i stječe prijeko potrebna ljubav prema službi. Slijedi segment dobrovoljnih vatrogasnih postrojbi, gdje je žena 10 posto, no u odnosu na oko 55.000 članova, to je oko 5500 žena. Sve su prošle obuku i programe osposobljavanja. I sad nešto neobjašnjivo – u profesionalnim vatrogasnim postrojbama tek je 0,8 posto žena. Drugim riječima, u zanimanjima ‘vatrogasac’ i ‘vatrogasni tehničar’ žene naprosto – nestaju! Doista ne znam što se dogodi s tih 5500 žena u DVD-ima, je li ih strah da neće naći posao", upitao se Jurin. Kao primjer žene koja je završila vatrogasnu školu i zaposlila se kao profesionalac spomenuo je našu sugovornicu.
GORDANA SOBOL: Imati obitelj za ženu je otegotna, za muškarce olakotna okolnost. Kad se on oženi vele da se smirio i sredio, a kad se ona uda vele da ima dodatne obveze – djecu i kuću
"Jasmina Kadija više mi se puta osobno požalila, uvjerena da neće dobiti posao u JVP-u, no na kraju je uspjela. Zato pozivam žene da upišu vatrogasnu školu jer to je jedini uvjet za dobivanje zvanja vatrogasca i vatrogasnog tehničara, a bez toga nema ni zaposlenja u JVP-u. Moramo zajedno promijeniti taj nerazmjer. Evo, ove godine od 100 upisanih nijedna žena. Lani samo jedna, Jasmina, a u zadnjih 10 godina školu je završilo tek oko 15 žena", dodao je Jurin. Po njegovoj evidenciji, danas njih 10 radi u JVP-ima, ali na preventivnim djelatnostima u centru veza, a ne kao "prave" vatrogaskinje. One, dakle, ne izlaze na intervencije, što je poražavajuće. Ženama se nakon DVD-ova u vatrogastvu očito gubi svaki trag.
"Zašto je tako? Nakon dugog razmišljanja, shvatio sam da je problem i građevinske prirode. Nijedna postrojba nema smještajne kapacitete rezervirane za žene. One, dakle, vjerojatno već fizički znaju da "kod nas nisu dobrodošle". Mislim da to moramo hitno mijenjati kako bi žene shvatile da to nije istina i pridružile nam se u profesionalnim postrojbama". Jurin je na kraju iznova pozvao svih 5500 žena dobrovoljki da hrabro krenu naprijed, u daljnje školovanje. "A mi ćemo stvoriti sve nužne uvjete u postrojbama kako biste nakon školovanja mogle biti i primljene u te objekte", zaključio je.
POPOVIĆ: U sličnom je tonu zborio i glavni tajnik Hrvatske vatrogasne zajednice Željko Popović. I on primjećuje diskrepanciju u zastupljenosti žena u DVD-ima i u JVP-ima te smatra da je uzrok činjenica što su DVD-ovi češće u ruralnim sredinama, gdje su odnosi u obitelji ipak drukčiji pa su žene većinom orijentirane na dom i kuhinju, a manje na druge profesije. "Nažalost, ženama je otegotna okolnost što se nakon udaje i zapošljavanja sve više vežu uz kuću i sve manje uz vatrogastvo. U mladosti je, jasno, priča posve drukčija. Od 62.000 dobrovoljnih vatrogasaca osposobljenih za posao, procjenjuje se da je žena oko 10 posto. Čestitam Zaštiti što je otvorila ovu izvrsnu temu.
TOMAŠIĆ: Nekoć policajka u Kanadi pa tjelohraniteljica prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, Ruža Tomašić danas je predsjednica Hrvatske stranke prava – dr. Ante Starčević. Nedavno je pokazala iznimnu građansku hrabrost usprotivivši se na Korčuli znanom krijumčaru droge. Tomašić se prisjetila kanadskih dana, ispričavši da se ni u "bijelom svijetu" ravnopravnost žena ne događa "samo tako". "Tek kad sam se dokazala u borbi s čak četvoricom prijestupnika, kolege su me prihvatile kao ravnopravnu. Nažalost, mislim da svuda vrijedi ona da žene moraju raditi dvostruko bolje da uspiju upola kao muški". Kritički se osvrnula i na riječi vatrogasaca Jurina i Popovića o objektivnim građevinskim preprekama. "Ako već nema posebnih prostorija za žene, onda ih izgradite pa će vam žene doći! Ako nema odjeće prilagođena za pirotehničarke, onda je kupite pa ćete imati i žene! To su sve pusti izgovori kojima se zapravo kaže: Ne trebamo žene!" Tomašić je dobila pljesak zaključivši da se ženama "sve otvorilo otkad su muškarci počeli ići na rodiljni dopust". Nažalost, kod nas i dalje muški provode zakone. Ili ih ne provode. A ako ih ne provode, a imamo Zakon o ravnopravnosti spolova, onda netko treba snositi sankcije!
DOBRANOVIĆ: Predsjednik Hrvatskog ceha zaštitara Željko Dobranović naglasio je da ne postoje zakonske prepreke zbog kojih se žene ne bi mogle zaposliti u "opasnim zanimanjima". "One po zakonu imaju to pravo, po društvenoj raspodjeli poslova imaju to pravo, no mi se ne brinemo imati društveno odgovorne organizacije koje će rad organizirati tako da žene mogu obavljati i druge funkcije u društvu koje mogu obavljati – samo one. Nitko mi, kao profesoru koji predaje teoriju sigurnosti, ne može reći da na području sigurnosti vlada dominacija muškog pristupa". Pozdravio je podatak o preko 30 posto studentica na studijima kriznog menadžmenta i drugim smjerovima koji se bave sigurnošću. Osvrnuo se i na naš podatak o 7,28 posto žena u zaštitarstvu. "Podatak je točan, ali samo djelomice. Tu su osobe s licencom zaštitara, no istina je ipak drukčija jer se više od 50 posto ljudi s licencom – tim poslom više ne bavi. U toj profesiji radna snaga jako fluktuira i zato vjerujem da je žena ipak osjetno više jer su stabilnije i pouzdanije od muškaraca pa sigurno ne fluktuiraju toliko".
I njega su nazočni nagradili pljeskom kad je kazao da se rad može organizirati tako da se zadovolji i ženina potreba za radom i njena uloga unutar obitelji, no samo ako poslodavci vode društveno odgovorna politika prema takvoj vrsti radnih mjesta. "Ja kao muškarac imam puno manje takvih zahtjeva jer će sve to na teret preuzeti moja supruga".
KADIJA: Mikrofon je u ruke uzela i Jasmina Kadija, jedna od tek četiri žene na vodećim pozicijama u dobrovoljačkom vatrogastvu. Ispričala je ukratko "svoju životnu priču". Iako je ponajprije dipl. inženjer arhitekture, ali i jedna od rijetkih dipl. inženjera sigurnosti u smjeru zaštite od požara, tek je nakon oba ta fakulteta upisala i vatrogasnu školu, za vatrogasnog tehničara. "I moj je problem krenuo od kuće gdje su smatrali da vatrogastvo nije za ženu. Rekli su mi da završim nešto gdje ću imati kruh pa sam završila oba fakulteta, ali na kraju sam ipak izabrala ljubav, a ne novac jer doista volim vatrogastvo". U dobrovoljcima je 10 godina, a kad se otvorilo mjesto zapovjednika DVD-a Sesvetski Kraljevec, imala je 24 godine i pristala na ponudu. Unatoč svemu, neki su vatrogasci prema njoj, kaže, i danas vrlo nekorektni. "Taj odnos prema meni katkad me duboko razočarava. Iako sam čak prekvalificirana za taj posao, dio kolega i dalje me doživljava kao ‘malu koja bi se igrala operativke’". Na kraju je obećala da će se boriti, uspjela u tome ili ne, jer je uvjerena da će time pomoći drugim ženama nakon nje.
SOBOL: Mi smo još društvo puno predrasuda i stereotipa u svakom pogledu i na svim razinama. Sjećam se članka o troje uglednih mlađih menadžera – dva muškarca i jedna žena, sa sličnim putem školovanja i karijere. Dakle, u svemu su bili slični, osim što su muškarci bili oženjeni i imali djecu, a menadžerica je bila neudata, bez djece. Imati obitelj za ženu je otežavajuća, a za muškarce olakotna okolnost. Reagirajući na Dobranovićev apel za boljom organizacijom rada u tvrtkama, Sobol je predložila reorganizaciju unutar obitelji. "Jedina su razlika između nas - trudnoća, čin rađanja i dojenje, a sve je ostalo, odgoj, odgovornost, prava i obveze, jednako. No u našem društvu to još nije tako. Sad smo čuli da se žene "negdje pogube". Nitko od nas ne bi smio dopustiti da nam se žene pogube".
Žene su, dodala je, suočene s nizom barijera koje neće moći same probiti. "Zato mi je žao što tu nisu došli ministri, državni tajnici, ravnatelj policije… Nažalost, o sudbinama žena i dalje odlučuju muškarci, i ako oni neće prepoznati te probleme i uključili se u proces, moći ćemo se i dogodine sastati i razgovarati na isti način". Pohvalila je Kadiju za odlično detektiranje problema. "Ako se djevojke doista želi privući u vatrogastvo, policiju ili vojsku, tad mora postojati koordinirana i sustavna akcija s najviše razine. Neće biti djevojaka u tim službama bez daljnjih promjena u našim glavama. Dakle, bez muškaraca to nećemo moći ostvariti".
CVRTILA: Za riječ se javio i Željko Cvrtila, bivši dugogodišnji djelatnik MUP-a, a 1998. i načelnik V. policijske postaje, baš kao danas Blanka Lenić. "Smatram da treba mijenjati i sustav i propise. Naime, ako imamo muškarca i ženu koji su se prijavili za isto radno mjesto, no ona ima više bodova i zadovoljava više kriterija, kako je moguće da često u takvim situacijama posao dobije muškarac? To znači da se kriteriji ne poštuju, da sustav nije skladno uređen i da ga treba mijenjati. Pogledajte, recimo, vrh MUP-a gdje je i po policijskim upravama i u Ravnateljstvu i u Krim-policiji također iznimno malo žena. Zakonodavac mora poboljšati postojeće propise kako bi se takva slika mogla promijeniti.
PERČIN: Direktor sektora tjelesne zaštite u Sokol Mariću Ante Perčin smatra da je glavni problem što se ovakvi razgovori uvijek vode u "konferencijskom stilu". "Svi misle da će stvari mijenjati netko drugi. Što se tiče nas, mi zapošljavamo 412 žena, što je 15 posto od ukupno 3500 ljudi. Mnoge posao obavljaju bolje i preciznije od bilo kojeg muškarca", kazao je Perčin i priznao da se stvari mijenjaju strelovito brzo. Danas je druga osoba u ‘Sokolu’ žena koja sudjeluje u operativnim odlukama. Kod nas nema one klasične talibanske priče pune stereotipa: zaštitar=muškarac=ćelava glava=dva metra i pištolj". Kao zanimljivost je opisao nedavnu situaciju kad se pokazalo da žene ne žele zaposliti - druge žene. "Izgubili smo čuvanje jednog objekta na kojem su bili zaštitar i tri zaštitarke. Pokušali smo ih ‘udomiti’ pa smo nazvali sve tadašnje klijente i pitali: pristaju li da im pošaljemo zaštitarku? Prvo smo zvali klijentice, ali našu zaštitarku nijedna nije htjela prihvatiti! Nigdje gdje nam je osoba za kontakt bila žena, nismo dobili mogućnost prvi put staviti ženu na čuvanje. Srećom, pristali su muški klijenti u drugim tvrtkama". Na kraju je spomenuo i zadnji broj "Zaštite" gdje je objavljen razgovor s jednom djelatnicom "Sokola". "Ona je majka čiji sin također radi kod nas, a došao je iza nje. To pokazuje da ona i našu tvrtku, ali i profesiju, doživljava kao svoje, nešto čemu pripada".
TOMAŠIĆ: Još jednim srčanim govorom Tomašić je zavrijedila novi pljesak. "Većinom mi žene odgajamo djecu i u njih usađujemo razne vrijednosti. No poslušajte primjer jedne moje prijateljice sutkinje. Često mi se žali da je kolege na poslu ne shvaćaju ozbiljno, nego je traže da im kuha kavu i sl. Jednom sam kod nje u kući čula kako je kćeri rekla da pospremi nered u sobi. Kad joj je kćer rekla da je nered napravio brat, a ne ona, moja joj je prijateljica rekla: "Da, ali ti si curica i ti to trebaš pospremati". Dakle, za sebe traži ravnopravan tretman, a istodobno u vlastitoj kući tu ravnopravnost ne provodi. Dok mi žene djeci ne usadimo u glavu da su curice ravnopravne i da mogu sve što i muški, od svega neće biti ništa!" Tada se obratila i okupljenim ženama. "Ne znam smiju li policajke koje su tu reći sve što bi htjele i mogle… Ali znam da mi se mnoge žale na loš odnos. Mi se moramo solidarizirati, kao što su se sve policajke u Kanadi solidarizirale kad smo se pobunile protiv nošenja nepraktičnih suknji. Pobijedile smo tek kad smo se ujedinile. Tako trebaju i Hrvatice".
MARCI: Jasna Marci, direktorica tvrtke Pichler koja se bavi proizvodnjom i ugradnjom protuprovalne mehaničke zaštite, kazala je da se 12 godina bavi zaštitom i da se neprestano mora dokazivati i suprugu i kupcima. "U poslu mi je teško, ali neću se predati. Srećom, moji me djelatnici cijene i poštuju kao sebi ravnu, iako sam žena, i još k tome poslodavac. Izgleda da je nama ženama suđeno da se neprestano dokazujemo".