Čedomir Poznanović
Poslije II. svjetskog rata pa sve do 1962. godine kad je ta disciplina ukinuta za civilne natjecatelje, strijelci su se u bivšoj SFRJ, uz ostalo natjecali u gađanju vojničkim pištoljem na 50 metara; primarno "Lugerom P-08", cal. 9 mm Parabellum. Nakon podjele sportskog streljaštva na međunarodni i nacionalni program, usporedo se razvijaju discipline s raznim kratkim oružjem. U nacionalnom programu korišteni su serijski zračni pištolj (juniori), serijski malokalibarski (MK) pištolj ("Drulov"), a u međunarodnome standardni zračni pištolj, MK-pištolj slobodnog izbora te sportski MK pištolj. Natjecanje vojničkim pištoljem u civilnom sektoru zamijenio je pištolj, tj. revolver centralnog paljenja, ali je i to početkom 1980-ih eliminirano iz natjecanja, dok je u resoru unutarnjih poslova egzistiralo pucanje tzv. službenim pištoljem. Vojna komponenta zadržala je kategoriju "vojnički pištolj", no to više nije bio "Luger P-08", nego uglavnom "CZ M-57". Tek krajem 1980-ih zbog planiranog povlačenja iz operativne upotrebe popularnog "TT-ejca", uvršten je "CZ M-70" (cal. 7,65 mm).
Iako je s kratkim zračnim i MK oružjem, te pištoljima-revolverima velikog kalibra bilo vrlo kvalitetnih i poznatih natjecatelja strijelaca, pištoljske discipline u cjelini nikad nisu razvijene u smislu masovnosti i kvalitete kao gađanje puškama u sportskom streljaštvu. U svakom slučaju, onaj tko je želio, mogao se za simboličnu svotu učlaniti u neki streljački klub (samo u Zagrebu ih je do 1991. bilo više od 40) i vježbati gađanje serijskom zračnom puškom, a onda se prema mogućnostima i vlastitom afinitetu pokušati specijalizirati za neku vrstu oružja ili određenu disciplinu.
Nema opravdanja
Zanimljivo, u cijelom tijeku natjecateljskog bavljenja streljaštvom (od 1980. g.) i vježbanja u streljačkim klubovima osobno nisam susreo pripadnika fizičko-tehničke zaštite (FTZ) koji bi bio učlanjen u streljanu, a kamoli da je netko od njih aktivan strijelac-natjecatelj. Isto je i s predavačima materije "Naoružanje s nastavom gađanja" tj. predavačima općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ) koji su bili "stručni" mentori kadrovima FTZ-a. U sektoru privatne zaštite od 1991. godine učinjene su osjetne (pozitivne) promjene u dobnoj i obrazovnoj strukturi profesionalnih zaštitara, a današnja pravna regulativa te materije svakako je znatno primjerenija od zastarjelih birokratsko-političkih formulacija zakona o sustavu ONO i DSZ-a. No, zanimljivo je da su streljačke aktivnosti naših zaštitara danas faktički gotovo na istoj razini kao i kod radnika FTZ-a do 1990. (!?). To je apsurdna činjenica na koju treba ukazati jer za takvu neodgovornu pasivnost u današnjem okruženju, sa sve više teških kaznenih djela zlouporabe velikih količina ilegalnog oružja te učestalih razbojstava, kod kojih su zaštitari potencijalne mete-žrtve, nema niti može biti opravdanja.
Većina službeno deklariranih "poznavatelja oružja i gađanja" u zaštitarstvu čvrsto drži svoje pozicije samo na principu formalno ispunjenih zakonskih uvjeta i autoriteta određene funkcije bez dokazivanja tko i što koliko stvarno zna i može realizirati u praksi
Zaštitarstvo je jedina djelatnost, izuzmemo li MUP i Hrvatsku vojsku i njihov djelokrug rada, u kojoj dio zaposlenih drži i nosi službeno oružje. Ali dok policija i vojska održavaju natjecanja u gađanju, u RH, koliko je poznato, do danas na državnoj razini nikad nije održano natjecanje u gađanju serijskim pištoljem velikog kalibra (VK), u kojem bi sudjelovale sve zaštitarske organizacije, ili bar one doista relevantne. Za oko 18.000 licenciranih hrvatskih zaštitara teško je reći tko se i s kakvim uspjehom bavi dopunskim aktivnostima koje su kompatibilne poslu koji obavljaju. No, s obzirom da u Zagrebu živi gotovo četvrtina hrvatskog stanovništva, uz bar 5000 zaštitara, ciljana analiza njihovog sudjelovanja u streljačkim aktivnostima kratkim vatrenim oružjem na području Zagrebačke županije može nam dati relevantne informacije za adekvatan zaključak ove problematike.
Izostanak zaštitara je pravilo
Prva privatna streljana za kratko vatreno oružje "Domagojevi strijelci" otvorena 1992. godine prestala je s radom 2001., a kasnije su aktivirani streljački klubovi za vatreno oružje "Kratka cijev" u naselju Trnje i "Las" u okrugu Tvornice električnih žarulja. Članovi tih objekata bili su i onda i danas neki zaštitari, no na službenim natjecanjima u gađanju serijskim pištoljem VK-a (disciplina je 1993. opet uvedena u program Hrvatskog streljačkog saveza) izostanak zaštitara je pravilo, a ne izuzetak. Da to nije hipoteza bez osnove, nego argumentirana tvrdnja dokazuju i verificirani rezultati gađanja s Prvenstva Zagreba serijskim pištoljem VK-a (10+10) prethodnih godina. Primjerice, 2005. godine u toj je disciplini nastupilo 17 natjecatelja, 2006. devet, a 2007. njih 14.
Osim pripadnika policijskih struktura i dijela civilnih strijelaca raznih zanimanja, od odvjetnika, javnih bilježnika do privatnih poduzetnika, samo je jedan (uvijek isti) sudionik natjecanja profesionalni zaštitar (!?) Razgovarajući o toj temi s više osoba iz zaštitarske djelatnosti, kao uzroci tog problema sugeriraju se male plaće zaštitara, nemogućnost treniranja, neposjedovanje prikladnog natjecateljskog oružja, prekovremeni i rad u smjenama itd. Na prvi pogled svaki je od tih razloga utemeljen, no to ima i svoje praktično objašnjenje koje mnogi "ne znaju" ili ne žele znati.
Mala plaća zaštitara na običnim portirsko-čuvarskim poslovima sigurno ne stimulira čovjeka da se bavi aktivnostima koje će ga dodatno financijski opteretiti, ali ni zaštitari s većom plaćom (pripadnici interventnih grupa, pratitelji novca, nadzornici, tjelohranitelji) ne participiraju na regularnim natjecanjima HSS-a.
Drugi "opravdani razlozi" jednako su "čvrsto utemeljeni", jer u zaštitarskoj djelatnosti (naročito u upravnim strukturama) ima ljudi koji ne rade u smjenama, posjeduju privatno oružje i mogu trenirati kad i gdje žele - pa se opet ne natječu.
Kao poseban kuriozitet treba navesti da instruktori-predavači materije "Naoružanje s nastavom gađanja" kontinuirano izostaju sa streljačkih manifestacija serijskim pištoljem VK-a , iako bi oni u tom smislu trebali biti prvi pozitivni primjeri zaštitarima. Na pitanje zbog čega se tako uporno zaobilaze streljačka natjecanja serijskim pištoljem VK-a, jedini konkretan, nepristran i objektivan odgovor jest: gađanje je kompleksan individualni sport. Sve ono što strijelac zna i pravilno napravi, na meti se dobro vidi, ali ono što ne zna i loše učini, meta pokazuje još bolje. Ova činjenica jednako se odnosi na sve strijelce, bez obzira na dob, spol, obrazovanje i društveni status.
Autoriteti samo na papiru
Odličan strijelac ne postaje se na zaštitarskom tečaju od nekoliko dana, niti uz improvizacije "stručnjaka" kojima je streljaštvo poznato koliko i kinesko slikovno pismo. Za kvalitetan rezultat u gađanju na natjecanju, potrebno je duže vrijeme kontinuiranog i kvalitetnog vježbanja. Isključivo je to ispravan put stvaranja dobrog strijelca i korisnika oružja. Isto se odnosi i na formiranje ozbiljnih instruktora gađanja. Ovo je uglavnom poznato svima koji izbjegavaju natjecanja, premda to nitko ne želi i javno reći.
Bit je u tome što većina službeno deklariranih "poznavatelja oružja i gađanja" u zaštitarstvu gradi i drži svoje pozicije samo na principu formalno ispunjenih zakonskih uvjeta i autoriteta određene funkcije bez dokazivanja tko, što, koliko stvarno zna i može realizirati u praksi, jer ih ni normativna regulativa u tom smislu ne obvezuje. Shodno tome, jasno je da bi ti isti svojim sudjelovanjem na natjecanjima "prikazali" svoju "vrijednost" u punom smislu te riječi, a to bi bilo dijametralno suprotno svemu što plasira marketing zaštitarskih firmi ili svaki takav pojedinac sam za sebe.
Odličan strijelac ne postaje se na zaštitarskom tečaju od nekoliko dana, niti uz improvizacije "stručnjaka", kojima je streljaštvo poznato koliko i kinesko slikovno pismo
Konačno, rezultati gađanja nekih zaštitara (iz elementarne pristojnosti nećemo navoditi njihova imena i tvrtke u kojima rade kao ni postignute plasmane na natjecanjima lokalnog tipa koja nisu uvrštena u kalendar HSS-a i manje su složena), u potpunosti potvrđuju sve gore navedeno.
Od neuvježbanosti do opasnosti
Kada takvo stanje ne bi produciralo potencijalno vrlo opasne situacije u kojima se mogu naći zaštitari ili njihova najbliža okolina, sve bismo mogli svesti pod zajednički nazivnik - tragikomedija. Svi odgovorni čimbenici u zaštitarstvu trebali bi ozbiljno shvatiti situaciju i prekinuti takvu praksu, te u svrhu unaprjeđenja tog važnog segmenta donijeti i primijeniti rješenja koja će u teorijsko-praktičnom smislu djelovati pozitivno i stimulirajuće na zaštitare i struku u cjelini. Investicija u razvoj kvalitetnih kadrova nikad nije beskorisno utrošen novac. Komitenti i tržište uvijek će to shvatiti, prepoznati i nagraditi povjeravanjem novih poslova i većim ukupnim rejtingom, dok se štednja na krivome mjestu prije ili kasnije vraća kao bumerang, tako da zbog nedovoljne teorijske educiranosti i praktične uvježbanosti svaki zaštitar ili tvrtka mogu dugoročno imati štete s posljedicama koje nitko unaprijed ne može predvidjeti.