Zaštitarima dati pravo na samoobranu

Ponukani nedavnom osuđujućom presudom zaštitaru koji je na svome radnom mjestu prije dvije godine uporabio vatreno oružje, odlučili smo razmotriti prava zaštitara na samoobranu. Prilikom te pucnjave u riječkom automat-klubu, koja se zbila u noći na 26. siječnja 2010. godine, zaštitar je ispalio tri metka prema tepihu i drvenom podu u zatvorenoj prostoriji, od kojih je jedan pogodio jednu osobu u nogu i nanio joj tešku tjelesnu ozljedu (TTO). Međutim, zaštitar i nije bio optužen zbog toga kaznenog djela, nego je optužen, a sada i nepravomoćno osuđen za kazneno djelo - dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvima - koje konzumira i TTO. 

U obrazloženju presude sutkinja je navela da iz dokaznog postupka (saslušani su brojni svjedoci, obavljena su dva vještačenja i rekonstrukcija na mjestu događaja) proistječe da je zaštitar Nino Barbić (48) počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti jer je uporabio pištolj i pucao, što predstavlja biće kaznenog djela – protiv opće sigurnosti. Kod jedne je osobe nastupila i posljedica teške tjelesne ozljede te je postojala konkretna opasnost za još sedam osoba, od čega su njih četiri bile u neposrednoj blizini. Iako su meci ispaljeni u tlo s tepihom i drvenim podom pa nije bilo mogućnosti rikošeta, pucanje se dogodilo u zatvorenom prostoru u kojem postoje čvrsti predmeti od kojih se metak može odbiti pa se smatra da je nedvojbeno izazvana konkretna opasnost za više osoba.

 

Sutkinja je posebno istaknula da nije prihvatila obranu po kojoj je zaštitar postupio iz nužne obrane jer "na njega nije izvršen napad da mu se oduzme pištolj". Teško je bez uvida u sudski predmet konkretnog događaja komentirati ispravnost postupka zaštitara ili pak sudske odluke, no u ovome ću članku nastojati da nam ovaj slučaj posluži kao temelj za razmatranje opće mogućnosti zaštitara na obranu, posebice uporabom vatrenog oružja. Navodim najprije nekoliko stavka iz članka 40. Zakona o privatnoj zaštiti, koji reguliraju uporabu vatrenog oružja i pritom postavljenih ograničenja.

Zaštitar ima pravo uporabiti vatreno oružje kada, obavljajući poslove privatne zaštite, na drugi način ne može odbiti istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad usmjeren prema njemu ili prema osobama koje štiti. Prije uporabe vatrenog oružja zaštitar će uputiti usmeno upozorenje, osim ako bi se time doveli u pitanje životi osoba koje se štiti ili život zaštitara. Dakle, oružje može primijeniti samo prema osobi čiji je istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad usmjeren prema njemu ili osobama koje štiti, a da napad ne može odbiti na drukčiji način. 

To znači da zaštitar smije uporabiti vatreno oružje - samo u nužnoj obrani. Postupanje u nužnoj obrani isključuje protupravnost djela, odnosno kaznenog djela nema ako je počinitelj postupao u nužnoj obrani. U konkretnom je slučaju zaštitar - pucanjem u zatvorenom prostoru u kojem se nalazilo više osoba i pritom je nanio i TTO - počinio kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvima. No, pitanje je da li je ta kaznena djela počinio u nužnoj obrani te može li zbog toga biti isključena njegova protupravnost? Oružje se smije upotrijebiti kad je protupravni napad pokrenut ili još traje, a nikako kad je napad već završio (npr. kad se napadač dade u bijeg). Protupravni je napad svaki napad poduzet prema zaštitaru ili osobi koju on štiti, koji je poduzet bez valjanog realnog i pravno opravdanog razloga. Za utvrđivanje je li riječ o nužnoj obrani, ključno je utvrditi je li postojao napad i to protupravni. 

Kako vidimo iz ovoga kratkog opisa protupravnosti napada i načina primjene obrane koja bi bila opravdana, to je očito vrlo kompliciran pravni okvir koji može zbuniti i iskusne pravnike, posebice stoga što se nužna obrana (samoobrana) uglavnom poduzima u iznimno stresnim situacijama. Zato smatram da je ovakva zakonska regulacija uporabe oružja iznimno nerazumljiva i problematična te daje velike mogućnosti naknadnog sankcioniranja zaštitara!

 

Prema obrazloženju sutkinje, napada uopće nije bilo i zaštitar je prema tom tumačenju pucao iz nepoznatog razloga ili je bio u zabludi da napad postoji, a on u stvarnosti nije postojao. Sumnju u takvo odvijanje događaja iz obrazloženja pobuđuje i napomena da napada nema jer na njega nije izvršen napad da mu se oduzme pištolj. U prijevodu, netko je mogao zaštitaru slomiti vrat, ali ako taj napad nije usmjeren u smjeru oduzimanja pištolja, sud to ne bi smatrao napadom, a time bi i negirao pravo zaštitara na samoobranu. Sumnju također pobuđuje i obrazloženje prema kojemu bi zaštitar bez ikakvih razloga, u zatvorenoj prostoriji, na svome radnom mjestu, ispalio tri hica u pod, što se apsolutno kosi sa zdravom logikom.

Ovdje trebamo voditi računa i o tome da zaštitaru uporaba vatrenog oružja nije dopuštena kada se u opasnost dovodi život trećih osoba, osim kad je uporaba vatrenog oružja jedino sredstvo za obranu od izravnog napada kojim se ugrožava život zaštitara ili život osoba koje štiti. To znači da se uvijek kad se oružje ima pravo upotrijebiti, mora voditi računa da se ne dovedu u opasnost životi drugih osoba prema kojima se nisu stekli zakonski uvjeti za uporabu oružja. Također, prilikom uporabe vatrenog oružja zaštitar je dužan usmjeriti oružje prema onim dijelovima tijela na kojima se s najmanje ozljeda postiže svrha zbog koje je vatreno oružje uporabljeno, čime se zaštitari dodatno obvezuju na preciznost kojom se postiže razmjernost, odnosno na djelovanje kojim se postiže učinak odbijanja napada uz najmanje štetne posljedice po napadača.

Ako, pak, pretpostavimo činjenicu da su predmetnog zaštitara stvarno i neisprovocirano napale jedna ili više osoba, onda pravo na obranu nije sporno. Ono što u tom slučaju treba utvrditi jest je li zaštitar primijenio neophodnu i razmjernu obranu primijenjenu sredstvima čija primjena najmanje povrjeđuje napadača ili je došlo do prekoračenja nužne obrane. Sukladno Kaznenom zakonu RH, osobu se u slučaju prekoračenja granice nužne obrane može blaže kazniti ili čak osloboditi kazne ako je do prekoračenja došlo uslijed jake razdraženosti ili straha prouzročenog napadom.

 

Razmatrajući takvu situaciju, ključno je utvrditi je li zaštitara napala jedna ili više osoba, kakvim je sredstvima bio napadnut, je li se s obzirom na situaciju mogao braniti na drukčiji način (povrijeđen, stjeran u kut...)? Odgovori na ta okolnosna pitanja o kombinaciji vrste i načina napada, otkrili bi nam je li primijenjena primjerena nužna obrana. 

Ako je zaštitara napao jedan napadač i nije bio doveden u položaj da mu je život u opasnosti i da mu je uporaba oružja jedini način da tu opasnost otkloni, onda ta obrana ne bi bila razmjerna i opravdana. Ako ga je pak napalo više napadača i doveden je u situaciju ugroze života, tada bi takva obrana mogla biti opravdana. U svim takvim situacijama sudac važe između dobra koje je bilo ugroženo i dobra koje je povrijeđeno uporabom sredstava nužne obrane te donosi konačnu odluku. 
Postoji tu još nekoliko mogućih kombinacija događaja. U svakom slučaju, ako je bilo napada, onda je obrana bila dozvoljena, samo je pitanje je li došlo do njezinog prekoračenja. U tom se slučaju ne bi moglo raditi o kaznenom djelu dovođenja u opasanost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvima koje bi u konkretnom slučaju postojalo kad napada ne bi bilo, već eventualno o njezinom prekoračenju. Da ne bi dolazilo do prekoračenja ovlasti, zaštitari se trebaju držati načela nužne obrane i nužne pomoći, razmjernosti i postupnosti u postupanju, što bi značilo da zaštitar mora protupravni napad otkloniti najblažim sredstvom kojim se nanosi najmanja šteta napadaču i smije mu nanijeti samo manju ili štetu razmjernu onoj koja je prijetila od napadača jer je inače riječ o prekoračenju nužne obrane. 

Upravo ovaj komplicirani slučaj pokazuje svu složenost i nejasnoću zakonskog okvira uporabe vatrenog oružja od strane zaštitara temeljem Zakona o privatnoj zaštiti. Zbog toga se zakonski okvir uporabe oružja od strane zaštitara treba mijenjati u smjeru njegove primjene samo kada je ugrožen nečiji život, što bi za zaštitare bilo jasna i lako prepoznatljiva situacija. I u konkretnom događaju - da je zaštitar bio opremljen palicom i sprejem za samoobranu, zasigurno bi ta sredstva primijenio prije uporabe oružja. Dakle, zakon tjera zaštitara na postupnost i razmjernost u primjeni sredstava prisile, ali mu istodobno ne dozvoljava nošenje i korištenje sredstava kojima bi se takva razmjernost i postupnost mogle postići. 

 

Gledajući težinu mogućih sredstava za odbijanje napada, između fizičke snage i vatrenog oružja, zaštitaru na raspolaganju nisu nikakva druga sredstva prisile. Glede obrane zaštitara primjenom fizičke snage, vrijede ista pravila koja su ovdje opisana kao i kod nužne obrane uporabom vatrenog oružja. Moraju biti ispunjeni isti uvjeti napada i obrane.

Bojim se da će ovakvih osuđujućih presuda biti još i više jer većina zaštitara nije sigurna pod kojim okolnostima smije uporabiti vatreno oružje budući da su zakonski okviri nejasni. Suci su pak nedovoljno upoznati s opasnostima i nadležnostima zaštitarskog posla i često ga tumače kao sukob dvojice ili više građana. Napad na zaštitare trebalo bi stoga početi tumačiti jednako kao i napad na policajca jer nema ni posebne razlike u štićenju dobara, osim u tome što policajac štiti i javno i privatno dobro, dok zaštitar štiti samo privatno dobro za što ga je unajmio vlasnik. Obojica – i policajac i zaštitar - štite imovinu ili druge osobe. Ne možemo očekivati adekvatno funkcioniranje zaštite dobara, javnog reda i mira, ako dopuštamo nekažnjeno napadanje njihovih čuvara ili, još gore, sankcioniranje njihove obrane.