Domaćoj vojsci zaštitara treba povećati plaće, bolje ih educirati i osposobiti te im napokon naći prikladnije mjesto u sigurnosnoj strukturi države – zaključak je sudionika zanimljivog Okruglog stola što
ga je u ožujku u Zagrebu organizirao časopis Zaštita
[ Antun Krešimir Buterin ]
Osim vojske i policije, Hrvatska ima još jednu ustrojenu i vrlo brojnu silu. Riječ je o vojsci zaštitara koja, barem "na papiru", broji 27.705 ljudi raspoređenih u ukupno 268 zaštitarskih tvrtki i 198 unutarnjih čuvarskih službi. Pa ipak, unatoč tome broju, njihov ugled u društvu definitivno nije na razini koju opasan posao štićenja tuđih života i imovine – zaslužuje.
Upravo s ciljem poticanja šire javne rasprave o aktualnom stanju u hrvatskom zaštitarstvu, s osvrtom na neke konkretne probleme koji se tiču plaća, kolektivnog ugovora i njihove fizičke sigurnosti u obavljanju posla, kao i sa željom da kroz raspravu dođemo do odluka o tome na koji bi se način zaštitarstvo trebalo razvijati u godinama koje dolaze, časopis Zaštita organizirao je u Zagrebu početkom ožujka okrugli stol o položaju zaštitarstva u Hrvatskoj.
Zbog niskih plaća odlaze iz struke
Unatoč nekim "otkazima u zadnji čas" uključujući vlasnike i direktore najvećih tvrtki kao što su Sokol Marić, Protect i V Grupa, u Staroj gradskoj vijećnici uspjeli smo okupiti gotovo sve relevantne čimbenike zaštitarske industrije - predstavnike MUP-a, direktore i druge predstavnike većine zaštitarskih tvrtki, predstavnike sindikata, same zaštitare i druge iskusne stručnjake za sigurnost i zaštitu, ne nužno samo iz zaštitarstva. U publici smo tako primijetili direktore i druge predstavnike tvrtki Zvonimir Security, Alzas Alarms, Adriatic Security, RVR, Praesidium 2009., Stanko Security, Zaštita Zagreb, Zaštitar Sučić, streljana LAS...
Aktualne brojčane pokazatelje veličine zaštitarskog tržišta najprije je predstavio Nikola Turkalj, načelnik Sektora za inspekcijske poslove MUP-a, koji je na Okrugli stol stigao u društvu Bojana Boseka, načelnika Inspekcije za privatnu zaštitu i detektivske poslove u tom Sektoru. Turkalj je spomenuo da je ukupno 24.416 osoba u MUP-u prošlo razne vrste osposobljavanja i obuke za čuvare i zaštitare, od čega ih je 13.886 aktivnih, a čak 10.530 pasivnih.
"Tako visok broj pasivnih govori da ti ljudi, iako su položili ispite i dobili licencu i ovlasti, očito traže druge poslove izvan struke, vjerojatno u potrazi za boljom plaćom. Ovaj je posao vrlo odgovoran i traži od čovjeka mnogo truda pa bi zato i njihove plaće trebale biti veće", ocijenio je Turkalj. Priznavši postojanje niza problema, pa i financijskog, naglasio je da je zaštitarstvo zadnjih godina ipak postalo uređenije no što je bilo prije 5-10 godina. Svjestan da može i bolje, načelnik je pozvao sve nazočne da MUP-u, pa i anonimno, dojave sve nepravilnosti za koje znaju.
Zaštitari: Svi govorite o drugom ešalonu i nacionalnoj sigurnosti, a zašto nitko ne želi reći da naši poslodavci ne poštuju kolektivne ugovore koje su potpisali!?
Osvrnuo se i na nedavna stradavanja zaštitara u bankama i drugim novčarskim institucijama, istaknuvši da je MUP novim zakonskim rješenjima iz 2003. i 2005. ipak uspio podići sigurnost u tim ustanovama na znatno višu razinu.
Potkrijepio je to podatkom o samo devet razbojstava u bankama u 2010., u odnosu na 52 u 2005. godini. Turkalj i Bosek pohvalili su se i činjenicom da su prepadi na vozila za prijevoz novca - svedeni na nulu, za što je hrvatska policija, kažu, dosad već dobila niz pohvala stranih kolega i institucija. Načelnik Turkalj priznao je da je 2011. godina počela s nešto većim brojem prepada u bankama u odnosu
na trend zadnjih godina, no dodao je da banke "dosljedno provode Zakon o minimalnim mjerama zaštite uvodeći razne tehničke mjere, ili pak tehniku kombiniraju sa zaštitarima, što je najbolje rješenje". Pritom je spomenuo i brojne lažne dojave, objasnivši ih nedovoljnom educiranošću zaštitara za rukovanje sustavima tehničke zaštite.
Zaštitarstvo kao prepun autobus
"Nemoguće je spriječiti apsolutno svaki pokušaj razbojništva, no naše su želje bile i ostale iste - da što više možebitnih počinitelja odvratimo od toga, da im svaki pokušaj maksimalno otežamo te da ih poslije lakše identificiramo i uhitimo".
"Na našu veliku žalost, zbilo se nekoliko smrtnih slučajeva, osobito tamo gdje se banka, uz tehničke mjere zaštite, čuva i tjelesnom zaštitom. To su naši kolege zaštitari koji su obično prvi na udaru razbojnika", kazao je Turkalj rekavši da kolege iz Krim-policije imaju vrlo korisne informacije pa vjeruje da je pitanje trenutka kad će nepoznati počinitelji tih kaznenih djela biti uhićeni. "Srećom, toga kod nas nema puno. U odnosu na sve zemlje u okruženju, Hrvatska je doista najsigurnija država. To se posebice odnosi na prijevoz novca zbog čega strani stručnjaci ističu da Hrvatska svojom regulativom "prednjači u odnosu na druge europske zemlje", misleći pritom na elektrokemijsku zaštitu novčanica.
Od 2007. do danas MUP bilježi samo tri pokušaja prepada na blindirana vozila za prijevoz novca, što je očit dokaz da je naš pristup uspješan", poručio je Turkalj.
Ante Perčin, direktor Odjela tjelesne zaštite tvrtke Sokol Marić progovorio je pak o profilaciji zaštitarstva kao struke, ustvrdivši da ona – još nije gotova. Poslužio se svojom već poznatom rečenicom o zaštitarstvu kao autobusu. "Taj je autobus pun ljudi, ali golema većina u njemu ne ostaje dugo, nego izlaze već nakon prve, druge stanice. Dok je stanje takvo, neće biti pozitivnih pomaka", ocijenio je Perčin.
Složio se s više puta ponovljenom tezom generala u mirovini Mate Laušića o zaštitarima kao "drugom ešalonu policije", dodavši da samo tvrtka Sokol Marić na terenu ima 64 interventne ekipe koje bi, zajedno s isto tolikim brojem ekipa drugih tvrtki, mogle znatno doprinijeti općem stanju sigurnost – naravno, pod uvjetom da im policija uspije naći prikladno mjesto unutar sustava. I Perčin se osvrnuo na nesigurnost zaštitara na radnome mjestu, ustvrdivši da je stanje koje zateknu na terenu, osobito u trgovačkim centrima, često jednako – katastrofi.
Policija, pravosuđe i zaštitarstvo
Prof. dr. Zvonko Orehovec govorio je pak o posvemašnjem nedostatku sigurnosne kulture u RH, o novim sigurnosnim ugrozama i sigurnosnim politikama te o novim metodama ratova kakvi se vode zadnjih 25 godina – nekonvencionalni, asimetrični ratovi, sukobi niskog intenziteta. Iskoristivši podatak o procjeni izravne ratne štete u RH od 37,1 milijardu USD, što je rezultiralo uništenjem 30-ak posto svih proizvodnih kapaciteta, tj. smanjenjem hrvatskog BDP-a za 40 posto u 1992. godini, Orehovec je poentirao tvrdnjom da svaka nacija koja doživi rat nužno izgubi barem jednu tehnološku generaciju pa je susjedi preteknu. Prisjetio se i prljavog biološkog napada tzv. Republike Srpske na Armiju BiH koji su Srbi izveli kontaminirajući hranu uz pomoć obavještajno-sigurnosnih službi i organiziranog kriminala.
"Djelovao sam 2002. u znanstvenom tijelu za promišljanje strategija nove sigurnosne politike EU-a. Tada smo iskristalizirali ovu definiciju: doba ratova za četvorni kilometar i krunu s 20. stoljećem odlazi u ropotarnicu, a 21. stoljeće donosi borbu za kontrolu elemenata životnog okružja. Glavni je element kritična infrastruktura i onaj tko njome gospodari, njezin je stvarni gospodar. Za to nije potrebna vojska, jer su to nove sigurnosne ugroze – terorizam, org. kriminal, korupcija", kazao je.
Prisjetio se EU-ova programa "Nove sigurnosne politike" u kojem je jasno rečeno da se vojske moraju restrukturirati i reorganizirati te da strategije nacionalne sigurnosti obranu države ne smiju temeljiti na oružanoj obrani, nego da se suvremene obrane moraju zasnivati na gospodarskoj obrani, civilnoj obrani i na sustavu sigurnosti koji podrazumijeva tzv. unutarnju sigurnost. A tu osim policije i pravosuđa, važnu ulogu ima i zaštita društvene kritične infrastrukture, što je konkretno mjesto za smještanje zaštitarske službe u sustav nacionalne sigurnosti.
Dotaknuo se odluke o ukidanju obveznog vojnog roka zbog čega danas, smatra Orehovec, "imamo pola milijuna mladih Hrvata koji zbog neodlaska u vojsku nemaju baš nikakvu sigurnosnu obuku i kulturu. "Da nisu prošli vozački ispit, vjerojatno nikad ne bi naučili ni osnove prve pomoći". I on zastupa tezu da zaštitari mogu i moraju biti drugi ešalon policije, nešto poput Nacionalne garde u SAD-u. "Zaštitari su tu, postoje i spremni su – baš kao i policija, vojska, vatrogasci. Samo im treba naći adekvatno mjesto u sustavu nacionalne sigurnosti", poručio je Orehovec, dodavši kao moguće rješenje i uspostavu zaštitara kao - srednjoškolskog zanimanja.
U kasnijoj na trenutke i žustroj raspravi sudjelovali su i pročelnik zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama Pavle Kalinić, savjetnik za poslovnu i privatnu sigurnost mr. krim. Željko Cvrtila, predsjednik Udruženja tjelohranitelja IBA Hrvatska Rajko Bačnar, predsjednik zaštitarskog Sindikata Miomir Jačimović, Danica Kauzlarić iz Alarm automatika, te više zaštitara kao što su Mihail Petar Lukić, Goran Križić, Enes Alagić i Nikola Sraka, uglavnom iz dviju najvećih tvrtki Sokol Marić i AKD Zaštita. Kalinić je tako ustvrdio da RH još nema plan obrane, Civilna zaštita ne funkcionira jer su je uništili zajedno s općenarodnom obranom. "Mi smo u Zagrebu htjeli sklopiti ugovore o suradnji najprije s osam najvećih zaštitarskih tvrtki, a onda i s ostalima, čiji bi nam zaštitari pomagali u slučaju veće prirodne katastrofe ili sigurnosnog incidenta širih razmjera. Nažalost, zbog pravnih problema, planove smo morali srezati", kazao je Kalinić i sve sudionike Okruglog stola pozvao na hitan sastanak o definiranju daljnjih detalja moguće suradnje sa zaštitarima, kao i formuliranje novog zakona o obrani.
Željko Cvrtila iz zadnjih je smrtnih slučajeva zaključio da hitno treba mijenjati, tj. postrožiti zakonske okvire zaštite u novčarskim institucijama, o čemu je i pisao u našem zadnjem broju. "MUP kao da se boji pritisnuti novčarske ustanove da ulože više u zaštitu svojih poslovnica", kazao je Cvrtila, naglasivši i da je u zakonu nespretno definirana mogućnost zaštitara da upotrijebe vatreno oružje prema napadačima.
Plaće jedva za preživljavanje
Predstavnik zaštitarskog sindikata Miomir Jačimović istaknuo je pak da loš položaj zaštitara ne može biti riješen samo kolektivnim ugovorom, već da je nužan i dodatni pravilnik. Njime bi, smatra, trebalo odrediti najniže donje moguće granice cijene zaštitarskih usluga koji bi morao obvezivati sve zaštitarske tvrtke. "Država se ne smije odreći tog drugog ešalona policije. Zaštitari bi, po mome mišljenju, trebali biti nešto između pričuvne policije i Civilne zaštite, no da bi se to postiglo, valja postrožiti i promijeniti postojeće zakone", poručio je Jačimović.
Direktor podružnice IBA-e Rajko Bačnar predstavio je primjer Slovenije u kojoj postoji samo jedan osnovni tečaj za zaštitare, dok su sve ostalo specijalizirani tečajevi. Za njega je ključ budućeg uspjeh zaštitarstva – "edukacija, edukacija i edukacija. "Kroz dodatne obuke podigla bi se razina struke, otpali bi lošiji kandidati, a prošli samo bolji koji bi svojim radom doprinijeli daljnjem razvoju struke i podizanju njezinog ugleda u društvu", poručio je Bačnar.
Razumljivo, zaštitare je najviše ipak zanimalo pitanje zaštitarskih plaća koje su u zaštitarstvu ispod državnog prosjeka. "Lijepo je slušati sve te priče o zaštitarima kao drugom ešalonu policije, američkoj Nacionalnoj gardi, produženoj ruci policije, no mi od toga ne možemo živjeti ni platiti račune svaki mjesec.
Naš su najveći problem plaće od kojih se jedva preživljava, a sve ostalo je sporedno", poručio je Mihail Petar Lukić u ime kolega, zatraživši donošenje zakona koji bi poslodavce prisilio da poštuju potpisane kolektivne ugovore. I Nikola Sraka bio je izravan: "Ma o čemu vi govorite? Za naših 2200 kuna plaće!? Dajte nam veće plaće pa ćemo tek onda razgovarati o dodatnim uslugama i poslovima".
Ipak, iz razmišljanja većeg dijela sudionika može se zaključiti da bi i plaće i ugled zaštitara trebali rasti usporedo s povećanjem razine kvalitete njihove usluge, i povećanjem osposobljenosti. U tom bi slučaju, naime, u zaštitarstvu o(p)stali samo profesionalci, zaštitari spremni na sve opasnosti svoga posla, ali koji bi ga obavljali znajući da ih na kraju mjeseca čeka plaća od koje mogu ponosno živjeti.