U medijima se često kritizira rad zaštitara na osiguranju športskih natjecanja, ponajprije nogometnih, te se dio odgovornosti za nerede i incidente pokušava prebaciti na zaštitare. Naš je ugledni suradnik stoga samo za Zaštitu proveo detaljnu analizu zaštitarskih i policijskih propisa, s posebnim osvrtom na Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima koji temeljno regulira tu problematiku. Pa krenimo redom...
[ Željko Cvrtila, mr. krim. ]
U zadnje su se doba u medijima pojavili napisi kojima se stigmatizira rad zaštitara na osiguranjima športskih utakmica, napose nogometnih. Dio odgovornosti za nerede i incidente pokušava se prebacitii na rad zaštitara, tvrdnjama da su upravo oni glavni krivci za propuste pri pregledu i unošenju pirotehničkih sredstava koje neki navijači koriste na utakmicama paleći ih i bacajući na igralište ili među gledatelje, tetime izazivaju nerede pa i prekide utakmica.
Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima (NN 117/03, 71/06, 43/09, 34/11), mijenjan je i nadopunjavan tri puta od njegova donošenja godine 2003. Svaka nova izmjena i dopuna uglavnom je pooštravala pravila organiziranja, štićenja i ponašanja na športskim natjecanjima te povisivala kaznene sankcije, da bi u zadnjoj izmjeni zapravo bila uvedena i kaznena djela s mogućnošću određivanja i višegodišnjih zatvorskih kazni. Najveća je zapriječena kazna 10 godina zatvora. Postojeći zakon od samog početka donošenja, uz policijske zaštitne snage predviđa i redarsku službu koju treba organizirati organizator natjecanja. Organizator je dužan, sukladno procjeni mogućnosti izbijanja nereda i nasilja, pritom surađivati s policijom i osigurati dovoljan broj osoba na osiguranju natjecanja.
Najveća odgovornost u lancu odgovornih za sigurnost za sprječavanje nereda i nasilja na natjecanjima leži na organizatorima i policiji, a od klubova se očekuje da promjene podrže, makar i izgubili neke svoje interese i dio novca, dok je na zaštitarima i redarima odgovornost - najmanja
Osobe na osiguranju su: policajci, redari i zaštitari, odnosno čuvari. Policajci i zaštitari (čuvari) posebnim zakonima imaju posebne ovlasti koje imaju pravo primjenjivati pri osiguranju natjecanja pa je tu posebno zanimljiva kategorija redara čije su ovlasti prethodnim dopunama uvedene u predmetni zakon.
Imamo dvije kategorije redara:
- zaštitari i čuvari koji imaju ovlasti sukladno Zakonu o privatnoj zaštiti
- zaposlenici organizatora, dragovoljci i članovi klubova navijača koji moraju biti posebno osposobljeni za bavljenje poslova redara na športskim natjecanjima, a redarska služba mora biti organizirana s jasnom zapovjednom strukturom.
Zaštitari učinkovitiji od redara
Ali u praksi se često događa da organizator športskog natjecanja unajmljuje redare putem zaštitarskog subjekta (što je zakonski dvojbeno), tako da se za rukovoditelja redara određuje osoba koja je istodobno i odgovorna osoba, odnosno voditelj zaštitarske tvrtke unajmljene za osiguranje natjecanja. Organizator takvu osobu u svoje ime imenuje voditeljem redara ispred organizatora. Tada zapravo zaštitarska tvrtka unajmljuje redare u ime organizatora i priprema čitavo osiguranje (osim policijskog) u ime organizatora natjecanja. To je zapravo dobra praksa jer se tada automatski zaštitarska i redarska služba stavljaju pod jedinstveno rukovođenje, a izvršavanje se sigurnosnih zadaća sinkronizira.
Takvu bi praksu trebalo i jasno zakonski definirati jer postojeća dvojnost između redara organizatora i zaštitara koje je opet angažirao organizator, samo unosi razmirice, neujednačenost u postupanju i nesinkronizirano provođenje zadaća, što sve u kriznim situacijama može biti razlogom neadekvatnog postupanja, uslijed čega mogu nastati ozbiljne štete za ljude i imovinu. Posve je jasno da se tu išlo na ruku organizatorima kojima je na taj način dana mogućnost da jeftino - iz redova svojih zaposlenika ili navijača - organiziraju redarsko osiguranje natjecanja.
Ipak, bez obzira na obveze dane novim izmjenama Zakona, temeljem kojih redari moraju (ne i zaštitari i čuvari) proći obuku kojom ih se upoznaje s njihovim obvezama i ovlastima i u kojoj se ocjenjuje stupanj njihove fizičke i psihičke pripremljenosti i podobnosti za obavljanje redarskih poslova, od njih se ne može očekivati učinkovitost koju mogu postići licencirani zaštitari i čuvari. Dva su razloga za to:
- zaštitari i čuvari znatno su više educirani i svakodnevno u praksi izvježbavaju svoja postupanja kroz primjenu ovlasti,
- redari, posebice oni iz redova navijača, poznaju svoje kolege navijače i teško se od njih može očekivati striktno provođenje zakona. Zasigurno baš tu leži tajna propusnosti unošenja nedozvoljenih predmeta na prostore natjecanja. Uz to su slabije educirani i taj posao obavljaju relativno rijetko pa su slabije izvježbani za zadaće osiguranja.
Samo policija ima sve ovlasti
Iz male analize ovlasti (tablica 1.) bitnih za osiguranja javnih okupljanja i to službi koje sudjeluju u osiguranju športskih natjecanja, vidljivo je da samo policija ima kompletne ovlasti koje može primijeniti u rizičnim situacijama, tj. u slučaju eskaliranja nasilja i nereda na natjecanjima. U takvim slučajevima ni zaštitari niti redari ne mogu imati važnijih intervencija. Ključne su ovlasti u takvim slučajevima:
mogućnost primjene tjelesne snage i to posebice po zapovjedi, jer pojedinac zasigurno ne može ići raditi bilo kakvu intervenciju u masu;
uporaba palice jer se u masi uporabom različitih poluga i zahvata, odnosno tjelesne snage, ne može očekivati učinkovitost;
korištenje zaštitne opreme (kaciga s vizirom, zaštitni prsluci, zaštita za laktove i koljena, adekvatna obuća, zaštitni štitovi) kojom ne raspolažu ni zaštitari niti redari, bez koje bez ozbiljnih posljedica nije moguće intervenirati u masi i u takvim nasilnim situacijama;
korištenje videonadzora koji nije na raspolaganju redarima i zaštitarima onemogućuje i pravodobna obaviještenost, odnosno reagiranje, a nadzor obavlja samo policija.
Zaštitarske bi tvrtke već sad mogle uložiti sredstva u kupnju zaštitne opreme za čuvare i zaštitare koja bi se koristila pri osiguranju javnih okupljanja. Budući da su u pitanju znatna financijska sredstva, a takva zakonska obveza ne postoji, zaštitarske se tvrtke na takav poslovni postupak uglavnom ne odlučuju. Situacija s redarima koji se uglavnom ad hoc okupljaju za svako novo osiguranje (neovisno o tome organiziraju li ih zaštitarske tvrtke ili organizatori natjecanja), još je gora jer se njihovo opremanje još manje isplati.
Organizatori natjecanja, dakle klubovi, po postojećim propisima mogu organizirati vlastite redarske službe ili unutarnje čuvarske službe, iako je ozbiljno pitanje isplativosti takvog postupka, a trebali bi zaposliti i stručnjake za poslovnu sigurnost koji bi te službe vodili
Organizatori športskih natjecanja, odnosno klubovi, po postojećim bi propisima mogli organizirati vlastite redarske službe ili unutarnje čuvarske službe, ali je ozbiljno pitanje isplativosti takvog poslovnog postupka. Takve službe (redarske ili čuvarske) naprosto ne bi imale svakodnevnih poslova, a istodobno je za osiguranje športskog natjecanja potreban angažman velikog broja redara i zaštitara koje treba plaćati bez obzira ima li za njih svakodnevnih poslova.
Također bi trebali zaposliti stručnjake za poslovnu sigurnost koji bi te službe vodili. Čak i ako bi se ustrojile samo redarske službe sastavljene od periodično angažiranih redara, oni se trebaju educirati i nekako paušalno plaćati, a pri pozivanju na povremena osiguranja velika je vjerojatnost da se dobar broj njih (zbog osobnih obveza) neće odazvati, te se tako na njih ne može u potpunosti računati. U takvim bi slučajevima organizator možda čak bio doveden u situaciju da policija zabrani održavanje natjecanja zbog neispunjenih sigurnosnih uvjeta.