Namjera zakonodavca 2003. godine da će se donošenjem Zakona o minimalnim mjerama
zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima smanjiti rizik i povećati zaštita osoba nije dala očekivane rezultate pa su uslijedile izmjene, a sad nas čekaju nove promjene
[Damir Stolnik]
Kriminalitet se neprestano mijenja i prilagođava sigurnosnim mjerama koje su poduzete s ciljem njegova sprječavanja. Zato njihova trenutačna provedba nipošto ne znači da je poduzeta dostatna zaštita pojedinog objekta. Pljačkaši uče, prilagođavaju se i orijentiraju na nezaštićene i slabije zaštićene objekte, odnosno tamo gdje im je novac „na dohvat ruke“. Posljednja krvava pljačka kladionice Hrvatske lutrije u Zagrebu, u kojoj je ranjen policijski službenik, a ispaljeni hitac završio je, srećom, samo u fasadi jedne od stambenih zgrada, još je jednom pokazala da činjenje kaznenih djela razbojništva u novčarskim institucijama utječe kako na sigurnost svih hrvatskih građana, bilo da su zaposlenici novčarskih institucija, bilo da su stranke koje se nalaze u ili pokraj objekta novčarskih institucija, tako i na sigurnost imovine građana i poslovnih subjekata.
Skok u broju razbojništava
Intencija zakonodavca 2003. godine da će se donošenjem Zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima smanjiti rizik i povećati zaštita osoba koje obavljaju poslove s gotovim novcem i vrijednostima u novčarskim institucijama, nije dala očekivane rezultate. Unatoč znatnom intenziviranju aktivnosti policije na suzbijanju razbojništava u novčarskim institucijama te unatoč pojačanom nadzoru primjene toga Zakona tijekom njegove provedbe, porastao je broj razbojništava prvenstveno u manjim poslovnicama banaka koje su imale samo minimalne mjere zaštite propisane Zakonom. Kako bi se znatnije povisila minimalna razina zaštite novčarskih institucija te sigurnost njihovih zaposlenika, Zakon je 2005. godine izmijenjen i dopunjen. Uz ostalo su „pojačani“ sigurnosni uvjeti zaštite u obliku propisivanja pregradnje radnog prostora zaposlenika neprobojnim pregradama u visini etaže i protuprovalnim vratima od prostora dostupnih strankama i drugim osobama. No, novčarskim institucijama I. i II. kategorije dana je mogućnost da na temelju prosudbe ugroženosti mogu osigurati manje sigurnosne uvjete zaštite ako se prosudbom ugroženosti utvrdi manja ugroženost pojedinih objekata.
Većina novčarskih institucija, prvenstveno II. kategorije, iskoristila je tu zakonsku mogućnost i svoje poslovnice osigurala primjenom sigurnosnih uvjeta zaštite manjih od zakonom propisanih. Dakle, izmjene i dopune Zakona nisu polučile željene učinke prvenstveno zbog te zakonske odredbe koja je dodatne zakonom propisane minimalne sigurnosne uvjete zaštite vratila na početne pozicije.
Kamere kao loša alternativa
Tako je nakon početnog entuzijazma ugradnje neprobojnih pregrada većina novčarskih institucija II. kategorije temeljem prosudbe ugroženosti u poslovnice - umjesto neprobojnih pregrada - masovno počela ugrađivati kamere. Tamo gdje su već postojale unutarnje, ugrađivane su dodatne, s vanjske strane poslovnica. Ali njihovim vanjskim pozicioniranjem nije ostvarena dodatna unutarnja zaštita, već samo zaštita uzduž vanjske strane perimetra štićenog objekta. Osim toga, mnoge od tih kamera često su upitne rezolucije, što nam pokazuju stvarni slučajevi. Nerijetko su počinitelji kaznenih djela snimljeni, ali snimljeni videomaterijal nije bio kvalitete koja bi omogućila prepoznavanje i identifikaciju počinitelja, što onda dovodi u pitanje i svrhovitost sustava videonadzora općenito.
S obzirom da kamere kao sigurnosni sustav ne predstavljaju stvarnu fizičku zapreku počinitelju kaznenog djela (osnovna im je zadaća odvraćanje i otežavanje počinjenja kaznenih djela te olakšavanje pronalaska počinitelja na temelju videozapisa), njihova ugradnja, kao alternativa neprobojnim pregradama, pljačkašima i dalje ostavlja dovoljno prostora da im novac bude „na dohvat ruke“. Umnožavanjem kamera u i na objektima novčarskih institucija ne samo da nije ostvarena viša razina sigurnosti objekata, nego čak niti razina jednaka osnovnim propisanim mjerama.
Većina novčarskih institucija, prvenstveno II. kategorije, iskoristila je mogućnost iz Zakona iz 2005. te svoje poslovnice osigurala primjenom sigurnosnih uvjeta zaštite koji su bili manji od zakonom propisanih, pa stoga Zakon nije polučio željene učinke
Za razliku od novčarskih institucija II. kategorije koje su uvođenjem alternativnih mjera zaštite - manjim od propisanih, zadovoljile samo formu, ali ne i svrhu, veći je dio banaka, s obzirom na novi trend u svome poslovanju koji isključuje klasičan šalterski prostor i prostornu odvojenost, a zagovara otvorenost prostora i pristupačnost svima, pristupio ugradnji novih uređaja, metoda i tehnologija zaštite kojima se na jednostavniji, prikladniji ili primjenjiviji način postiže ista ili viša razina sigurnosti od osnovnih propisanih mjera. Tako je, primjerice, ugradnja „interlocking“ vrata dala odlične rezultate i pokazala se kao dobar, prije svega odvraćajući čimbenik za počinitelje.
Nadalje, ugradnja blagajni s vremenskom odgodom otvaranja i šifrom tihog alarma na uplatno-isplatnom mjestu, te sustava „cijevne ili pneumatske pošte“ pri kojem u poslovnicama nema većeg iznosa gotovine, potencijalnim počiniteljima nesumnjivo predstavlja veliku prepreku i rizik jer im se ne ostavlja puno prostora za pouzdan uspjeh bez velikih posljedica. Svi su ovi oblici zaštite, uz dodatne mjere, adekvatna alternativa tjelesnoj zaštiti.
Zaključimo, dakle, da osim prostorno-tehničkih te organizacijskih mjera koje spadaju u dio sveobuhvatne zaštite novčarskih institucija, samo optimalne, a ne minimalne mjere zaštite mogu podići razinu sigurnosti poslovanja novčarskih institucija kao i njihovih zaposlenika te svih hrvatskih građana. Zato u novom Zakonu o zaštiti novčarskih institucija mora ostati prostora za mogućnost izdavanja suglasnosti na mjere koje se mogu pojaviti kao vrlo korisne i prikladne, a trenutačno nisu propisane.