Za oporavak sektora trebat će nekoliko godina

“I dalje smo strukturno položeni sa sjedištem u Zadru i poslovnicama u Zagrebu, Puli, Dubrovniku, Splitu i Vinkovcima. Imamo sektor tjelesne zaštite osoba, objekata, imovine i CDS-a, potom odjel tehničke zaštite osoba i imovine, centralni dojavni sustav i još par drugih segmenata. Po broju zaštitara najveći dio zaposlenika angažiran nam je u zadarskom području, i to njih oko 200. U Zagrebu nam radi stotinjak zaštitara, u pulskom i dubrovačkom uredu njih po 60, dok najmanji broj djelatnika trenutno imamo u splitskoj i vinkovačkoj podružnici. Osim u ljudstvu, po navedenom teritorijalnom načelu, što ovisi o količini posla, raspoređeni su nam vozni park, oružje i ostala tehnika“, nabrojao je Ivica Zdrlić koji u Adiaticu Securityju obnaša dužnost predsjednika Uprave. Od njega smo nastojali saznati po čemu je Adriatic prednjačio ili prednjači u odnosu na ‘ostatak’ zaštitarske konkurencije.

 

“Po broju ljudi ne možemo reći da smo među najvećima, međutim Adriatic se po nečem drugom izdvaja na vrhu. Naši su zaštitari, tada još pod okriljem stare tvrtke Donat zaštita, bili prvi licencirani zaštitari kada su to zakon i MUP propisali. Također smo bili prva privatna tvrtka koja se počela baviti obradom i pohranom gotovine i vrijednosnica, što nam je danas važna djelatnost organizirana kroz šest gotovinskih centara. Još smo u jednom segmentu prvi, a to je što smo prva zaštitarska tvrtka u Hrvatskoj koja je prije dvije godine dobila certifikat poslovne sigurnosti od Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, a što vrijedi za NATO i Europsku uniju. Spomenuti certifikat propisuje mogućnost rada s institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu koje zahtijevaju određenu tajnost podataka u poslovanju. Ne znam je li još koja hrvatska zaštitarska kompanija išla u proces dobivanja certifikata, no na našem primjeru mogu reći da smo kroz par godina prošli kroz više sigurnosnih i financijskih provjera, a nakon toga obavili edukaciju i školovanje“, naglašava Zdrilić, dok je Vlatko Raič dodao kako “uz ovaj certifikat Adriatic Security može sudjelovati i u međunarodnim natječajima“.

Naši sugovornici se slažu da je zaštitarstvo u Hrvatskoj ‘palo’ na najniže pozicije u zadnjih 20-ak godina, a Raič je to pokušao pojasnio sljedećim riječima: “Što se tiče zaštitarstva politika spuštanja cijena satnica, pod izlikom ušteda, u javnom je sektoru možda dala rezultate na kratke staze. Međutim, manje satnice automatski znače manje plaće zaštitarima, a time i manje doprinose, davanja i poreze državi, što pak dovodi do manjeg standarda i u konačnici otpuštanja. Isto tako zakonom nisu najadekvatnije definirane pojedine stvari u sektoru, a bilo je i određenih propusta u našoj djelatnosti. Nama je potrebna institucija ili tijelo koje će moći regulirati ili barem odrediti najnižu cijenu troška rada - ne cijene satnice, već troška rada zaštitara. Primjerice, ukoliko imate trošak rada zaštitara od 25 kuna, kako onda možete raditi za satnicu od 24 kune? Možete, no to onda spada u područje raznih manipulacija.“ Zdrilić je na to dodao kako sve zaštitarske tvrtke nemaju isti cilj u tržišnom natjecanju, no da bi reguliranjem sektora trebalo srediti neorganiziranost tržišta, posebno u pogledu nelojalne konkurencije, dampinga cijena i uvjeta javne nabave u kojoj bi ugovori trebali vrijediti duže od sadašnje prakse od godine dana, odnosno trebali bi vrijediti za razdoblje od tri do četiri godine.

 

“Teško je očekivati povećanje cijena u javnom sektoru u idućih par godina, a privatni sektor se, jasno, ‘ugleda’ na javni te se na taj se način i formira cijena. Teško će se vratiti stanje od prije nekoliko godina kada su satnice bile 32, 33 kune. U javnom sektoru sada se planiraju budžeti na razini od 27 kuna po satu i stoga je teško očekivati poboljšanja u zaštitarstvu kroz naredno razdoblje. No, osnivanje zaštitarske komore svakako bi bio korak u smjeru poboljšanja zabrinjavajuće situacije“, stava je Raič. Njegov kolega u Upravi nadovezao se kako se pad satnica, nažalost, odrazio na (niže) plaće zaštitara kako same tvrtke ne bi pale u disbalans poslovanja, što vrijedi i za Adriatic Security.

S obzirom na razne akvizicije, glasine i nagađanja, zanimalo nas je od Adraticovih vodećih ljudi saznati na koji će način tvrtka raditi u budućnosti – samostalno ili u okviru neke veće kompanije? “Samostalno. Općenito govoreći, u životu i poslu uvijek imaš otvorenih opcija, ali Adriatic Security ne planira nikakvu kupnju ili prodaju. Naravno, konačna odluka uvijek ostaje u rukama vlasnika, no firma i dalje ide samostalno, iako je prošlih godina bilo pregovora, interesa i ponuda od dvije velike multinacionalne kompanije – Securitasa i G4S-a“, otkriva nam Zdrilić o namjerama matične firme. Ono što su obojica svrstali među Adriaticove prioritete daljnje je jačanje udjela poslovanja u području prijevoza i obrade novca i vrijednosnica, rada s bankama i novčarskim institucijama te u području tehničke zaštite. “U odjelu tehničke zaštite trenutno imamo desetak zaposlenih zaštitara-tehničara, dok nam je na CDS spojeno oko 1600 objekata i nadziranih lokacija. U segmentu tehničke zaštite već godinama bilježimo rast od dva do tri posto godište“, spomenuo je Raič za kraj.