O hrvatskom članstvu u NATO-u naš ugledni sugovornik Vlatko Cvrtila govori s četiri aspekta - sigurnosnog, političkog, gospodarskog i geopolitičkoga, ističući da Hrvatska sada po prvi put više ne brine samo o vlastitoj nacionalnoj sigurnosti, već i o svim aktualnim sigurnosnim pitanjima u svijetu
U prvim danima travnja Hrvatska je ostvarila jedan od svoja dva ključna vanjskopolitička cilja. Primanje u punopravno članstvo u NATO-u, najjačem vojnom savezu na svijetu, zbilo se samo 11 godina nakon mirne reintegracije istočne Slavonije, čime je Hrvatska napokon ostvarila puninu svoje teritorijalne cjelovitosti te time zapravo zaključila burno poglavlje Domovinskog rata i obranu od zločinačke ekspanzionističke politike susjeda iz Srbije. O tom velikom diplomatskom uspjehu, ali i o drugim aspektima unutarnje i vanjske sigurnosti, za "Zaštitu" govori prof. dr. sc. Vlatko Cvrtila, dekan Fakulteta Političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, neko vrijeme i savjetnik Predsjednika Republike za obranu.
Hrvatska je od travnja članica NATO-a. Neki kažu "napokon", a neki "zar već", jer smo još prije samo 14 godina bili žrtve brutalne srpske agresije, a država je bila presječena na pola. U koju skupinu vi spadate?
Ja bih rekao "napokon". Naime, RH je relativno rano, već nakon objavljivanja Studije o proširenju i programa Partnerstva za mir, izrazila želju za sudjelovanjem u tim programima i za pristupanjem tim sustavima kolektivne obrane i zajedničke sigurnosti. S obzirom da neko vrijeme međunarodni položaj RH nije bio na razini dovoljnoj da nas se pozove u te programe, to je odgođeno. S te smo strane možda kasnili u odnosu na neke zemlje koje su u NATO ušle prije nas. Ali nakon što smo Partnerstvu za mir pristupili 2000., proces transformacije tekao je dobro pa smo, zajedno s Albanijom, napokon uspjeli. Odradili smo, dakle, možda koju godinu više od drugih, ali zato ne trebamo žaliti. Štoviše, uvjeren sam da je to zapravo bilo dobro jer su neki koji su u NATO ušli "naglavačke" prije nas, kasnije imali dosta problema kod prilagodbe i ispunjavanja preuzetih obveza. Mi smo sve to odradili temeljito pa su ključni dijelovi našeg sustava koji bi sad trebali djelovati u NATO-u, možda i najpripremljeniji. To su Oružane snage, odnosno naš cjelokupni sigurnosni sektor.
Mnogo se govorilo o pozitivnim učincima ulaska u NATO. Premijer je, recimo, rekao da smo "konačno za stolom s velikima". Koje su najveće konkretne koristi od tog članstva?
Članstvo u NATO-u možemo promatrati na više razina: sigurnosnoj, političkoj, gospodarskoj i geopolitičkoj. Politički gledano, Hrvatska je dobila jaki multilateralni forum u kojem će moći prezentirati svoje interese i ispunjavati ih u suradnji s drugima te kroz to dodatno jačati svoj međunarodni položaj. Mi sad ne moramo razvijati 27 bilateralnih odnosa, već na jednome mjestu imamo sve njih za istim stolom, a to će, uvjetno rečeno, za nas biti mnogo isplativije. S gospodarskog stajališta, ulazak u NATO podrazumijeva da je takva država pokazala dvije bitne stvari: da je sigurnosni sektor toliko razvijen da se može sam suočavati sa sigurnosnim prijetnjama i izazovima, te da je razina demokracije takva da sustav funkcionira prema principima otvorenog društva i tržišta. S geopolitičkog aspekta, vrijednost ulaska u NATO vidim kroz smještaj u regiji koja i dalje ima turbulentni potencijal.
Mi smo mala država, i ulaskom u NATO zapravo smo iskočili iz svoga regionalnog konteksta i uskočili izravno u najjači prostor svjetske politike
Naše je susjedstvo pod monitoringom međunarodne zajednice i NATO-a pa RH može prema regiji djelovati s jedne posve nove pozicije, jače no ikad, te ujedno poboljšavati vlastito okružje. Jasno, to ne znači da ćemo sad primjenjivati silu prema ikome, što nam ni prije nije padalo na pamet, ali s pozicije jedne moćne organizacije ipak možemo lakše promovirati neke mirotvorne procese, što bi bilo u interesu i RH i drugih država u susjedstvu. Na kraju ističem i sigurnosni aspekt. Hrvatska je, naime, ovime dobila čvrsto jamstvo članaka 4. i 5., ali i cijelog Sjevernoatlantskog ugovora – da će u svim vojnim, ali i nevojnim situacijama, dobiti organiziranu i brzu pomoć svih članica Saveza. Uz to, RH u sigurnosnom prostoru dobiva izvanrednu mogućnost sudjelovati u kreiranju ključnih paradigmi za razvoj globalne sigurnosti. NATO je najviše učinio da se neke stvari u svijetu poslože na pravi način, on se pobrinuo mnoge sporne procese dovesti do konsenzusa. Hrvatska sada prvi put više ne brine samo o vlastitoj nacionalnoj sigurnosti, nego može izraziti i svoj stav, prijedloge, zabrinutost za sva sigurnosna pitanja u svijetu. Mi sad kao država, primjerice, moramo imati stav i o gusarima u Somaliji. U globalu, naš je potencijal danas mnogo pozitivniji no prije, što uvelike ojačava naš međunarodni položaj. No, tu našu bolju poziciju trebat ćemo znati i dobro iskoristiti, kako bismo mogli ostvariti i nacionalne interese i ciljeve. U tom ćemo pogledu morati biti stalno spremni i fleksibilni u odlučivanju, i u praćenju svih važnih svjetskih zbivanja.
Kako komentirate neke kritike, doduše ne toliko glasna, da nama ne trebaju pirati u Somaliji ni tamilski tigrovi na Šri Lanki, već čišćenje vlastitog dvorišta?
Članstvo u NATO-u ne podrazumijeva da ćemo se samo brinuti o globalnim pitanjima sigurnosti, nego prije svega o našim unutarnjim pitanjima jer se od nas očekuje da budemo stabilna država usmjerena ka razvoju, da se ozbiljno pozabavimo pitanjima korupcije, organiziranog kriminala i ostalim sigurnosnim izazovima. Članstvom u NATO-u te naše dužnosti ne prestaju, nego ih dapače moramo obavljati s još više energije, kako bismo kasnije mogli neometano, bez okrnjenih sigurnosnih resursa, participirati u svim aktivnostima Saveza. Osim toga, NATO zahtijeva visoku razinu transparentnosti našeg sustava, koji je, zbog niza defekata iz prošlosti, naučio puno toga tajiti pa se teško odlučuje dijeliti informacije sa širom javnošću. A bez nužnih informacija javnost neće moći podržati javnu politiku. Mi možda još nismo spremni na sve te promjene, no one nas svejedno čekaju.
Kad već spominjete čekanje, Albanija je NATO dočekala višednevnim slavljem po ulicama. Zašto Hrvati nisu tako srdačno slavili članstvo?
Politička kultura RH ipak je nešto drukčija od albanske, mi prije nismo bili toliko izolirani kao Albanci. Iako su u tom smislu usporedbe s Albanijom nezahvalne, činjenica je da smo u usporedbi s nekim drugim zemljama koje su ušle u NATO mi imali stvarno skromnu proslavu. Možda je tome pridonijela i financijska kriza, no ja bih to ipak povezao s našom političkom kulturom. Ostvarili smo velik diplomatski uspjeh, i pritom svaki novi korak i novu fazu emotivno doživljavali, pa smo možda i kroz to potrošili tu vrstu euforije i energije kakvu su pokazali Albanci. Mi, naime, smatramo da smo to zaslužili, a kad nešto zaslužite, velikog slavlja zapravo i nema.
Mnogo je hrvatskih vojnika u gotovo svim svjetskim mirovnim misijama. Koliko to doprinosi jačanju našeg ugleda u svijetu?
Hrvatska je u svakom slučaju fenomen u međunarodnom prostoru. Mi smo prije petnaestak godina bili korisnici međunarodne pomoći, a danas smo u prilici sudjelovati u međunarodnoj pomoći te podržavati procese mira i stabilnosti u drugim dijelovima svijeta. Ono što posebno privlači pozornost jest činjenica što je RH u svjetskim razmjerima vrlo mala država, ali smo nedavno, u jednom času, sa svojim promatračima sudjelovali u čak 16 od ukupno 18 mirovnih misija UN-a. Hrvatska je prepoznala da je to dobar put iskazivanja zahvalnosti onima koji su pomogli nama kad nam je bilo najteže. No, isto tako, to je naša želja da pokažemo svijetu svoju spremnost i sposobnosti, da možemo biti korisni u međunarodnoj zajednici.
S obzirom na nužnost vojnih i društvenih reformi u više pravaca i uz silne prepreke po putu, danas s punim pravom možemo reći da smo bili vrlo uspješni
Kroz mirovne operacije u kojima sudjelujemo educiramo naše časnike i vojnike da mogu preuzimati vrlo složene zadaće upravljanja vrlo složenim vojnim sustavom. I to je dokaz da smo prepoznali potrebu preuzimanja odgovornosti koju jedna država mora imati. Mi smo se, povrh svega, odlučili sudjelovati i u ISAF-u u Afganistanu, što je jedna od najtežih i najzahtjevnijih operacija. Danas je tamo oko 300 Hrvata čije su zadaće iznimno složene. Svi ti primjeri dokazuju moju tezu - da su transformacija i reforma oružanih snaga, ali i čitavog obrambenog i sigurnosnog sustava, ipak provedene na vrlo kvalitetan način. Očito je da naša vojska i OS danas imaju sve sposobnosti nužne prije svega za nacionalnu obranu, a onda i za pružanje pomoći drugima. Naravno, situacija nije idealna, no sjetimo se samo koje smo sve probleme imali na tom putu zadnjih 18 godina. Mi smo država koja je relativno nedavno izašla iz rata. Mi smo bili prisiljeni odmah krenuti u procese demobilizacije i transformacije vojske. Mi smo postkonfliktno, ali i posttranzicijsko društvo jer smo iz čvrstog komunističkog sustava prešli u demokratski sustav. Dakle, s obzirom na nužnost reformi u više pravaca i prepreka po putu, danas s punim pravom možemo reći da smo bili vrlo uspješni!
U javnosti postoji bojazan da će se naše vojne snage sad raspršiti po svijetu. Ima li temelja takvom strahu?
Nema jer ni NATO ne traži od članica da idu preko svojih kapaciteta i mogućnosti. Hrvatska je u stanju istodobno u mirovne operacije uputiti maksimalno do 700 vojnika, i sigurno ih nećemo poslati više od toga.
U marinskom korpusu uz Amerikance – još samo Hrvate!
Osim što učimo od drugih, naši vojnici istodobno i poučavaju druge jer su redom prekaljeni borci, s bogatim ratnim iskustvom. Koliko, primjerice, vrijedi hrvatsko-američka postrojba u Afganistanu čiji je vođa - Hrvat?
Da, to je golemo priznanje. Dok sam obnašao dužnost savjetnika Predsjednika za obranu, imao sam niz susreta s časnicima, čelnicima oružanih snaga partnerskih zemalja, ali i iz NATO-a. Svi su uvijek puni hvale za hrvatske vojnike, za način na koji obavljaju dužnosti, za posvećenost poslu i profesionalnost. Jedan od njih bio je i general James Jones, sadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Obame. On mi je jednom priznao da bi jedini strani vojnici koje bi on želio uključiti u marinski korpus - elitni dio američke vojske - bili Hrvati! Možete zamisliti moj ponos kad je to rekao. A kad uzmemo u obzir i da je Domovinski rat završio pobjedom, i to dovoljno govori o tome kakve smo oružane snage imali već tada. Zato je velika sreća što je velik dio pripadnika OS-a koji su prošli rat, i danas u aktivnom sastavu, jer ipak je to drugi oblik lojalnosti, želje i motivacije unutar vojne organizacije. Od onih dana i uvjeta kad HV nije imao gotovo ništa, pa do danas, kad ravnopravno s mnogo razvijenijim nacijama i vojskama sudjelujemo u mirovnim operacijama po svijetu, nije prošlo puno. Čvrst je to dokaz snage HV-a i svih naših ljudi.
Zanimljivo je da smo brojem vojnika u tim operacijama već sad višestruko premašili čak i neke zemlje s osjetno više stanovnika.
Točno, po broju angažiranih vojnika, Hrvatska je u odnosu na broj stanovnika daleko ispred mnogih drugih država. To je jedna vrsta "velike škole". Ja običavam reći da je RH odlukom da uđe u mirovne operacije, osobito tako složene poput ISAF-a u Afganistanu, zapravo odlučila igrati u prvoj ligi. Odlučili smo ući u taj "elitni klub" gdje ćemo steći velika znanja koja ćemo moći prenositi na nove generacije. Zahvaljujući tome moći ćemo relativno brzo usvojiti novu vojnu kulturu koja se u svijetu upravo razvija - kultura zajedničkog djelovanja. Ne, dakle, kultura neprijateljstava, nego baš suprotno. Rezultati su puno bolji jer se na taj način širi krug stabilnosti i mira.
Po pisanju australskih i britanskih medija ispada da su Bagdad i Kabul sigurniji od Dubrovnika, Zagreba i Hrvatske. Čemu takvi medijski napadi u kojima se naglašava tobožnja nesigurnost stranih turista?
Ne bih se baš složio da su njihove ocjene bile tako oštre. Primjerice, mnogo je buke izazvalo nedavno britansko upozorenje da u RH postoji ozbiljna prijetnja terorizma i organiziranog kriminala. Mislim da je to V. Britanija morala napraviti jer ona svojim građanima izdaje takva upozorenja i za druge države. Britanci, naime, imaju drukčiji odnos prema svojoj državi i vođama, od kojih očekuju pomoć i takve savjete. U redu, možemo se složiti da je ocjena o Hrvatskoj pretjerana i prestroga. Ako su pritom mislili na opasnost od globalnog terorizma s islamskim, fundamentalističkim predznakom, onda RH definitivno nije prva zemlja koja bi mogla biti žrtvom takvog napada. Takav terorizam znatnije prijeti Britaniji, a ne nama u RH. Ako su pak mislili na neki drugi oblik terorizma europske tradicije, politički motiviran, onda je to moguće u svakoj državi, baš kao i terorizam kojim se služe razne skupine organiziranog kriminala. U svakom slučaju, to nisam doživio tako drastično. Naša je diplomacija dobro reagirala i prosvjedovala jer te se teške ocjene ipak ne daju za državu koja je, evo, upravo postala članicom NATO-a. Nama je kao novoj članici priznato nešto baš suprotno – da smo ovladali sigurnosnim izazovima. Zato je vrlo oštra britanska ocjena iznenadila i javnost i sve nas. Pa u mnogim članicama EU-a i NATO-a moguće je naći razne oblike organiziranog kriminala, tj. razne ilegalne "sive zone" koje države iz raznih razloga ne mogu kontrolirati.
Tu je i "slučaj Lapthorne" iz kojeg su australski mediji iskonstruirali čitavu priču da u Dubrovniku strane djevojke masovno nestaju!? Koliko jedna takva priča može štetiti ugledu Hrvatske kao sigurnog turističkog odredišta?
Mislim da je ta priča zapravo više posljedica prekasne reakcije nekih dijelova našeg policijskog sustava. Čim je došao novi ministar, odmah je došlo do vidljivih promjena u dubrovačkoj policiji, što je bilo posredno priznanje da posao nije profesionalno odrađen. Kad se tako radi, kad se na neka pitanja u sigurnosnim situacijama ne ponude uvjerljivi i konkretni odgovori, tad ostavljate mnogo prostora za špekulacije. Kad odgovora nema, ljudi će ih sami pokušati naći krivo interpretirajući činjenice, što obično vodi u prostor nemogućeg ili u teorije zavjera. To se ovdje i dogodilo, a tad je vrlo teško komunicirati s drugom stranom.
Očekujete li ipak negativne posljedice po turističku sezonu?
Ne, na uspješnost sezone utjecat će gospodarska kriza i sve što ona sa sobom donosi, a zasigurno ne ovakvi negativni medijski napisi. Sama uputa britanskog MVP-a da u RH postoji određena opasnost, ne znači da će ljudi tu opasnost i percipirati. Sjetimo se Turske koja je imala teroristički napad pa im se turizam ubrzo obnovio, baš kao i u Egiptu. Strancima u RH mogu možda zaprijetiti naša razina usluge ili bura, ili pak njihova naivnost da se upuštaju u riskantne pothvate s jedrilicama ili planinarenje s "japankama"...
