Čelni čovjek neprofitne i volonterske službe koja organizirano štiti i spašava već 60 godina, ističe da HGSS više ne želi biti alat koji skuplja mrtve i sanira tuđe pogreške, žali se na birokratske prepreke i teškoće koje ih sprječavaju da poštuju "zlatni sat"
[ Antun Krešimir Buterin ]
Pročelnik Hrvatske gorske službe spašavanja vrlo je pristupačna i susretljiva osoba. Čak i unatoč zdravstvenim problemima u obitelji, Vinko Prizmić bio je iznimno ljubazan i našao vremena za intervju za naš časopis, pravilno procijenivši da je ljetna sezona idealno vrijeme za razgovor o problemima koji tište tu vrijednu i pouzdanu službu o čijim pothvatima slušamo iz tjedna u tjedan. Iako su nas zanimala najaktualnija zbivanja, naš se sugovornik nije smeo, već je na početku razgovora htio ispraviti neke predrasude...
Kako ste se pripremili, ima li promjena u odnosu na lanjsku sezonu?
Na početku bih htio razbiti neke stereotipe o HGSS-u, zaštiti i spašavanju, što su za mene najvažnije javne potrebe svakog pametnog i moralnog društva. Hrvatska mora biti sigurna, a pomoć optimalna cijelu godinu, ne samo u sezoni i ne samo zbog turista koji tu povremeno borave, nego prvenstveno zbog ljudi koji u njoj stalno žive. Druga uobičajena slika prečesto prikazuje HGSS kao alat za spašavanje ekscentričnih turista na nepristupačnim terenima i pri nevremenu.
Već pet godina HGSS sustavno osposobljava turističke agencije i organizatore pustolovnih aktivnosti u prirodi i otad je broj nesreća u organiziranim grupama drastično opao - ove ih je godine osposobljeno 120
HGSS nije samo to. On je najprije nacionalni nositelj struke: znanja i iskustva, te nositelj djelatnosti zaštite i spašavanja na neurbanim, poglavito nepristupačnim prostorima izvan gradova i javnih prometnica. Takvi prostori čine više od 80 posto ukupnog teritorija RH, oni su nacionalni resurs na kojem će se zasnivati budućnost ne samo hrvatskog turizma, nego i gospodarstva uopće. Intervencije su tek 10 posto naših aktivnosti, a 90 posto čine priprema i preventiva, pa se može reći da smo se mi do početka sezone već itekako naradili.
Sačinili smo cjelovit Program unaprjeđenja sigurnosti na nepristupačnim prostorima izvan gradova i javnih prometnica, koji bi proaktivnim pristupom projektirao sigurnost na tim prostorima, kao što se to čini u prometu i drugdje. HGSS je već dugo motor koji sustav zaštite i spašavanja pokušava pokrenuti i dići na višu razinu, unatoč inerciji i brojnim kočničarima. Prvi smo uporno i javno tražili izgradnju sustava i osnivanje posebnog državnog tijela zaštite (DUZS), misleći da će time i svim operativnim snagama (HMP, vatrogasci, HGSS...) biti lakše i da ćemo uživati njihovu potporu. Zalagali smo se za donošenje legislative koja će prepoznati sigurnost u cijeloj RH kao državni prioritet, prvi tražili uvođenje jedinstvenog europskog broja 112, prvi počeli s helikopterskim spašavanjima i ustrajali na helikopterskoj službi kao preduvjetu preživljavanja, prvi zagovarali trauma-sustav. No nismo mi samo zagovarali i predlagali, već smo, bez lažne skromnosti, itekako i činili te dosta toga i izgurali. U prošlosti smo spasili oko 8000 ljudi, a još smo ponosniji činjenicom što smo, zahvaljujući javnim zanovijetanjima i prozivanjima, ali i radom, doprinijeli da mnogo više ugroženih u budućnosti ne strada ili prođe tek s manjim posljedicama. Ustrajemo na optimalnoj preventivi i učinkovitom sustavu zaštite i spašavanja te isto tražimo i od drugih. Ali moramo priznati da dosta toga ide nabolje te da Vlada sve više uviđa problem. Naš Program projektiranja sigurnosti koji bi za pet do 10 godina neurbanu Hrvatsku trebao učiniti optimalno sigurnom, a pomoć i zaštitu maksimalno učinkovitima, dobiva sve veću potporu.
Na čemu se taj program temelji?
Na činjenici da nesreće nisu sudbina niti je sigurnost "slučajna kategorija". Sigurnost se može projektirati i tako da se proativnim mjerama broj nesreća smanji na minimum, a učinkovitost, pomoć i spašavanje povećaju do maksimuma ako se nesreće ipak dogode. Prvi je korak distribucija i preuzimanje odgovornosti svih razina. Država mora donijeti potrebnu legislativu i temeljne pretpostavke, lokalna zajednica treba preuzeti odgovornost za prostor, turističke zajednice i djelatnici moraju svoje proizvode učiniti sigurnima jer nije pristojno nekoga zvati u goste, a ne iskazati brigu za njegov život i sigurnost. Operativne snage, osobito HGSS, trebaju uz odgovornost dobiti i javne ovlasti kako bi učinkovito utjecale na preventivu, a ne kao dosad, da bespomoćno gledaju kako se ugrožavaju ljudsi životi ili da više puta spašavamo iste turiste s istoga mjesta, kao nedavno na Velebitu. Prostor se mora urediti za korištenje, ugrožena populacija mora se educirati i moraju se razviti sve sposobnosti sustava za učinkovitu pomoć.
Možete li navesti neke primjere?
Evo na Pelješcu (Sveti Ilija) četiri smo godine zaredom svjedočili fatalnim nesrećama turista. Osim četiri pogibije, HGSS se iscrpljivao u dugim potragama, a sve zbog nebrige - nekoliko kilograma boje, neoznačenih i zapuštenih pješačkih staza. Zato smo pridobili lokalnu zajednicu, označili staze, napravili čak i interventni helidrom, a u tijeku je uređenje skloništa na vrhu. U Orebiću smo formirali stanicu HGSS-a i jačamo vodički kadar u lokalnom PD-u.
Dosad je HGSS na granici mogućeg uvijek bio doveden u poziciju alata koji sanira tuđe pogreške, spašava što se spasiti dade te skuplja mrtve i ranjene. Mi više ne pristajemo
na takvu ulogu
U tijeku su izrada karte i vodiča tog prostora pa Orebić sad ima uređenu turističku ponudu, ali uz optimalnu sigurnost. Poznato europsko penjalište Paklenica i stijena Anića Kuka uređeni su da bi bili sigurni, postoje elaborati spašavanja, sidrišta i helidromi u podnožju i na vrhu. Educirali smo rendžere NP Paklenica i za spašavanje, u sezoni i udarnim terminima organizirano je i dežurstvo HGSS-a. Prvi smo počeli s uređenjem interventnih helidroma po planinama i pučinskim otocima, razvijali helikoptersko spašavanje i sve nužno za suvereno pokrivanje prostora (speleo i speleoronilačko spašavanje, "search management", potražni psi, medicina spašavanja, spašavanje iz kanjona i divljih voda...).
Započeli smo projekt sigurnih karata neurbanih prostora kojim bismo prekrili cijelu državu i kojim bi se prostor prezentirao, ali i učinio sigurnijim. Karte su vrhunske kvalitete, sve je provjereno GPS-om, a podatke dostavljamo i distributerima GPS-uređaja. Cilj je omogućiti turistima da se bolje pripreme i sigurnije kreću po prostoru. S Ministarstvom turizma i lokalnim TZ-ima uređujemo pješačke putove, postavljamo upozorenja, razvijamo vodičke službe... HGSS razvija i svoju mrežu stanica svuda gdje je to potrebno. Godinama educiramo građane i ugroženu populaciju, poglavito planinare i izletnike. U suradnji sa Splitsko-dalmatinskom županijom već pet godina organiziramo pilot-projekt sezonskog helikopterskog dežurstva u Splitu, uz standarde blizu HEMS-a. Naime, dosad su čak i najteži bolesnici ili ozlijeđeni s npr. otoka, helikopterom prevoženi bez liječničke pratnje i nužne opreme (defibrilatora s monitorima, respiratora..) ili bi liječnici s otoka pratili bolesnika, ali bi onda čitav otok ostavili bez te opreme i liječničke skrbi. Ove će godine Ministarstvo zdravstva i novoosnovani Hrvatski zavod za hitnu medicinsku pomoć, standard HEMS-a implementirati prema svjetskim standardima, a član ekipe uz liječnika i medicinskog tehničara, bit će i letač-spasilac HGSS-a.
Dijelite li svoje članove na dnevnu i noćnu smjenu ili ste svi dostupni 24 sata na dan?
Svi pripadnici HGSS-a pristali su ulaskom u HGSS biti na raspolaganju 24 sata dnevno, 365 dana u godini ljeti i zimi. Da bismo postigli interventnost koja se mjeri minutama, poglavito za helikopterske akcije, provodimo dežurstva na području Divulja i Splita, a ljeti dijelom i u Zagrebu - danju i noću. Dežuramo i zimi na svim skijalištima, u nekim nacionalnim parkovima i općenito u svim situacijama s pojačanim rizikom.
Koliko brzo možete reagirati nakon dojave o unesrećenoj osobi?
Naša je spremnost uglavnom u okviru desetak minuta, iako su svjetske norme za SAR ("Search And Rescue") znatno veće. Naime, u traganju i spašavanju mogućnost izlaska na teren zadana je objektivnim zahtjevima zadaće jer su područja našeg djelovanja najčešće udaljena, teško pristupačna i nepoznate lokacije pa je i priprema nešto dulja.
Za razliku od drugih interventnih službi - HMP, policija, vatrogasci - poziv za pomoć nama ne sadrži ni adresu unesrećene osobe niti kilometar ceste na kojem se zbila nesreća niti je mjesto lako vidljivo, npr. požar otvorenog prostora. Dojave obično šalju zabrinute obitelji jer je "netko negdje otišao" i nije se vratio, a često ni sam dojavitelj – obično su to zalutali turisti - nema pojma gdje je niti je u stanju pomoći nam. Svako spašavanje na početku sadrži vrlo tešku fazu - lociranje mjesta nesreće. Nakon toga nam ni najteža spašavanja nisu problem. Ponosni smo što su naša reakcija i trajanje akcija spašavanja duboku unutar normi uobičajenih za SAR, i u tome nimalo ne zaostajemo za najboljim službama te vrste na svijetu.
Često se spominje "zlatni sat”. Koliko je HGSS blizu tog kriterija, možemo li se uopće u Hrvatskoj držati toga "zlatnog sata”?
‘Zlatni sat’ kao preduvjet trauma-sustava podrazumijeva da po dojavi o nesreći, helikopter s medicinskom ekipom mora nakon tri minute biti u zraku, za 20 minuta na mjestu nesreće te da nakon sat vremena ozlijeđeni, prethodno zbrinut, mora biti u odgovarajućoj bolnici. To znači da se u Hrvatskoj helikopterska služba mora organizirati tako da na 5-6 mjesta (npr. u Puli, Gospiću, Splitu, Dubrovniku, Zagrebu, Požegi...) postoje raspoloživ helikopter te medicinska i druga ekipa. Kolege u svijetu vrijeme doleta na mjesto nesreće već skraćuju na 5-10 minuta, što podrazumijeva gušće raspoređene helikopterske baze, a HGSS s partnerima kao što je HAK, godinama nastoji uvjeriti javnost i politiku da se u 21. stoljeću helikopter uopće treba koristiti u te svrhe.
Ministarstvo zdravstva ove će godine u dogovoru s MORH-om osigurati letjelice i posade za HEMS, formiran je i Hrvatski zavod za hitnu medicinsku pomoć te je organizirano
"pravo" dežurstvo
Naš problem nije u tome što se za medicinski prijevoz koriste vojni helikopteri ili što su oni neodgovarajući. Naprotiv, MORH-u treba odati priznanje jer samo zahvaljujući njima imamo helikopterski prijevoz. Problem je što vojska to radi kao sekundarnu djelatnost, što je užasna poruka: "Iako vama ili vašim najmilijima život visi o koncu, oni će biti spašeni samo ako helikopter tog trenutka neće imati neku drugu zadaću". Umjesto da se za najvažniju stvar na svijetu osiguraju posebni i opremljeni helikopteri, medicinske i druge ekipe, ona se improvizira. Čak i za spašavanje vatrogasaca na Kornatima u helikopteru nije bilo "vinča". Srećom, s veseljem konstatiram da se stvari mijenjaju bitno na bolje! Ministarstvo zdravstva konačno je prepoznalo problem te će u dogovoru s MORH-om osigurati letjelice i posade za HEMS. Formiran je i Hrvatski zavod za hitnu medicinsku pomoć na čijem je čelu naša pripadnica, prim. dr. Maja Grba Bujević i već je za ovu sezonu organizirano "pravo" dežurstvo - posade medicinskih timova, spasilaca i oprema dežuraju na jednome mjestu s jedinom zadaćom HEMS-a. Izgleda da će već dogodine helikopteri i timovi dežurati na više lokacija, pa ćemo se dodatno približiti ‘zlatnom satu’.
S koliko opreme sada raspolažete, ima li poboljšanja u odnosu na lani?
Bogatiji smo za više specijalnih prikolica za prijevoz i boravak potražnih pasa te za jedno zapovjedno komunikacijsko vozilo za potrage, na što smo silno ponosni. Cijena tog vozila nije veća od cijene vozila za prikupljanje gradskog smeća, no živimo u sustavu vrijednosti i prioriteta u kojem je objektivno najvažnija javna potreba marginalizirana do krajnjih granica. U odnosu na ranije, HGSS je ipak sve opremljeniji.
Koji su dijelovi Hrvatske osobito opasni? Ima li možda predjela od kojih vi u HGSS-u čak i zazirete?
Pripadnici HGSS-a rado posjećuju mjesta od kojih drugi zaziru i koja su, uvjetno rečeno, opasna. Naprotiv, najdublje jame i ponori, potopljeni speleološki objekti, litice i snježna nevremena slatki su razlozi "nezaziranja". Jedina područja od kojih zaziremo su minama zagađeni krajevi. Zato smo u zimskoj potrazi za zrakoplovom na Velebitu, sjeverni dio moguće zone potrage prepustili kolegama specijalcima iz vojske i policije, koji su za to opremljeni i osposobljeni. Iako je većina naših pripadnika sudjelovala u Domovinskom ratu i iako smo u više navrata helikopterski spašavali ljude iz minskih polja, nama koji se bavimo spašavanjem života, nepojmljivo je da u miru postoje i da još nisu uklonjene naprave podmuklo posijane zbog uništenja života.
Što biste poručili turistima? Zar ne bi bilo pristojno reći im: "Ne želimo vas vidjeti" jer bi to značilo da ih neće trebati spašavati.
Naprotiv, naše su poruke usmjerene na druge adrese - na Vladu, ministarstva, HTZ, lokalne turističke zajednice i sve druge koji žive u turizmu ili od njega. Mi ne želimo intervencije i nesreće. Imperativ je postojati, ali ne i djelovati, zato turistima dajemo sigurnosne preporuke kako izbjeći nesreće i opasnosti. A ovima koje sam spomenuo stalno zanovijetamo što sve trebaju napraviti da bi Hrvatsku pripremili za sigurno ugošćavanje i brigu o gostima.
Zbog recesije se očekuje nešto manje gostiju. Mislite li da će vaša Služba zato imati manje posla?
Sigurno ne. Pogrešno je misliti da je HGSS služba koja najviše spašava turiste. Većinu potraga i spašavanja pokrećemo zbog domaćeg stanovništva, a akcije s turistima izazivaju najviše medijske pozornosti. Uvijek se čudim našim medijima s kakvim nerazumijevanjem opisuju turiste kao "luđake" koji ničim tjerani odlaze na nepristupačne planine, rijeke, kanjone, more...
Naš Program projektiranja sigurnosti koji bi za 5-10 godina neurbanu Hrvatsku trebao učiniti optimalno sigurnom, dobiva sve veću potporu", kaže Prizmić zadovoljno
Umjesto da u njima vide prve lastavice kvalitetnijeg turizma i cjelogodišnje sezone, mediji i javnost izražavaju veliko negodovanje. Ovih dana tisuće turista pohodi jedan grad u Španjolskoj kako bi bježali pred razjarenim bikovima, a mi se zgražamo što je neki turist, očaran hrvatskim ljepotama, skrenuo s asfaltiranog puta i uputio se na Biokovo. Ako je to ludo, onda moramo shvatiti da je takvih luđaka sve više i u našim redovima jer sve više Hrvata to isto radi i u Lijepoj našoj, ali dragocjene eure troši i po svijetu. Na tim se "luđacima" zasniva čitav svjetski turizam, svijet ide k tom ludilu i od njega živi.
Sjetimo se kako je nekad bilo ludo ići u planine na snijeg i klizati se na dvije tanke daske, a sada od skijaške industrije žive mnoge države. Između "sigurnih" gradova i bezopasnog sjedenja pred tv-ekranima, čovječanstvo sve više bira prirodu. Zato, nažalost, nema straha da ćemo ikad imati manje posla. Naprotiv, bit će ga sve više i više. I kod nas i u svijetu godišnji broj intervencija raste geometrijski. Prije desetak godina bilo ih je 10 puta manje nego danas, a za pet godina očekujemo da će ih biti desetak puta više. To je zakon velikih brojeva.