Uvođenje obveznog služenja vojnog roka u RH je važno pitanje za sigurnost države u cjelini i treba mu se što je moguće prije pristupiti uz uvažavanje i zagovornika i protivnika te stručno i kvalitetno sagledavanje svih aspekata uvođenja
[ Ivan Čulo ]
Republika Hrvatska je 2008. godine ukinula obvezno služenje vojnog roka i uvela potpunu profesionalizaciju svojih Oružanih snaga odnosno Hrvatske vojske.
Donositelji ovakve odluke za to su naveli čitav niz razloga, ali oni najčešće isticani su bili pobjeda u Domovinskom ratu i njegov završetak u RH i na svim prostorima bivše Jugoslavije.
Protumačeno je da je time prestala svaka mogućnost izravne ratne opasnosti po Republiku Hrvatsku, odnosno mogućnost konvencionalnog vojnog sukoba u njenom najbližem okruženju, te je stoga za obranu suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti dovoljno imati i razvijati manje brojnu, ali moderno opremljenu, naoružanu i vrhunski uvježbanu profesionalnu vojsku. Istaknuto je da je RH postavši punopravna članica NATO saveza i EU čije su članice u većini u NATO savezu, ušla u sustav kolektivne obrane i sigurnosti, što je utemeljeno u članku 5. Povelje NATO-a, koji govori da je napad na bilo koju članicu NATO-a, napad na cijeli savez i da su samim time sve ostale članice dužne stati u obranu jedne ili više napadnutih članica.
Mogućnost obrane od agresije vlastitim snagama
Unatoč protivljenju pojedinih skupina društva, ulasku Hrvatske u NATO i euroskepticima, u dobrom dijelu javnosti čak su se pojavila razmišljanja da nam i profesionalna vojska u ovom opsegu nije potrebna jer nas sada štiti NATO, treba znati da su neke dugogodišnje vojno i gospodarski snažne članice NATO-a i danas zadržale obvezno služenje vojnoga roka. Neke su o tome provele i niz referenduma s različitim ishodima. Sve je to u jednom dijelu točno (autor članka je radio na Akcijskom planu za ulazak Republike Hrvatske u NATO ) i Sjevernoatlantski savez se pokazao kao uistinu najmoćniji, ne samo vojni nego i politički savez koji je svojim djelovanjem zaustavio mnoge vojne sukobe diljem svijeta i eliminirao brojne autoritarne režime i diktature koji su bili prijetnja svjetskom miru i gušili prava vlastitih građana. No, NATO savez, osim kolektivne obrane od članica traži i poštivanje načela “samodostatnosti”, dakle mogućnost obrane od agresije vlastitim snagama, jer se može unatoč svemu dogoditi da savez možda neće moći pravovremeno i odgovarajuće pomoći napadnutoj članici ili više njih.
Oružane snage i spremnost obrambenog sustava jedan su od najvažnijih elemenata sustava nacionalne sigurnosti i nacionalne moći
Uvijek treba isticati da je Hrvatska vojska pobjedonosna vojska koja je zajedno s Hrvatskom policijom obranila i oslobodila svoju domovinu i doprinijela završetku rata u Bosni i Hercegovini te stvorila dobre preduvjete za NATO savez da napadima na srpske snage u Republici srpskoj, Srbiji i na Kosovu okonča velikosrpsku agresiju i donese mir i sigurnost.
Međutim od završetka Domovinskog rata i uspostave mira na ovim prostorima, na svjetskom je planu došlo do drastičnih i neočekivanih prijetnji i ugroza, na koje sve zemlje moraju pronaći odgovore, a to prije svega znači da moraju biti spremne sačuvati svoju opstojnost i zaštiti svoje vitalne nacionalne interese u bližem i globalnom okruženju. Oružane snage i spremnost obrambenog sustava jedan su od najvažnijih elemenata sustava nacionalne sigurnosti i nacionalne moći.
Obvezno služenje vojnog roka je svakako jedna od važnih mjera, kojima bi se bitno unaprijedilo stanje sustava nacionalne sigurnosti. Naime profesionalna vojska je zasigurno, a Hrvatska vojska je to dokazala u Domovinskom ratu, ta koja je okosnica i udarna snaga obrane i napada. Međutim ona sama nije dovoljna za obranu zemlje u totalnom ratnom sukobu, što smo najbolje iskusili u obrani od velikosrpske agresije.
Objektivnosti radi ponajprije moramo istaknuti da se uvođenje obveznog vojnog roka ne može dogoditi preko noći, kao što je bilo s njegovim ukidanjem, veće je to dugotrajan proces za koji treba stvoriti brojne preduvjete, i koji sa sobom nosi brojne pozitivne strane ali na njegovom putu stoje i brojne prepreke kojih treba biti svjestan
Jedan od najvećih razloga veličanstvene pobjede hrvatskog naroda u Domovinskom ratu o kojemu se malo govori je taj da su hrvatski branitelji, osim nesebičnog domoljublja i želje za ostvarenjem tisućljetnog sna o samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj, u većini već prije prošli vojnu obuku, uglavnom u bivšoj JNA, mogli su i znali odmah upotrijebiti prije stečena vojna znanja, vještine i oružje.
Prolaskom kroz sustav obveznog služenja vojnog roka mlade bi generacije stekle osnovnu potrebnu vojnu izobrazbu, a neki od njih bi zasigurno opredijelili i za vojni poziv. Tim više što je vojna oprema i naoružanje toliko uznapredovala i promijenjeno da njime više ne znaju rukovati niti veterani domovinskog rata a kamoli mladići i djevojke bez ikakvog vojnog iskustva.
Mladi ljudi bi prolaskom kroz sustav očvrsnuli za mnoge teške životne situacije, elementarne i druge nepogode što bi im zasigurno koristilo u vlastitom životu, a čime bi se podigla i ukupna razina sigurnosti društva u cjelini. Poboljšali bi i razvili vlastite psihofizičke sposobnosti, navikli se na subordinacijski sustav i razumijevanje tolerancije i kolektiviteta i svoje uloge u njemu.
Ovdje treba spomenuti i uvođenje aktivne pričuve koja je još uvijek samo na papiru. Domovinski rat je pokazao koliko je važno biti u stanju u vrlo kratkom roku mobilizirati veliki broj vojnika i osposobiti ih i uputiti na ratište u borbena djelovanja.
Hrvatska vojska je stvorila samostalnu Hrvatsku i uživa veliki ugled i poštovanje u cijelome društvu, te bi se kroz sustav vojne izobrazbe mlade naraštaje najbolje odgajalo u duhu njegovanja i čuvanja svih nacionalnih i temeljnih društvenih vrijednosti i interesa i ljubavi prema domovini.
Uložena sredstva i njihov povrat
Prvi korak koji treba napraviti prije uvođenja obveznog služenja vojnog roka je napraviti kvalitetne ekspertne analize u kojima se moraju jasno sagledati svi aspekti provođenja i njihove implikacije i odrediti točna dinamika i potrebni resursi, sukladno financijskim i svim drugim mogućnosti države i društva. Teška gospodarska situacije ne smije biti prepreka niti povod za odgađanje jer sloboda i neovisnost nema cijenu.
Trajanje vojne obveze treba optimalno i racionalno uskladiti sa financijskim mogućnostima i profesionalno provesti kako bi se opravdala sva uložena sredstva.
Nakon napravljene analize ili raščlambe trebalo bi napraviti i case study i provesti javnu raspravu u svim segmentima društva, a zatim donijeti svu potrebnu legislativu, počevši od Ustava RH, Zakona o obrani, svih provedbenim propisima i dokumentima iz ovog područja.
Također treba imati u vidu, a to je slučaj i u mnogim demokratskim zemljama u svijetu, da ima dijelova društva i pojedinaca koji se zbog svojih uvjerenja i stavova protive služenju vojnog roka, te svakako treba propisati mogućnost ulaganja priziva savjesti. Trebalo bi se ipak onemogućiti da to bude lažno izbjegavanje vojne obveze. Takvim osobama treba omogućiti da vojnu službu zamijene radom za opće dobro.
Primjerice humanitarnim radom, gdje treba jasno definirati trajanje, mjesto i način takvog služenja vojne obveze.
Protivnici obveznog služenja vojnog roka često navode visoke i nepotrebne troškove obveznog služenja vojnog roka. Postoje međutim iskustva i ekonomske analize koje dokazuju da se dio uloženih sredstava vraća lokalnoj zajednici u kojoj se nalaze vojni objekti kroz ulaganja u infrastrukturu, objekte, otvaranja novih radnih mjesta, što treba jasno prezentirati.
Uvođenje obveznog služenja vojnog roka u RH je važno pitanje za sigurnost države u cjelini i treba mu se što je moguće prije pristupiti uz uvažavanje i zagovornika i protivnika i stručno i kvalitetno sagledavanje svih aspekata uvođenja.