Zaštitari koji rade u financijskim institucijama s oružjem, trebali bi biti dodatno educirani specifičnim sadržajima iz tog područja, kojih u domaćoj literaturi zasad nema, te korištenju kratkog vatrenog oružja kroz obavezna planirana situacijska gađanja s povećanim stresom gdje su važne točna procjena i brzina reakcije, ali i preciznost
[ Čedomir Poznanović ]
Osim potplaćenosti zaštitara i apsolutne društvene marginalizacije našeg zanimanja, evidentno je da naši zaštitari nisu adekvatno opremljeni za odgovoran, a nerijetko i opasan posao koji obavljaju. Normativno-pravnom regulativom propisane su ovlasti zaštitara, odnosno kada i na kojim poslovima oni mogu držati službeno oružje. Teorijski je to tako, no iz perspektive zaštitara s dužim stažem u toj djelatnosti, praktički aspekt prezentirao bih ovako.
Ovlasti zaštitara uvrstili smo u zakon zbog učinkovita obavljanja te djelatnosti, a primjena tih mjera u privatnom sektoru sigurnosti svakako je i odraz povjerenja državnog segmenta koji nam je to omogućio. Pri aplikaciji ovlasti zaštitara u svakodnevnom poslu, naročito na delikatnijim objektima, zaštitar, ma kako dobar psiholog bio, u kombinaciji s komunikacijskim vještinama realno može doći u poziciju gdje se određena stvar ipak ne može riješiti verbalno. I benigna identifikacija osoba postaje problem ako osoba to shvati kao atak na svoj integritet uz impulzivnu reakciju.
Zaštitari koji rade u financijskim institucijama s oružjem, trebali bi biti dodatno educirani specifičnim sadržajima iz tog područja, kojih sada u domaćoj literaturi nema, te korištenju kratkog vatrenog oružja kroz obavezna planirana situacijska gađanja s povećanim stresom gdje je važna točna procjena, brzina reakcije, ali i preciznost. Takav tip vježbanja nije militarizacija društva, već nužan segment za osobe koje obavljaju rizične poslove u novčarskim ustanovama (odnosi se i na pratitelje novca). Čak i najbolje koncipirani trening oružjem, s vrhunskim profesionalcima, ne može apsolutno jamčiti da će baš svaki slučaj biti odrađen bez pogreške, jer su iznenađenja uvijek moguća i događaju se. No maksimalno uvježban čovjek griješi minimalno, dok je u suprotnome obratno – a to svakako nitko ne želi.
U današnje doba ozbiljne gospodarske krize, mnogi su frustrirani, što je dobro podloga za konflikt. Očajan i ogorčen čovjek može u afektu, pod adrenalinom, biti spreman na sve. Današnja mlađa populacija prosječno je viša i osjetno teža od generacija prije 30-40 godina. Kad se tome doda konzumacija narko-preparata, stimulativnih sredstava i alkohola, dobiva se kombinacija u kojoj primjena ovlasti tjelesne snage npr. kod udaljavanja osobe s objekta, nije i ne mora biti bezazleni rutinski postupak. Zaštitar prosječne tjelesne konstitucije od 175/80, ako nije majstor borilačkih vještina, objektivno nema veće šanse uspješno primijeniti tu ovlast u konfrontaciji s čovjekom 190/110, a istodobno ga takva osoba može i napasti.
Borilačke vještine i zahvate samoobrane ne podcjenjujem u kontekstu teme, ali ih ne treba ni precjenjivati, jer za njihovi optimalnu primjenu osoba mora biti kvalitetno uvježbana u maksimalnoj psihofizičkoj formi, a to zbog niza razloga nije imanentno većini zaštitara. Zaštitar je tad u položaju gdje ne može napraviti ništa važnije jer mu tjelesna snaga nije dovoljna, a za korištenje vatrenog oružja nema potrebnih zakonskih preduvjeta. Pri duelu na kontakt-distanci zaštitar može biti napadnut predmetima šire namjene – npr. odvijač, metalna cijev, šipka i sl. Jedan ili dva dobro plasirana udarca takvim predmetima dovoljna su za nanošenje teških tjelesnih ozljeda s doživotnim posljedicama, a ni fatalni ishod nije isključen, što se često zaboravlja ili neozbiljno shvaća.
Autor je tijekom svoga višegodišnjeg rada u zaštitarstvu bio u prilici slušati prijetnje klanjem, premlaćivanjem uz širok spektar provokacija i uvreda, tako da ovdje izneseno mišljenje nije "literarna priča za okrugli stol", nego produkt vlastitog iskustva i razmišljanja u cilju profesionalnog obavljanja našega zaštitarskog posla
Osim toga, u konfliktu iz neposredne blizine, zaštitaru može biti i oduzeto njegovo oružje, te ako nema dopunsko sredstvo kojim bi pokušao neutralizirati napadača, sam postaje glineni golub u punom smislu te riječi. Nije logično, a još manje opravdano, da zaštitar može držati i nositi kratko vatreno oružje kao najteže sredstvo prinude, dok mu alternativne metode srednje razine nisu dopuštene (neletalna sredstva za samoobranu – sprej-doze nadražljivih stvari, kontaktni ili beskontaktni elektrošokeri te službene palice). Iako baš takva sredstva mogu biti vrlo korisna pri uspješnom rješavanju tzv. graničnih slučajeva kada tjelesnom snagom ne možemo postići željeno, a oružje ne smijemo upotrijebiti.
Opremanje zaštitara potrebnim sredstvima podiglo bi razinu njihove vlastite sigurnosti na osjetno višu razinu od sadašnje, a zakonske ovlasti mogle bi se primijeniti lakše i s manje rizika. Uz to, većina zaštitara radi na tzv. običnim objektima gdje ne mogu držati i nositi službeno oružje. Budući da im druge stvari nisu dopuštene, na taj način ne mogu obraniti ni sebe, a kamoli učinkovito štititi imovinu koju čuvaju, jer i klasični objekti mogu biti i jesu cilj raznih protupravnih aktivnosti.
Iako su napadi na novčarske institucije medijski najviše praćeni, to ne znači da na klasičnim objektima rizika nema, što ću ilustrirati vlastitim primjerom. Početkom 2001. stjecajem sam okolnosti spriječio provalnu krađu u tijeku, tako da su akteri pobjegli bez protupravno otuđene robe veće vrijednosti. Kako se delikt dogodio oko 1 sat u noći, na uglavnom pustoj lokaciji objekta gdje je zaštitar prepušten sam sebi, možemo se upitati što bi se zbilo da provalnici nisu odabrali opciju bježanja, i kakve su mogućnosti obrane zaštitara u takvom ili sličnom slučaju. Čovjek ne mora nužno biti akademik da shvati koliko je sve to opasno, zar ne?
Shodno iznesenom, krajnji je čas da se taj segment zaštitarstva riješi adekvatnim zakonskim formulacijama. Ova sugestija praktično se može realizirati u tvrtkama jer su neletalna sredstva uglavnom dostupna, a financijski ne koštaju mnogo. Prije njihove nabave zaštitare bi trebalo dodatno educirati u smislu pravilnog i zakonski opravdanog korištenja tih sredstava, kao i predviđenim sankcijama za nenamjensku /zlo)uporabu.
Konačno, opremanjem zaštitara i sam autoritet djelatnika u cjelini bio bi primjeren težini odgovornog posla koji obavljaju, što sad nije slučaj, jer zaštitar u hlačama i košulji, s praznim remenom koji je isključivo u funkciji držanja hlača, ne predstavlja osobitu važnost ni za djecu u nižim razredima osnovne škole, a neko preventivno djelovanje na potencijalne prijestupnike spada u humor ili sferu znanstvene fantastike. Ovu činjenicu znaju svi zaštitari, ali i predlagači takvih anakronizama, te je krajnje vrijeme da na početku 21. stoljeća eliminiramo takve normativne apsurde.