U rukama terorista najčešće je automatsko oružje

 

Najveći svjetski kupci oružja su Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Indija, Turska, Pakistan i Bangladeš. Većinom su to zemlje s dugogodišnjim ratnim sukobima ili graniče s ratom zahvaćenim zemljama. Mnoštvo zainteresiranih država ne kupuje ga izravno od prodavatelja, nego se ono prodaje preko posrednika ili ga kupuju razne fondacije. Veliki trgovci oružjem legalno kupuju oružje krivotvorenom dokumentacijom u ime onih zemalja koje nisu u embargu. To oružje, naravno, uglavnom ne dospije u zemlje „papirnatog“ kupca, nego se ilegalnim putem (preko trećih zemalja) prebacuje u zemlje koje su pod embargom ili mu se tijekom transporta zametne trag. Primjer jednog od takvih slučajeva koji nedvojbeno upućuje na ilegalnu trgovinu oružjem dogodio se prije nekoliko godina, kada je brod M/V ESO, s moldavskom zastavom, koji je izvozio oružje iz Srbije preko Luke Bar, zadržan u Jemenu, gdje su lokalne vlasti provjeravale tko je naručio 180 tona streljiva i minobacačkih granata koje je prevozio. Dokumentacija istražiteljima dana na uvid pokazivala je da je konačno odredište ovog broda trebao biti Irak, zemlja koja nema međunarodni embargo na uvoz oružja. Opravdanje da je brod uplovio u jemensku luku Mukala radi opskrbe gorivom i hranom za posadu vrlo je labilno s obzirom na činjenicu da je Jemen poznata baza terorističkog ogranka al Qa’ide. 

Iako prodavatelji oružja odgovorno tvrde da se oružje ne izvozi ni u jednu zemlju pod embargom niti u zemlju koja nije navedena u popisu odobrenih izvoznih dozvola, kao što vidimo, nerijetko se tim oružjem naoružava režim za koji se sumnja da pruža potporu teroristima.

Osim ovakve „legalne“ prodaje, vrlo unosan posao postalo je i krijumčarenje oružja kojim se naoružavaju kriminalci, a sada sve više i teroristi širom Europe. Schengenska zona bez granica i slobodni protok ljudi i roba ujedinjene Europe vrlo je pogodno tlo kriminalnom djelovanju pojedinaca, grupa i organizacija koje se bave ilegalnom trgovinom oružjem. Oružje se najčešće naručuje online te se krijumčare pojedinačni komadi oružja različitim prijevoznim sredstvima, nerijetko čak skriveno u autobusima na redovnim linijama prema EU.

 

Najtraženije oružje je, bez premca, puška sustava kalašnjikov – AK47. To je vrlo pouzdano oružje, jednostavne konstrukcije koje ne zahtijeva dugotrajnu i složenu obuku rukovanja. Velike je vatrene moći i prikladno za uporabu na malim daljinama. Taktičko-tehničke karakteristike omogućuju mu sakriveno nošenje, što je vrlo bitno prije samog čina napada. Cijena na crnom tržištu mu nije pretjerano visoka te ga ima u gotovo neograničenim količinama. Proizvodile su ga gotovo sve zemlje članice bivšeg socijalističkog bloka te pojedine „nesvrstane“ zemlje Afrike čija je vanjska politika uvjetovala proizvodnju i gomilanje velikih količina ovog oružja. Pod različitim nazivima do danas je u svijetu proizvedeno preko 100 milijuna komada ovog oružja.

Velika količina „slobodnog“ oružja ove vrste nastala je raspadom bivše Jugoslavije i ratnim sukobima na području jugoistočnog Balkana. Po završetku ratnih događanja velike količine oružja ilegalno su morem iz Albanije prebacivane u Italiju, a odatle dalje u zemlje Europske unije, gdje se moglo dobro prodati na crnom tržištu. Nakon terorističkog napada u Parizu potvrđeno je da su dvije puške sustava kalašnjikov (M70) proizvedene upravo u tvornici “Zastava oružje” u Kragujevcu u vrijeme bivše Jugoslavije. Ilegalna prodaja oružja s područja istočnog Balkana prisutna je i danas. Naime, velika količina oružja nakon završetka rata ostala je u civilnom posjedu građana – „za svaki slučaj“. Ono je sada postalo unosan izvor zarade, naročito u obiteljima slabog imovinskog stanja. 

Osim oružja s područja jugoistočnog Balkana, terorističke organizacije snabdijevaju se i oružjem iz Bugarske i Ukrajine koje su se za sovjetske ere naoružavale za rat s NATO-om te su raspadom SSSR-a naslijedile velike količine različitih vrsta oružja i streljiva. Isto tako, na crnom tržištu vrlo je traženo oružje bez porijekla, tzv. „nepostojeće oružje“ - bez serijskog ili tvorničkog broja kojemu je vrlo teško, gotovo nemoguće ući u trag. Ono se proizvodi ručno u „kućnim radinostima“ u koje su uključene cijele obitelji. Najznačajnija proizvodnja ovakvog oružja je na Filipinima gdje su radionice sakrivene duboko u prašumama te ih službene vlasti vrlo teško otkrivaju. Do velikih tržišta, pretežito američkog, prevoze se uhodanim rutama, trajektima na kojima nema metal detektora i drugih skenera za otkrivanje metala. To je oružje koje je direktno namijenjeno dilerima, plaćenim ubojicama, pljačkašima, ali sve je veća i njegova potražnja među mlađim članovima bandi, u kojima sve više prevladava kultura nošenja oružja, a nerijetko i sami postaju izvršioci ubojstava.  

U kućnim se radinostima oružje proizvodi isključivo ručno, priručnim alatima iz svih mogućih, najčešće otpadnih materijala koji su dostupni. Takvim manufakturnim radom izrađuje se, prije svega, kratko vatreno oružje namijenjeno za pojedinačne likvidacije – atentate, dok se automatske puške koriste za masovna ulična ubojstva nedužnih građana. Upravo su napadači na satirički list Charlie Hebdo i trgovinu košer hranom u Parizu bili naoružani automatskim puškama sustava kalašnjikov. Isto tako, prilikom pretresa terorističkih baza u Belgiji, između ostalog, pronađeno je nekoliko komada ovih pušaka. I napadač koji je tijekom proslave Nove godine u istanbulskom noćnom klubu počinio masakr, bio je, također, naoružan automatskom puškom.