U Iraku imamo oko 30.000 zaštitara i tjelohranitelja

Piše: Antun Krešimir Buterin

U zemlji razorenoj višegodišnjim ratom, ljudski se životi cijene koliko i blato na vojničkim čizmama. O tome najbolje svjedoče svakodnevna izvješća o krvavim atentatima i masovnim pogibijama. Irak će u ožujku 2009. obilježiti već šestu godišnjicu američke invazije, a prema nekim je neovisnim procjenama otad poginulo između 920.000 i 1,2 milijuna ljudi, ponajvećma, jasno, Iračana. Pitanje sigurnosti u takvom je nestabilnom okruženju stoga od presudne važnosti, pa ne čude izjave američkih dužnosnika po kojima se oko 10 posto novca koji se ulaže u "obnovu Iraka", troši - upravo na sigurnost. Prihvatimo li pak podatak da se na sigurnost troši ne 10, nego čak 25 posto novca - što je nedavno, uz nevjericu javnosti, iznio bivši visoki dužnosnik SAD-a u Iraku Paul Bremer – financijska slika poslijeratnog Iraka bit će mnogo jasnija.
Budući da američka i iračka vojska i policija ne uspijevaju osigurati mir i red u cijeloj zemlji, tu golemu prazninu od početka uspješno popunjavaju privatne zaštitarske i čuvarske kompanije. Nesporno je jedno – sigurnost u Iraku godinama je unosan posao, ne multimilijunski, nego multimilijarderski, a najveću zaradu pobiru američke i britanske kompanije. U nastojanju da se objedine interesi najvećih privatnih sigurnosnih kompanija koje djeluju po Iraku, u Bagdadu djeluje neprofitna organizacija PSCAI.

Njezin je temeljni cilj "razmatrati i pronalaziti rješenja za probleme od zajedničkog interesa za cjelokupnu industriju koja se u Iraku bavi održavanjem privatne sigurnosti". PSCAI usko surađuje s američkom i iračkom vladom kao i s koalicijskim snagama, želeći se izboriti za što bolji položaj privatnih čuvara i zaštitara, zaposlenika svojih četrdesetak kompanija-članica. Na čelu organizacije PSCAI zadnje je četiri godine Lawrence T. Peter, umirovljeni časnik američke mornarice. Direktor PSCAI-ja ujedno je i savjetnik američkog Ministarstva obrane, a nakon prepiske putem elektronske pošte, Peter je pristao na ekskluzivni intervju za "Zaštitu". U telefonskom razgovoru na relaciji Zagreb-Bagdad najviše nas je zanimala potvrda broja Hrvata u Iraku koji rade na poslovima osiguranja.

Je li točno da članice organizacije PSCAI regrutiraju sve veći broj Hrvata koji u Irak dolaze raditi kao privatni zaštitari?

Jest, neke naše kompanije doista su zaposlile Hrvate, ali vam njihov točan broj nažalost ne mogu otkriti.

Možete li nam barem reći gdje su sve raspoređeni te koji je djelokrug njihovih poslova?

Sigurnosno osoblje ovdje u Iraku unajmljeno je na poslovima osiguranja diljem zemlje. Svi oni imaju tri temeljna ovlaštenja, odnosno opisa posla, a to su zaštita osoblja, zaštita konvoja i zaštita objekata. Pitanje gdje će sve raditi zaštitari određenog poslodavca ne ovisi o nacionalnosti tih zaštitara, nego o poslovnim potrebama kompanije i o njihovu međusobnom ugovoru.

Prema kojim kriterijima članice PSCAI-ja unajmljuju profesionalce? Pretpostavljam da nije riječ samo o tome tko je jeftiniji.

Ključ svega su sposobnosti. Kompanije iz PSCAI-ja ni u kojem slučaju ne žele unajmljivati neiskusno i nestručno osoblje, jer će ta njihova nestručnost loše utjecati na ugled kompanije. Osim toga, u kritičnom trenutku to može dovesti i do zaštitareve neispravne odluke, što katkad poprimi tragične razmjere.

Koliko zaštitara i sigurnosnog osoblja uopće djeluje u Iraku?

U Iraku sam već 4-5 godina i dosad sam čuo brojne anegdotalne informacije o njihovu broju. Službeni je broj teško dobiti jer nam neke kompanije ne šalju redovita izvješća, ali mogu reći da je u industriji sigurnosti u Iraku zaposleno oko 30.000 osoba. Od toga je od 3000 do 5000 bivših vojnika i policajaca iz SAD-a, Britanije, Australije i Južne Afrike, oko 15.000 zaštitara su domaći ljudi, Iračani, ali i Sirijci, a njih između 5000 i 10.000 stiglo je iz trećih zemalja kao što su Nepal, Uganda, Kolumbija, Čile..., među njih ubrajamo i vaše Hrvate. No upozoravam da su te brojke dosta "plivajuće", jer se osoblje često mijenja.

Jesu li agencije zadovoljne Hrvatima koji obavljaju poslove zaštitara?

Konkretno vam samo o Hrvatima ne mogu govoriti. Ali generalno, ako kompanija nije zadovoljna zaposlenikovim učinkom i vještinama – bilo da mu nedostaju temeljne sposobnosti bilo da pogriješi tijekom same akcije – ona ga istog trenutka i bez milosti otpušta.

Jesu li vaši zaštitari i tjelohranitelji neprestano u životnoj opasnosti?

Jesu, tu u Iraku nastupa ratno stanje kadgod eksplodira granata ili se samoubojica raznese bombom. Svaki napad pokrene novi mali rat, a neprijatelj je vrlo brojan i dobro organiziran. Zaštitari koji rade za kompanije iz PSCAI imaju, kako rekoh, tri osnovne zadaće – štititi osoblje, konvoje i objekte. Sigurnosno je stanje znatno bolje nego na početku rata, no s obzirom da opasnosti i dalje prijete, jednako tako i dalje postoji potreba za sigurnosnim osobljem.

Kolika je učestalost stradavanja?

Mogu vam reći da se broj žrtava osjetno smanjio. Primjerice, u siječnju 2007. godine pratili smo jednu seriju konvoja te zabilježili napad na jedan od pet konvoja, što je, dakle, golemih 20 posto! U studenome 2008. godine broj napada na konvoje pao je na svega 0,6 posto. Osim toga, moramo se pohvaliti i činjenicom da već šest mjeseci nismo izgubili nijednog jedinog čovjeka. Bilo je, doduše, težih i lakših ozljeda, ali nijedan naš zaštitar ili tjelohranitelj nije izgubio život. To nam je dosad najduže razdoblje bez pogibije!

A što je s plaćama tih ljudi? Rastu li one ili padaju?

Plaće padaju od prvih dana, ali su se sad već neko vrijeme stabilizirale. O prosjeku je teško govoriti jer visina plaće ovisi o vrsti posla – štiti li se diplomatsko osoblje ili niža razina dužnosnika, objekt visoke važnosti ili neko manje skladište, djeluju li na opasnom području ili unutar sigurnih zona... Razlike u plaćama mogu biti poprilične, ali nikako nije riječ o milijunskim svotama o kojima se fantazira po svjetskim medijima.