Trebaju li komitentima naoružani ili nenaoružani zaštitari? Trebaju li naoružani zaštitari na štićenim objektima nositi osobno naoružanje na vidljiv ili skriven način? Bi li trebali nositi, umjesto vatrenog oružja, nesmrtonosno oružje? Bi li odluku o ovim pitanjima trebale donijeti zaštitarske tvrtke, komitenti, osiguravajuće kuće i zaštitari kao neposredni izvršitelji tog posla, ili bi odluku o tome trebao donositi MUP?
[ Eugen Antić ]
Aktualni Zakon o privatnoj zaštiti u članku 40. kaže da zaštitar može nositi propisane vrste kratkog vatrenog oružja samo pri obavljanju sljedećih poslova privatne zaštite: zaštite novčarskih institucija, neposredne tjelesne zaštite osoba (tjelohranitelj), osiguranja i pratnje novca, vrijednosnih papira i dragocjenosti, pružanja intervencije po dojavnom signalu, zaštite objekata kritične infrastrukture, zaštite kulturnih dobara ili stvari od znanstvenog, umjetničkog, povijesnog ili tehničkog značaja koja se nalazi u javnoj zbirci, zaštićenoj privatnoj zbirci ili je izložena za javnost.
Organizirani terorizam i svi drugi oblici organiziranog kriminala postali su velika prijetnja i državi, ali i privatnim korporacijama. Pogoršava se i situacija vezana uz izbjegličku krizu zbog rata na Bliskom Istoku. Vjerujemo da će i to narušiti sigurnosnu situaciju jer će se jedan mali dio ljudi koji dolazi s Bliskog Istoka baviti i kriminalnim radnjama pa i terorizmom vrbujući mlade ljude u svoje terorističke ćelije, a što će svakako pridonijeti još većoj potrebi za sigurnosnim službama. Kao potporu državnim sigurnosnim službama tu vidimo zaštitare koji svojim kvalitetnim pružanjem zaštite osoba i imovine mogu pridonijeti tome da se građani osjećaju puno sigurnije. Kako bi unaprijedili sigurnost u Hrvatskoj, smatram da je neophodno da zakonodavac uvede i dugo vatreno oružje. S tim, da se kroz ZOPZ propisuje gdje se može nositi dugo vatreno oružja, a da se odluka oko nošenja kratkog vatrenog oružjae prepusti zaštitarskim tvrtkama, komitentima, osiguravajućim kućama i zaštitarima kao neposrednim izvršiteljima tog posla. Kad tad doći ćemo u situaciju da će nam na poslovima na kojima nije trebalo, oružje ipak biti potrebno. Pri tom se zakonodavac ne bi trebao bojati da će doći do neke veće oscilacije u povećanju i smanjenju kratkog vatrenog oružja jer je poslodavcima najbitniji profit i svako im ulaganje predstavlja trošak.
Trebamo li naoružane ili nenaoružane zaštitare?
Jedna od najvažnijih odluka s kojima bi se same zaštitarske tvrtke, komitenti i zaštitari trebali suočavati, jest ta bi li njihovi zaštitari trebali biti naoružani ili nenaoružani, a ne da o tome odlučuje MUP. Ravnoteža bi se trebala uspostaviti dogovorom između zaštitarskih tvrtki, osiguravajućih društava, komitenta i zaštitara kako bi se pružilo maksimalno sigurno okruženje za sve zaposlenike i klijente koji borave u njihovim prostorima, a pritom bi se posebno trebalo paziti da neki štićeni objekti ne budu kao ratne zone. Davanje prednosti za naoružane zaštitare može se razlikovati od mjesta do mjesta te od posla s kojim se komitent bavi. Zato donosimo nekoliko stvari koje bi trebale odlučivati o tome treba li angažirati naoružane ili nenaoružane zaštitare. Trebamo prvo postaviti pitanje, jesu li štićeni objekti smješteni u području s velikom stopom kriminala? Ako su štićeni objekti smješteni u području gdje je velika stopa kriminala, onda bi svakako u tom području trebalo angažirati naoružane zaštitare bez obzira na to s kojim se poslom korporacija bavi, a onamo gdje je mala stopa kriminala trebalo bi angažirati nenaoružane zaštitare. Naravno, prije donošenja odluke o tome prvo bi trebalo napraviti istraživanje o statistici kriminaliteta i vidjeti koliko je posao s kojim se korporacije bave ugrožen i na osnovi toga donositi odluke.
Drugo pitanje koje se odnosi na kratko vatreno oružje je trebaju li naoružani zaštitari na štićenim objektima nositi osobno naoružanje na vidljiv ili skriveni način? I to je pitanje o kojem treba dobro razmisliti, a vjerujem da to pitanje muči i same komitente. Neki od njih bi itekako voljeli da im zaštitari svoje oružje na štićenim objektima nose na skriveni način. No MUP u Pravilniku o uvjetima i načinu provedbe tjelesne zaštite ni tu odluku ne prepušta zaštitarskim tvrtkama i komitentima, već striktno propisuje u članku 35. kako zaštitari moraju nositi vatreno oružje: “Zaštitar koji poslove tjelesne zaštite obavlja u radnoj odori dužan je oružje nositi na vidljivi način, u koricama koje su smještene s vanjske strane odore.” Nošenje vatrenog oružja svakako može izazvati osjećaj zabrinutosti i straha kod zaposlenika i klijenata koji rade i borave u štićenom objektu u kojem zaštitari nose vatreno oružje na vidljiv način.
Tko treba donijeti odluku?
Postoji niz mogućnosti kako da se riješi i ovaj problem oko skrivenog i vidljivog nošenja oružja, samo MUP tu odluku mora prepustiti zaštitarskim tvrtkama i komitentu. Zaštitari isto tako ne moraju biti naoružani 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu na štićenom objektu. Na nekim radnim mjestima gdje je velika fluktuacija ljudi preko dana manja je vjerojatnost da će doći do nekih prijetnji tijekom dana. Međutim, prijetnje od provala i drugih kriminalnih radnji mogu biti povećane u noćnim satima. Stoga nije ni nužno da na nekim objektima zaštitari budu naoružani za vrijeme dnevnih smjeni, već mogu biti naoružani za vrijeme noćnih smjena ili obratno. Dakle i po ovom pitanju odluku bi trebalo prepustiti zaštitarskim tvrtkama i komitentima. Danas biti naoružan ne znači samo posjedovati i vidljivo nositi kratko vatreno oružje. To je važna činjenica jer treba imati na umu da postoje i mnoga druga nesmrtonosna oružja koja zaštitari mogu posjedovati kako bi osigurali da poslovanje njihovih komitenata bude sigurno i ugodno. Pepper-sprej, palica, elektrošoker, Taser X3, Taser X2, oružje za ispaljivanje gumenog streljiva samo su neke od mogućnosti koje zaštitari mogu koristiti i koja predstavljaju nesmrtonosnu silu. Ovo nesmrtonosno oružje je i mnogo lakše za skrivati, a na radnom mjestu bi se svi osjećali opušteno i sigurno, posebno na onim radnim mjestima gdje borave djeca.
Prvi Zakon o zaštiti osoba i imovine na snazi je od 1. prosinca 1996. godine, tako da zaštitarske tvrtke nisu više ni djeca, a ni stariji maloljetnici, već su sada mlađi punoljetnici. MUP bi se prilikom donošenja ZOPZ-a trebao prilagoditi tome da sada piše i donosi Zakon za mlađeg punoljetnika, a ne za dijete kako su to radili 1996. godine. Zaključujemo da bi MUP u novom ZOPZ-u trebao prepustiti da što više važnih odluka donose same zaštitarske tvrtke sa svojim komitentima, a ne da im se svaki detalj nameće kroz Zakon o privatnoj zaštiti i ostale pravilnike, jer neka nametnuta rješenja ponekad mogu samo štetiti poslovanju tvrtki.
Na kraju ni vas kao korisnike zaštitarskih usluga ne mogu upitati jeste li se odlučili za naoružane ili nenaoružane zaštitare te želite li da oni svoje oružje nose na vidljivi ili skriveni način. Zašto vas to ne mogu upitati i zašto vi koji plaćate te usluge ne možete o tim detaljima odlučivati? Kratko i jasno, zato što Zakon o privatnoj zaštiti to ne dopušta ni vama, a ni nama.