Kada mi je umjesto božićne čarape taman negdje okolo Sv. Nikole takoreć’ bačena rukavica da napišem predbožićnu detektivsku pripovijetku, onaj prvi inherentno samouvjereni i neustrašivi “detektivski” impuls mi je šapnuo jednim od mojih unutarnjih glasova: “ništa lakše”. No kada sam istu figurativnu rukavicu u tajnovitom laboratoriju svoga uma pokušao, kao i inače, u zadnji čas navući na svoju snažniju ruku kako bi nekim čudom i usudom problem, tj. izazov bio kako kažu istom tom’ zamišljenom ‘rukom odnesen’, uvidio sam da sve hipotetske rukavice jednog detektiva, bile one forenzičke, taktičke, vozačke, boksačke, itd. nimalo ne odražavaju niti potkrjepljuju šareno-vuneni, opojno zgrijani i po mogućnosti raznježeni duh Božića.
I tu nastaje problem s velikim P+ nabojem dostojan jedne detektivske zavrzlame. Kako iscijediti Božić iz detektiva, ne naguravajući detektiva kroz dimnjak - što nažalost s obzirom na poneke “ideje” naručitelja detektivskih usluga i nije skroz nezamisliv scenarij... Nažalost, ili na sreću nakon kraćeg bezuspješnog kićenja hipoteze zaključujem da su Božić i ‘tvrdo kuhana’ detektivska proza i poezija, ili pak stvarnost čak - potpuno nespojivi. S profesionalnog aspekta, poprilično turobna i tmurna pomisao - poput starinskih žaruljica za božićnu jelku s progorenom volframovom niti koja prekida strujni krug i gasi luč precijenjenog Edisonovog blagostanja, i nadu i radost dječice svih minulih Božića koja nisu imala lampice. Čini mi se da sam zamračio, i doslovno i metaforički.
Neki tamo detektiv pokušava pronaći Božić
Coca cola i zvončići itko!? Sada bi bio idealan trenutak za nekakvu poruku nečijeg sponzora, samo da se iščupam iz ove nemoguće pozicije, najzahtjevnijeg mi zadatka do sada - pronaći Božić na nemogućim mjestima! Relativizacijski misaoni proces me vodi dalje u glib, i razmišljam čak i o nogometu, koji uopće ne doživljavam, niti pratim, ali možda u ovom globalnom loptaškom ozračju, da ne kažem ludilu, nitko neće ni skužit’ da pišem gluposti, točnije da neki tamo detektiv pokušava pronaći Božić, iako već svi na svijetu znaju tko ga je ukrao i da će ga isti u metamorfnom napadaju grizodušja samoinicijativno i vratiti i bez pomoći Pinkertona.
U tom trenutku mi sijevne, poput sjeverne zvijezde i mirisa tamjana iz nekog prošlog života; improvizirani ukrasi, jelka, nepoznat i surov teren, brisani prostor i nekakva lopta. Naravno iznad svega, a opet prožeto sa svime, pa i blatom i krvlju do koljena, neobjašnjivi i nedokučivi osjećaj zajedništva, oprosta, pomirbe i iskonske ljudskosti neviđene ikad prije, niti ikada poslije. I dan danas poprilično neshvatljiv no dokumentiran i uhvaćen, zamrznut u trenutku 25. prosinca 1914. na zapadnoj fronti tzv. Velikog rata. Za one kojima je taj povijesni kuriozitet, božićni presedan i bihevioristički ‘glič’ promakao, ukratko ću pokušati prepričati, odnosno dočarati događaj.
Prvi svjetski rat, koji će se kasnije pokazati kao najkrvaviji i najdestruktivniji sukob u dotadašnjoj povijesti ljudske civilizacije, a čak i nakon Drugog svjetskog rata koji će ga nadmašiti po samoj destrukciji i broju žrtava ostat će upamćen kao najbrutalniji ratni sukob ikada, na Badnjak 1914. trajao je već gotovo pet mjeseci i sa današnjeg aspekta tek se zahuktavao. Ipak u tih početnih pola godine, rovovski koncept ratovanja je već prevagnuo i nesretni sudionici su jedni na druge sasuli tisuće tona artiljerijskih granata, a ostatak vremena provodili čekajući smrt, rastjerujući štakore, bolest i mizeriju, mrzeći neprijatelja, sa sporadičnim istrčavanjem pred vodeno hlađene strojnice za pedalj ničije zemlje. I tada vjerojatno negdje na sam Badnjak 1914. sasvim spontano promolila se ‘Tiha noć’ iz njemačkih rovova, a ubrzo zatim i prva jelka okićena u trench art stilu. Englezi su navodno zapucali u svom bunilu i iznenađenju, ali povratne paljbe ovaj put nije bilo, zatim su očito poneseni primjerom svojih manje od 300 metara udaljenih neprijatelja i sami počeli sa svojim tradicionalnim pjesmama i vjerojatno obilatim čajankama, da bi potpuno iracionalno i nezamislivo u Božićno jutro uz minimalnu komunikaciju i dogovore i jedni i drugi izašli iz rovova, našli se usred ničije zemlje i razmijenili čestitke, blagoslove i vjerojatno najogoljenije od želja - koje uvjeren sam velikoj većini nikad, a ostalima do 1918. neće biti uslišene. Upravo tijekom tog’ epohalnog, gotovo čarobnog susreta navodno je zaigrana i nogometna utakmica koja je bila i ostala materijal bajki i legendi, do te mjere da poneki skeptici i danas dvoje je li se spomenuto uistinu dogodilo, kao što neki tvrde da djed Božićnjak ne postoji, dok bi naravno svaki iole savjesni i kompetentni detektiv s lakoćom dokazao suprotno.
Zavirite samo malo dublje u sebe
I sada se pitate kakve veze Božić 1914. u tzv. “Ničijoj zemlji” ima s detektivskim poslom? Pa zapravo uglavnom nikakve, osim što detektivski posao ponekad zna podsjećati na noćnu ekskurziju u “No man’s land” i tzv. “trench raid” na protivnički rov, uz nešto bolju statistiku preživljavanja. Iako je nesagledivo i nespojivo, sličnost vjerojatno živi u čarobnoj žarnoj niti Božića i sposobnosti tog’ običaja, blagdana, fenomena, da obasja i razvedri najmračnije trenutke i umove, izvuče najljepše iz situacija i najbolje iz ljudi ma gdje bili i s čim god bili suočeni. U tom’ dahu i tome duhu želim vam svima Sretan Božić! Ukoliko vam se čini da ga ne možete pronaći, zavirite samo malo dublje u sebe, ili izvirite malo odvažnije iz ‘rovova’ svakodnevnih briga i garantiram da ovih dana ćut’ ćete pjesmu... ili uvijek možete angažirati detektiva da vam je dešifrira, ili čak i otpjeva!? Da toliko smo svestrani.
Sretan Božić želi vam Hrvatski Red Privatnih Detektiva!
Stefan Romić