Politici i politikama služe i migrantske krize i epidemije, odnosno s njima se služe, a oružje i droga ne bi mogla prolaziti granice da nisu politička moneta. Zašto je tome tako? Pokretanje ratova je skupo i neizvjesno, a i zašto ih pokretati kada se destruktivnim, asimetričnim i hibridnim metodama može postići daleko jeftinije, brže i lakše politička i ekonomska dominacija
Da je Zvonko Orehovec i više nego zahvalan sugovornik daje se naslutiti već iz njegovog životopisa. Umirovljeni brigadir, magistar i doktor znanosti fizikalne kemije na PMF-u Zagreb, načelnik roda NKBO tijekom Domovinskog rata, pet godina aktivni sudionik Domovinskog rata; član Međunarodnog organizacijskog odbora serije simpozija CB MTS, organizator serije kongresa o NRKB ugrozbama i terorizmu, autor tri knjige, koautor i autor poglavlja u više knjiga, urednik 10 zbornika radova te autor i koautor preko 90 radova, organizator i voditelj dviju međunarodnih vježbi i preko 20 kongresnih vježbi i demonstracija, profesor... Treba li nabrajati dalje? S dr. sc. Zvonkom Orehovcem pretresli smo globalne i lokalne sigurnosne izazove današnjice.
Koje su danas najizraženije prijetnje po sigurnost?
Vrlo složeno pitanje, kao što je i vrlo složena globalna sigurnost, na koje se ne može odgovoriti jednoznačno i jednostavno. Krenimo od osnovne životne potrebe - hrana i piće: Na svijetu živi više od 7,3 milijarde ljudi. Za njihove se potrebe na dan proizvede preko 11 milijardi kilograma hrane, uzgaja preko 22 milijarde životinja za hranu, a koje također trebaju preko 17 milijardi kilograma hrane dnevno. Zbog toga ekstenzivna poljoprivreda koristi preko 2,5 milijardi tona mineralnog gnojiva, štiti sa stotinama tisuća tona pesticida, stoka se tretira s tisućama tona hormona rasta i medikamentima, a za što se proizvode sirovine u enormnim količinama. I to je proizvodnja, da ne kažem silovanje Zemlje, samo za hranu, bez pića.
Produžimo sa sekundarnom proizvodnjom koja zadovoljava naš hedonizam: vlastiti stan s namještajem, auto, bijela tehnika, televizor, kompjutor, mobitel, dobra odjeća, oprema za sport i hobi, a sve povezano transportnim sustavima. Za to se sijeku šume, proizvodi plastika, tkanina, obrađuju metali, proizvode različiti kompoziti, itd. Samo industrija plastike na godinu okrene oko 1,2 trilijuna dolara!
Da bi mogla funkcionirati primarna i sekundarna industrija, potrebna je industrija energenata i energije: proizvodnja nafte i naftnih derivata, električne i toplinske energije, za što na godinu izrudari i potroši 9 milijardi tona ugljena i 80 milijuna barela nafte na dan. I dok cijela Zemlja proizvodi pola milijarde tona ugljičnog dioksida na godinu, čovjek gore navedenim aktivnostima proizvodi 40 milijardi tona ugljičnog dioksida na godinu, što je 80 puta više od sposobnosti Zemlje da reciklira naša zagađenja. Mogućnost da može živjeti toliko ljudi na svijetu, s prosječnom dužinom života od 70 godina i uz ovakav standard omogućuje stupanj znanja i tehnološkog razvoja. Od početka 20. stoljeća pa do današnjeg dana čovjekovo znanje se udvostruči svakih šest do sedam godina, a tehnologija se također promijeni za novu generaciju u istom razdoblju. I sad dolazimo do odgovora: naša prva, možda i najizraženija, najveća moderna prijetnja je nespremnost, nesposobnost i neznanje čovječanstva kako se nositi s tehnološkim razvojem i kako obuzdati neumjerenost u njezinoj eksploataciji!
Ta prijetnja u nastavku rađa sve ostale prijetnje: utjecajem na globalno zagrijavanje intenziviramo prirodne ugrozbe, a koje rezultiraju aktivacijom i tehnoloških ugrozba. Intenzitet vremenskih nepogoda rezultat je povećanja toplinskog gradijenta, a kvantiteti razaranja pogoduje i ljudska napućenost. Tsunami u Japanu, kao i u cijeloj Aziji nisu rezultat globalnog zagrijavanja i haraju tisućama godina, no 2011. godine na putu su mu se našle nuklearne centrale, kemijska i petrokemijska industrija, luke i skladišta na obali čega nikada prije nije bilo. Sve svjetske statistike i analize, ma tko ih izrađivao i s kojom svrhom, dovode do zaključka da svega sedam posto ugrozbi dolazi od oružanih ratnih djelovanja, a da je gotovo 93 posto ugrozba prirodnog i antropogenog porijekla.
Prijetnje antropogenog karaktera također su intenzivirane i izraženije nego ikad ranije zbog tehnološkog razvoja. Najizraženije se temelje na razlikama među državama u akumulaciji znanja, kapitala i tehnološkog razvoja, a što je dovelo do novih formi ratovanja: nekonvencionalnog, asimetričnog i hibridnog. Naime, svega petnaestak država svijeta ima financijsku i tehnološku moć za razvoj satelitske tehnologije, komunikacija, besposadnih sustava, nuklearne tehnologije i na svemu zasnovanog beskontaktnog ratovanja tehnologijom IV. i V. generacije. Rezultat navedenog je međunarodno grupiranje manjih oko jakih saveznika i asimetrični odgovori (terorizmom, gerila) manjih koji velike smatraju neprijateljem na bilo kojoj osnovi.
Ma kako zastrašujuće bile vojske IV. I V. generacije, izražena ovisnost toka kapitala i novca o sigurnosti, rezultirala je time da i “najobičniji” terorizam s konvencionalnim sredstvima može utjecati na globalnu sigurnost pa se tako možemo sjetiti terorističkih napada u Madridu 2004. i Londonu 2005. godine koji su rezultirali povlačenjem vojnih snaga iz Iraka većine europskih država. Toga su svjesne i velike države pa se danas s pravom terorizam smatra metodom i oblikom ratovanja od kojega ne bježe niti veliki, a mnogi eksperti se slažu da po broju i po opsegu i po metodama i po oblicima prednjači državni terorizam i to onaj prikriveni s kojim države koje ga koriste u tajnosti žele izazvati destabilizaciju s kojom bi opravdali djelovanje drugim, “legalnim” sredstvima i metodama.
Nije terorizam i jedini asimetrični odgovor, kao što nije niti jedina primitivna asimetrična metoda kojom se služe i velike države. Organizirani kriminal često je u službi politika, a korupcijom oslabljene države najčešća su meta preko (ili putem) čega se bez ratova i vojski dolazi do kontrole elemenata kritičnih infrastruktura ili, kako to autori “nove sigurnosne politike EU” kažu elemenata životnog okružja o kojima ovisi temelj gospodarstva u državi i regiji. Politici i politikama služe i migrantske krize i epidemije, odnosno s njima se služe, a oružje i droga ne bi mogla prolaziti granice da nisu politička moneta. Zašto je tome tako? Pokretanje ratova je skupo i neizvjesno, a i zašto ih pokretati kada se destruktivnim, asimetričnim i hibridnim metodama može postići daleko jeftinije, brže i lakše politička i ekonomska dominacija. I sasvim na kraju, najčešće pokretači svega toga i nisu državnici i političari neke države već njihove korporacije i krupni kapital.
Terorizam, nekonvencionalno i asimetrično ratovanje, organizirani kriminal, korupcija, trgovina ljudima, prirodne katastrofe, sve su to staro/novi oblici prijetnji. Kako se države mogu učinkovito boriti protiv njih? Očito je da samo policijske snage u toj borbi nisu dovoljne?
Naravno da policijske snage nisu dovoljne. Nisu niti zajedno s vojnim snagama, kao što niti vojne snage nisu dovoljne za obranu od vanjske agresije. Priroda suvremenih prirodnih i antropogenih ugrozba je takva da su u obrani od istih potrebni svi raspoloživi kapaciteti države, a često i regije i svijeta (pogledajte samo zadnji primjer korona virusa, prije toga ebole, ili pak izbjegličke krize, a kad govorimo o tehnološkim nesrećama prisjetimo se Černobila ili pak Bophala i Fokušime). Priroda namjernih, ciljanih antropogenih ugrozba kao što je oružano ratovanje u svim svojim oblicima i formama (konvencionalno, nekonvencionalno, asimetrično, hibridno) već davno u fokusu nema osvajanje teritorija već nametanje političke volje i ekonomske ovisnosti. Ako je tome tako, a međunarodni eksperti se trude objasniti da je, onda se obrana mora fokusirati na tri temeljna područja.
Jedno je integrirana obrana društva, kod nas definirana kao Domovinska sigurnost, u nekim drugim državama kao civilna obrana, u kojoj svi segmenti društva, sve državne institucije i institucije civilnog društva, kao i svi pojedinci u društvu moraju imati svoju aktivnu ulogu u individualnoj i kolektivnoj pripremi za obranu od neoružanih oblika ugrozi te u obrani ako do ugrozi dođe. Hrvatska je u sazivu ove Vlade napravila veliki iskorak u tom pravcu, no imamo još puno toga za napraviti, još je uvijek Sustav domovinske sigurnosti u povoju.
Drugo je oružana obrana čiji su nositelji Oružane snage (no nisu i jedini subjekt već oružanoj obrani podređeni svi elementi SuDoS-a), odgovorne za obranu od oružane agresije na Hrvatsku. I na tom planu uistinu treba priznati veliki iskorak u razvoju OS RH i njihovim pripremama za obranu od našeg ulaska u NATO do danas.
Treće je gospodarska obrana države. To nije priprema države za oružanu obranu, to je niz mjera i postupaka države i državnih institucija, od zakonodavne i izvršne vlasti, preko pravosuđa do civilnog društva u provođenju Nacionalne razvojne strategije. I dok gotovo sve države EU imaju svoje nacionalne razvojne strategije za 50, 75 i više godina unaprijed, mi je na žalost nismo niti izradili. Zašto je ona važna? Zato što promišlja i daje odgovore na temeljna pitanja: od čega ćemo živjeti, šta ćemo proizvoditi, kako i gdje ćemo prodati naše proizvode, kako ćemo se brendirati u svijetu kao država, tko nam je konkurencija (a često i neprijatelj koji poduzima niz nekonvencionalnih i hibridnih mjera da “pomogne” svom gospodarstvu kojemu smo konkurencija) kako ćemo se obraniti od konkurencije (često i od neprijatelja), a kako od prirodnih i antropogenih ugrozba, i dr., a sve to godinama unaprijed. Kada se usvoji takva strategija, onda se pišu sve ostale provedbene strategije, čija je zadaća napraviti sve u svojoj nadležnosti da se može provoditi Nacionalna razvojna strategija. Samo jedan argument za: Kako možemo izrađivati obrazovnu strategiju kad ne znamo koji kadar trebamo da se Nacionalna razvojna strategija može provoditi? Tržište rada iskazuje potrebu za danas, a ne za 5, 10 i više godina unaprijed i kada mi slušamo tržište, za najmanje 5 godina proizvedemo kadar za kompanije i za proizvodnju koja više ne postoji. Kada se usvoji Nacionalna razvojna strategija, onda tek možemo govoriti i o validaciji politike jer će se političari moći ocjenjivati po rezultatima izvršavanja NRS-a, a neće moći sa svakom novom Vladom raditi nove strategije i poništavati prethodne (zbog čega već imamo preko 120 strategija međusobno horizontalno i vertikalno nepovezanih i nekonzistentnih). Tada ćemo se, nadam se, moći obraniti od većine suvremenih ugrozbi i, konačno, moći usredotočiti na budućnost, a ne živjeti u prošlosti.
Koliko su potencijalno i dalje opasni terorizam, ali i migranti, koliko te prijetnje predstavljaju destabilizatorski čimbenik sigurnosti u Hrvatskoj?
I terorizam i migranti su vrlo opasni destabilizacijski čimbenik sigurnosti i to prije svega ekonomske sigurnosti, nacionalnog integriteta i identiteta, kod nas i u našem okruženju. No, analiza i na njoj temeljena konstatacija nije dovoljna već je potrebno razjasniti tko ih inicira i pokreće, tko je lutkar i zašto? Već više od dvadesetak godina vodeće države svijeta vode se premisom da su konvencionalni ratovi za krunu ili teritorij stvar prošlosti, da pripadaju ropotarnici povijesti, zajedno s 20. stoljećem, a da se danas vode dnevne bitke za kontrolu elemenata životnog okružja. Onaj koji elemente kontrolira i utječe na njihovu sigurnost, ili pak nesigurnost, on je gospodar situacije koji diktira politiku i ekonomiju, a ne njihov fizički gospodar. Zbog informacijske, komunikacijske i transportne povezanosti suvremeni svijet postaje jedno veliko globalno selo, osjetljivo na svaku dobru, ali i lošu informaciju, a pogotovo na ugrozbu. U takvom ozračju postaje lako koristiti sve svrsishodne instrumente i metode za utjecaj na nesigurnost u korist nametanja svoje politike i ekonomije. Od namjernih antropogenih ugrozba moramo se braniti represivnim sustavom i po potrebi vojskom. Kako bi umanjili utjecaj ugrozbi i onih nenamjernih i onih namjernih, moramo osmisliti i u praksi provoditi vlastitu nacionalnu strategiju razvoja nacije i države. Navedena strategija analizira rizike, njihove uzroke i posljedice te na osnovi toga promišlja opstojnost i prosperitet države između ostalog i umanjujući ovisnost o pojedinim ugrozbama. Konkretno pogledajmo primjer našeg turizma koji kod nas čini gotovo 20 posto BDP-a. Sad se jasno vidi koliko je naša turistička orijentiranost osjetljiva na pojavu korona virusa, koliko je to veliki ekonomski rizik ovisan o globalnoj sigurnosti. Kod Italije, Francuske, Španjolske i mnogih drugih udio BDP-a iz turizma se kreće oko dva posto i zasigurno ne može ugroziti nacionalnu ekonomiju ako i podbaci. Isto takav utjecaj na turizam može imati i terorizam, ali i izbjeglički val koji sa sobom potencijalno donosi i epidemije i terorizam i nemire i socijalnu opterećenost i dr.
Više od dvije godine prošlo je od usvajanja i stupanja na snagu Zakona o sustavu domovinske sigurnosti. Je li Zakon zaživio?
Zakon je zaživio, vidimo ga i na djelu u poduzimanju mjera obrane od korona virusa. Zakon predstavlja vrlo pozitivan pomak prema razumijevanju potrebe izgradnje sustava sigurnosti i obrane u kojem se cijela zajednica i svaki njezin pojedinac moraju pripremati za obranu i braniti u uređenom sustavu s razrađenim i standardiziranim metodama, oblicima i postupcima. No, izgradnja sustava je proces, počevši od izgradnje sigurnosne kulture od jasličke dobi do akademske razine građana, izgradnje znanja, svijesti i odgovornosti svakog pojedinca i svake institucije u državi, a moći ćemo govoriti o uspješnom procesu kada bolnice u Hrvatskoj počinju izrađivati evakuacijske planove i planove zbrinjavanja svojih pacijenata; kada lokalne zajednice počinju planirati nabavu zaštitnih maski za dojenčad i djecu te za nepokretne bolesnike; kada će svaki građanin u RH znati gdje mu je mjesto prikupljanja u slučaju potrebe za evakuacijom; kada javni gradski prijevoznici u Hrvatskoj budu imali raspored i planove za izvršenje evakuacijskog prijevoza; kada se sustav javnog obavješćivanja u RH bude odvijao preko mobilnih operatera; kada osnovne škole u RH uvedu predmet koji djecu ući o suvremenim ugrozbama i obrani od istih; kada proizvođači hrane sa svojim skladišnim i prijevoznim kapacitetima budu uključeni u sustav logističke opskrbe u slučaju kriza, itd. Zaključno, Zakon o DS je veliki pozitivni pomak društva prema izgradnji i uspostavi Sustava DS, no još imamo puno posla jer izgradnja sustava je proces koji obuhvaća i nekoliko generacija stanovništva.
Schengenski protokol u koji ulazi Hrvatska stavlja sve njezine sigurnosne i obrambene kapacitete u službu obrane granice EU. Jesmo li spremni za to?
Hrvatska policija je svoju spremnost već pokazala, na čemu joj treba čestitati a priznanje joj daje i Europska komisija. No, spremnost samo hrvatske policije neće biti dovoljna, što prije svega treba shvatiti EK. Naime, ukoliko želimo kvalitetno i sigurno provoditi Schengenski protokol na razini spremnosti i standarda MUP-a i policije RH trebaju biti i policije BiH, Crne Gore i Srbije, ili barem biti kompatibilne sa sredstvima i opremom te protokolima postupanja, a to je odgovornost EU-a. Isto tako, Schengenskim protokolom preuzimamo i obveze provođenja preventivnih i kurativnih mjera obrane od ugrozbi poput migranata, robe vojne i dvojne namjene, proliferacije oružja za masovno uništavanje, transport opasnih tvari, organizirani kriminal i sve njihove rabote, a za što opet nije i ne može biti odgovornost samo MUP-a i policije RH već svih sastavnica Sustava domovinske sigurnosti: zdravstva, veterinarske službe, vatrogasaca, inspekcijskog sustava, specijaliziranih agencija, institucija civilnog društva, itd. Svi oni moraju imati svoje analize i planove djelovanja, koordinirane s djelovanjem policije. Sve isto trebaju imati i službe s istočne strane granice: Srbija, BiH i Crna Gora. Za njihovo opremanje, obuku i planiranje odgovorne su institucije EU, a u kojima hrvatske institucije mogu biti čak i nositelji temeljem bilateralnih i multilateralnih sporazuma s našim istočnim susjedima. Ako se sve to kvalitetno odradi, tada ćemo moći govoriti o kvalitetnoj schengenskoj granici EU.
Kad govorimo o vojsci, mogu izreći moje slaganje sa svima onima koji govore da borbeni rodovi nemaju šta tražiti na granici sve dok nema oružane agresije. Jednostavno, vojnici niti imaju sredstva, niti znanje, a niti ovlasti za postupanje prema civilima. No, vojske imaju i rodove borbene potpore i logističke službe poput roda NBKO, inženjerije, elemenata elektronskog izviđanja, vojnog saniteta, logističke transportne i opskrbne struke. Ne staviti na raspolaganje te rodove i službe u slučaju procijenjene potrebe (na tzv. netradicionalnim zadaćama ispomoći civilnim službama) i na njoj zasnovane političke odluke, bilo bi neiskorištavanje nacionalnih kapaciteta. Kao potvrdu svoje teze spomenuo bih požar spalionica Puto na Jakuševcu, u kolovozu 2002. godine kada su vatrogasci bili nemoćni i trebali su pomoć, no bojna NBKO koja je bila svega par stotina metara udaljena od požarišta i imala specijalne vojne cisterne s pjenilom za dekontaminaciju baš za takve ugroze, nije bila pozivana jer su neki smatrali da je vojsci mjesto u vojarni.
Postoji li trenutačno strategija razvoja obrambeno sigurnosne industrije?
Agencija Alan RH je u prosincu 20019. godine, u suradnji s MORH-om i Hrvatskim klasterom konkurentnosti obrambene industrije, izradila prijedlog Strategije modernizacije hrvatske obrambeno-sigurnosne industrije (za razdoblje 2020. - 2030.) te pratećeg Akcijskog plana (za razdoblje 2020. -2022.). To je vrlo kvalitetan prijedlog i nadam se da će zaživjeti. S obzirom da je prijedlog iniciralo Ministarstvo obrane za svoje potrebe, prijedlog ne sadrži (jer mu to nije niti nadležnost) sljedećih nekoliko stavki od značaja za sigurnost i obranu RH:
Prvo, to je obaveza da dugoročne planove razvoja i opremanja moraju raditi svi subjekti SuDoS-a kako bi se u konačnici moglo govoriti o objedinjavanju razvoja i opremanja cjelokupnog sustava sigurnosti i obrane RH koji bi proizvođačima omogućio planiranje, opremanje i preuzimanje proizvodnje (a ne uvoz) na duži rok od nekoliko godina te u konačnici iznjedrio kompatibilna i operabilna sredstva i opremu u svim subjektima sigurnosti i obrane.
Zakon o sustavu domovinske sigurnosti je zaživio, vidimo ga i na djelu u poduzimanju mjera obrane od korona virusa
Drugo, u RH niti jedan subjekt sigurnosti i obrane nema svoju specijaliziranu znanstveno- istraživačku instituciju te smo ovisni o znanju i transferu tehnologije od strane industrije. Vrlo je važno shvatiti da je na razini RH potrebna jedna takva institucija koja bi bila nukleus znanstveno-istraživačkog rada za potrebe sigurnosti i obrane svih sastavnica SuDoS-a, ali i spona između sastavnica SuDoS-a i kompanija preko koje bi se mogli voditi zajednički razvojni aplikativni projekti i crpiti fondovi EU.
Treće, nije samo naoružanje i oprema nešto što spada u obrambenu industriju već su to sva sredstva i oprema te hrana i piće koji su namijenjeni za sigurnost i obranu, za ispunjavanje nužnih kompetencija i misijskih zadataka, proizvedenih u MIL i NATO standardima. Time bi i neke druge industrije, poput Podravke, Vindije, tvornice akumulatora i drugih mogle biti naš izvozni adut.
Četvrto, planiranjem izdvajanja kadrova iz vojske i policije, kao i iz drugih subjekata SuDoS-a u obrambenu industriju i istraživačke institucije pojačali iste s tako neophodnim stručnim kadrom, a istovremeno napravili sponu između proizvođača i korisnika.
Što mislite o djelovanju Hrvatskog klastera obrambene industrije, što bi trebala biti daljnja podrška Klasteru od strane resornih institucija?
HKKOI na čelu s Basarcem i Pešićem, odlično odrađuje svoj posao, a daljnja podrška bi trebala ići u pravcu institucionalne podrške te profesionalizaciji Klastera, u pravcu kako je navedeno u prethodnom odgovoru. Specijalizirani fondovi EU, poput Vojnog obrambenog fonda, IRI-a i drugih, mogli bi biti kudikamo bolje iskorišteni da postoji institucionalno podržan Klaster, a RH bi mogla napraviti jedan korak bliže vlastitom brendiranju, barem u području obrane i sigurnosti.
Kakvom biste ocijenili civilnu zaštitu u Hrvatskoj danas? Što mislite o korištenju EU fondova kao sredstva unapređenja sustava zaštite i spašavanja?
Zalagao sam se da civilna zaštita bude dio jednog od dva ministarstva: Ili u Ministarstvu obrane, pod Glavnim stožerom za civilnu obranu, u rangu Glavnog stožera za oružanu obranu, ili ovo rješenje u MUP-u kakvo je na kraju i prihvaćeno. Mišljenja sam da ova dva rješenja imaju, svako ponaosob, prednosti i nedostatke. Pod ministrom obrane, obrana bi bila sva na jednom mjestu i članica EU koja imaju takva ili slična rješenja ima osam. Pod ministrom unutarnjih poslova civilna zaštita ima kompetencije u sustavu unutarnje obrane i sigurnosti i takvo je rješenje najčešće u EU. U oba ministarstva imaju jedinstvenu politiku, logistiku, financije, obuku i školovanje. Mišljenja sam da je Civilna zaštita u RH na dobrom putu da postane respektabilni dio Sustava domovinske sigurnosti RH.
Žao mi je što nije prepoznato da suvremeni sustavi civilne zaštite pozicioniraju vatrogastvo kao operativnu snagu CZ-a, zajedno s interventnim postrojbama CZ-a, a da su sve neprofesionalne snage CZ-a drugi ešalon civilne zaštite. Također, iskreno mi je žao što još uvijek nije oformljeno stalno koordinacijsko tijelo SuDoS-a pri Vladi RH, kako to i predviđa Zakon o DS-u.
Koliko je meni poznato, RCZ, zajedno s Vatrogasnom zajednicom RH, dobro i kvalitetno koriste fondove EU permanentno i upravo je završen natječaj za oko 90 vatrogasnih vozila i sustava, a u tijeku je i priprema natječaja za edukacijska sredstva za obranu od potresa, zajedno s edukacijskim simulatorom potresa. Svakako da ima još prostora za EU fondove, a jedan od prostora su i mogući bilateralni i trilateralni sporazumi između RH kao članice EU i susjednih država koji se sufinanciraju sredstvima iz EU fondova, a s ciljem jačanja regionalnih kapaciteta civilne zaštite.
Nataša Gajski Kovačić