Miomir Jaćimović, Glavni sindikat HR zaštitarstva i RSRH Zaštita
Svaki put kad bude ranjen ili ne daj Bože ubijen neki radnik na svom radnom mjestu aktualiziraju se zahtjevi i prijedlozi da se napad na radnike baš iz te djelatnosti tretira kao napad na službenu osobu. Iskustva i znanja o tome što bi se time stvarno dobilo malo tko ima. Često su ti zahtjevi, prijedlozi, ali i odgovori, ništa više do kupovanja vremena dok se bura ne stiša; moneta za potkusurivanje da bi se dobili politički poeni i glasovi određene populacije ili pak dimna zavjesa da se zamagle pravi problemi vezani za tu djelatnost.
Zašto bi onda sa zaštitarima bilo drugačije? Nakon toliko razočarenja možda ipak previše vjerujemo? Nakon toliko razočarenja možda ipak previše sumnjamo? U konačnici, pa nek’ bude. Ne bi trebalo ništa boljeti. Ne bi trebalo ništa škoditi. Valjda?
Na ovu temu više puta je pisano i pričano i sa strane časopisa Zaštita i sa strane Sindikata, kao primjerice u članku od prije desetak godina: https://rb.gy/nhtbnd
Tko je službena osoba?
Zgodno za prisjetiti se i usporediti što se u međuvremenu promijenilo u hrvatskom zaštitarstvu. Čini se, ne previše. No, kada se već kao nudi, idemo vidjeti što bi mogao donijeti taj status službene osobe? Prije svega treba reći da čl. 87. st. 3. Kaznenog zakona RH (u daljnjem tekstu: KZ), u svojoj prvoj rečenici, propisuje da je službena osoba (u smislu KZ): državni dužnosnik ili službenik; dužnosnik ili službenik u jedinici lokalne i područne (regionalne) samouprave; nositelj pravosudne dužnosti; sudac porotnik; član Državnog sudbenog vijeća ili Državno-odvjetničkog vijeća; arbitar; javni bilježnik; i stručni radnik koji obavlja poslove iz djelatnosti socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja.
Članak 87. st. 3. KZ, u svojoj drugoj rečenici, propisuje da se službenom osobom (u smislu KZ) smatra i osoba koja u Europskoj uniji, stranoj državi, međunarodnoj organizaciji koje je RH član, međunarodnom sudu ili arbitraži čiju sudbenost RH prihvaća, obavlja dužnosti povjerene osobama iz prethodne rečenice.
Iako nam ova druga rečenica čl. 87. st. 3. KZ, kad pričamo o mogućnosti da hrvatski zaštitar postane službena osoba (u smislu KZ), možda ne izgleda posebno interesantno, ipak se u istoj nalazi i jedna zanimljivost. Ako bi, naime, hrvatski zaštitari došli na popis službenih osoba u prvoj rečenici čl. 87. st. 3. KZ, tada bi se i njihove inozemne kolege, za vrijeme obavljanja poslova privatne zaštite na teritoriju RH, imale smatrati službenim osobama (u smislu KZ), čak iako takav status možda ne bi uživali u svojoj matičnoj državi.
Da pojasnimo i ovo učestalo ponavljanje sintagme službena osoba (u smislu KZ). Time želimo istaknuti da službena osoba u smislu KZ ne mora biti istodobno i službena osoba u nekom drugom pravnom području. Primjerice, odgojitelji u dječjim vrtićima ili učitelji u školama ne smatraju se službenim osobama (a naročito ne službenicima) niti u jednoj drugoj sferi društvenog života, osim one koju regulira KZ, i to isključivo za ona kaznena djela u kojima se izrijekom spominje službena osoba kao žrtva ili počinitelj kaznenog djela.
Dakle, ako u nekom drugom propisu (npr. Zakonu o općem upravnom postupku, Zakonu o kaznenom postupku, Zakonu o državnim službenicima i slično) naiđete na termin službena osoba, obavezno potražite u istom (propisu) definiciju tog termina ili popis osoba koje se smatraju službenim osobama u smislu tog propisa kako ne biste bili u zabludi.
I kao što smo već prethodno usputno spomenuli, treba izričito naglasiti da se službenik uvijek smatra službenom osobom, ali službena osoba ne mora uvijek biti i službenik.
Preporučamo “baciti oko” na članak autorice, diplomirane pravnice Tihane Čikeš, objavljen 7. lipnja 2022. na portalu IUS-INFO pod nazivom “Definicija službene osobe u kaznenom pravu i primjeri iz sudske prakse” (https://www.iusinfo.hr/aktualno/u-sredistu/51039) iz kojeg ćemo za ovu priliku posuditi tri rečenice, od kojih je treća posebno znakovita.
- Definiranjem posebnog tretmana protupravnih radnji koje počine službene osobe, a i onih u kojima se službene osobe nađu u poziciji žrtava kaznenih djela, kazneno zakonodavstvo i praksa nastoje osigurati zaštitu osoba koje su u svojem radu posebno izložene ugrozi od kriminalnog ponašanja, ali i njihovu pojačanu odgovornost za zakonito postupanje.
- Navedene osobe time dobivaju pojačanu kaznenopravnu zaštitu kroz niz kvalificiranih oblika pojedinih kaznenih djela iz kataloga Kaznenog zakona te se djela prema službenoj osobi, kao zaštitnom objektu, sankcioniraju kaznom koja je po svojoj mjeri teža od kazne za temeljni oblik počinjenja.
- Međutim, osim što je time ojačana kaznenopravna zaštita navedenih osoba, proširio se i krug njihove kaznenopravne odgovornosti za tzv. posebna kazna djela, odnosno ona kaznena djela koja može počiniti samo počinitelj koji ima određeno svojstvo, u konkretnom slučaju svojstvo službene osobe.
Naglasimo taj važni dio, kad ili ako zaštitar postane službena osoba, proširit će se i krug njegove kazneno-pravne odgovornosti! No, o tome malo kasnije kad ćemo nabrajati potencijalne “pluseve” i “minuse”. Za sada je kristalno jasno da se zaštitari od strane zakonodavca ne smatraju službenim osobama.
Kako na to gleda sudska praksa?
Vrhovni sud RH u svojoj odluci pod posl. br. I Kž-599/04 od 04. studenog 2004. ističe da “čuvar zaštitarske službe (*Radi se o slučaju iz doba Zakona o zaštiti osoba i imovine, kad je postojao samo naziv “čuvar”.) nema svojstvo službene osobe”. Vrhovni sud RH nadalje obrazlaže taj svoj stav:
“Točno je da je Ž. Č. bio osoba koja je angažirana da čuva “osobe i imovinu” u poslovnici FINA-e, ali ova okolnost njemu još uvijek ne daje status službene osobe, kako je on određen čl. 89. st. 3. i 5. Kaznenog zakona.
Naime, angažirani djelatnik zaštitarske službe, iako je njegova radna zadaća upravo čuvanje osoba i imovine, niti na koji način ne može biti izjednačen sa dužnosnicima i službenicima koji obavljaju službene poslove u tijelima državne vlasti u najširem smislu te riječi.
Njegova zadaća čuvanja ljudi i imovine proizlazi iz ugovorne obveze tvrtke u kojoj je zaposlen sa FINA-om, a ne iz obaveza tijela državne vlasti, pri čemu se pojam državne vlasti tumači u najširem smislu te riječi, u skladu sa naznakom “službenih osoba” u čl. 89. st. 3. Kaznenog zakona.” Sve je jasno. A što bi zaista zaštitari dobili kad bi postali službene osobe (u smislu KZ)?
Potencijalni “plusevi”?
Ako bi netko ubio zaštitara (kao službenu osobu) u vezi s njegovim obavljanjem poslova privatne zaštite, tada bi se isto smatralo počinjenjem kaznenog djela teškog ubojstva za što je propisana kazna zatvora od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora, dok je za “obično” ubojstvo propisana kazna od najmanje 5 godina zatvora. (v. čl. 111. KZ, naročito toč. 6.)
Počinitelj koji bi prema zaštitaru (kao službenoj osobi) počinio kazneno djelo prijetnje u vezi s njegovim obavljanjem poslova privatne zaštite, trebao bi biti teže kažnjen. (v. čl. 139. KZ, naročito st. 3.)
Prisila prema zaštitaru (kao službenoj osobi) u vezi s njegovim obavljanjem poslova privatne zaštite tada bi predstavljala (teže) kazneno djelo prisile prema službenoj osobi. (v. čl. 314. KZ)
Napad ili prijetnja uporabe sile prema zaštitaru (kao službenoj osobi) u vezi s njegovim obavljanjem poslova privatne zaštite tada bi predstavljala (teže) kazneno djelo napada na službenu osobu. (v. čl. 315. KZ)
Čini nam se da je to sve od potencijalnih “pluseva”. Ne izgleda baš kao neki preveliki dobitak.
Potencijalni “minusi”?
Ako bi zaštitar (kao službena osoba) u vezi sa svojim obavljanjem poslova privatne zaštite počinio kazneno djelo tjelesne ozljede bio bi teže kažnjen nego do sada i to kaznom zatvora od jedne do 3 godine, dok je za “ne-službene osobe” za isto propisana kazna do jedne godine (v. čl. 117. KZ, naročito st. 2.)
Ako bi zaštitar (kao službena osoba) u vezi sa svojim obavljanjem poslova privatne zaštite počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede bio bi teže kažnjen nego do sada i to kaznom zatvora od 3 do 8 godina, dok je za “ne-službene osobe” za isto propisana kazna od 6 mjeseci do 5 godina (v. čl. 118. KZ naročito st. 2.)
Ako bi zaštitar (kao službena osoba) u vezi sa svojim obavljanjem poslova privatne zaštite počinio kazneno djelo osobito teške tjelesne ozljede bio bi teže kažnjen nego do sada i to kaznom zatvora od 3 do 10 godina, dok je za “ne-službene osobe” za isto propisana kazna od jedne do 8 godina. (v. čl. 119. KZ, naročito st. 2.)
Ako bi zaštitar (kao službena osoba) u vezi sa svojim obavljanjem poslova privatne zaštite počinio kazneno djelo narušavanja nepovredivosti doma i poslovnog prostora bio bi teže kažnjen nego do sada i to kaznom zatvora do 3 godine, dok je za “ne-službene osobe” za isto propisana kazna do jedne godine. (v. čl. 141. KZ, naročito st. 2.)
Ako bi zaštitar (kao službena osoba) u vezi sa svojim obavljanjem poslova privatne zaštite počinio kazneno djelo povrede tajnosti pisama i dr. pošiljaka bio bi teže kažnjen nego do sada i to kaznom zatvora do 3 godine, dok je za “ne-službene osobe” za isto propisana kazna do jedne odnosno do dvije godine. (v. čl. 142. KZ, naročito st. 3.). Također, za ovo kazneno djelo zaštitara bi se progonilo po službenoj dužnosti, dok bi se “ne-službene osobe” progonilo samo po prijedlogu.
Ako bi zaštitar (kao službena osoba) u vezi sa svojim obavljanjem poslova privatne zaštite počinio kazneno djelo neovlaštenog zvučnog snimanja i prisluškivanja bio bi teže kažnjen nego do sada i to kaznom zatvora od 6 mjeseci do 5 godina, dok je za “ne-službene osobe” za isto propisana kazna do 3 godine. (v. čl. 143. KZ, naročito st. 3.). Također, za ovo kazneno djelo zaštitara bi se progonilo po službenoj dužnosti, dok bi se “ne-službene osobe” progonilo samo po prijedlogu.
Ako bi zaštitar (kao službena osoba) u vezi sa svojim obavljanjem poslova privatne zaštite počinio kazneno djelo neovlaštenog slikovnog snimanja bio bi teže kažnjen nego do sada i to kaznom zatvora do 3 godine, dok je za “ne-službene osobe” za isto propisana kazna do jedne godine. (v. čl. 144. kz, naročito st. 2.). Također, za ovo kazneno djelo zaštitara bi se progonilo po službenoj dužnosti, dok bi se “ne-službene osobe” progonilo samo po prijedlogu.
Ako bi zaštitar (kao službena osoba) u vezi sa svojim obavljanjem poslova privatne zaštite počinio kazneno djelo nedozvoljene uporabe osobnih podataka bio bi teže kažnjen nego do sada i to kaznom zatvora od 6 mjeseci do 5 godina, dok je za “ne-službene osobe” za isto propisana kazna do jedne odnosno do 3 godine. (v. čl. 146. KZ, naročito st. 4.)
Ako bi zaštitar (kao službena osoba) u vezi sa svojim obavljanjem poslova privatne zaštite počinio kazneno djelo povrede privatnosti djeteta bio bi teže kažnjen nego do sada i to kaznom zatvora do 3 godine, dok je za “ne-službene osobe” za isto propisana kazna do jedne odnosno do 2 godine. (v. čl. 178. KZ, naročito st. 3.)
Ako bi zaštitar (kao službena osoba) u vezi sa svojim obavljanjem poslova privatne zaštite počinio kazneno djelo KRAĐE smatralo bi se da je počinio kazneno djelo teške krađe i bio bi teže kažnjen nego do sada. (v. čl. 229. kz, naročito st. 1. toč. 9.)
Ako bi zaštitar (kao službena osoba) u vezi sa svojim obavljanjem poslova privatne zaštite počinio kazneno djelo neprijavljivanje počinjenog kaznenog djela bio bi teže kažnjen nego do sada i to kaznom zatvora do 3 godine, jer bi kao službena osoba bio obuhvaćen stavkom 2. članka 302. (v. čl. 302. KZ, naročito st. 1. i 2.)
Ako bi zaštitar postao službena osoba tada bi u vezi sa svojim obavljanjem poslova privatne zaštite bio (potencijalno) obuhvaćen i slijedećim odredbama KZ: člankom 279. (Krivotvorenje službene ili poslovne isprave); člankom 291. (Zlouporaba položaja i ovlasti); te člankom 293. (Primanje mita). Riječ je o kaznenim djelima koja (u pravilu) mogu počiniti samo službene osobe.
Što reć’?
Podnarednik Mile Vrbica (“Kuda idu divlje svinje?”) bi rekao: “To je, kao ovi moderni kolači. Puno za oči, malo za usta.” Kad bi sve ostalo u hrvatskom zaštitarstvu ‘štimalo’, ne bismo imali ništa protiv. Ali ovako, već vidimo odgovore nadležnog resora u slijedećih 10 godina: “Pa što biste više htjeli? Dobili ste status službene osobe”. Ali gospodo, od toga se ne živi. Mišljenja smo da nema toga tko će se zaposliti ili zadržati u hrvatskoj industriji privatne zaštite samo zato što su zaštitari postali službene osobe (u smislu KZ). Dovoljno? Mislim, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Status službene osobe može predstavljati neku logičnu nadgradnju, ali baza, osnova, temelj zaštitarske djelatnosti su ljudi koji poslove iz te djelatnosti trebaju raditi kao svoje osnovno (ili barem primarno) zanimanje, dakle za plaću, novac. I to novac dovoljan za prehraniti obitelj, plaćati režije, kredite, a dio za trošak održavanja dobre psiho-fizičke kondicije i permanentnog usavršavanja znanja i vještina. Ako taj osnovni dio neće biti zadovoljen, bogme neće ni status službene osobe previše značiti.
Nikad nismo bili za dogovornu ekonomiju, ali divlju tržišnu utakmicu, koja je već desetljećima kancerogeni tumor hrvatskog zaštitarstva, nadležna tijela trebala su već odavno obuzdati, a nelojalnu konkurenciju skršiti. I to na bilo koji zakoniti način. A moglo se.
Ovako je djelatnost devastirana više-decenijskom prisutnošću damping cijena, od kojih su mnoge bile čak ispod razine minimalnih neto plaća radnika, pa nije trebalo završiti PMF kako bi se izračunalo da ti zaštitarski subjekti već s početnim predvidivim troškovima svjesno ulaze u financijski gubitak. I to našim nadležnima nije bio dovoljan poziv na intervenciju. A što je svojedobno rekao kolega iz njemačke udruge poslodavaca na jednom od kongresa HCZ? Da se takvo što samo jednom pojavilo u Njemačkoj, odmah bi se digle na noge njihove anti-korupcijske institucije, službe gospodarskog kriminaliteta i one za sprečavanje pranja novca, porezna uprava i dr. A kod nas, ništa. Sloboda tržišnog natjecanja. Kad smo rekli da se moglo…
Može se još uvijek
Još 14-7-2016 AZTN je, u svom dokumentu klasa: 011-01/16-02/013, ur. broj: 580-12/26-16-002, odgovorio MUP-u slijedeće: Ministarstvo unutarnjih poslova RH je izvijestilo Agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja da su u postupku izrade Nacrta Zakona o privatnoj zaštiti, predstavnici (našeg, op.a.) sindikata predložili MUP-u donošenje pravilnika kojim bi se propisala vrijednost radnog sata zaštitara i čuvara u postotnim vrijednostima u odnosu na minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj ili, primjerice, u odnosu na prosječnu plaću. Stoga je MUP zatražio mišljenje Agencije je li takvo određivanje cijene vrijednosti radog sata zaštitara i čuvara u skladu sa Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja. Budući da Agencija nije bila u mogućnosti izvršiti uvid u nacrt pravilnika jer joj nije bio dostavljen, a radi izbjegavanja dvojbe oko tumačenja pojma “cijene vrijednosti radog sata zaštitara i čuvara”, AZTN je istakao kako određivanje cijene sata na način da ono znači određivanje cijene usluge, a ne plaće kao naknade za rad, izvjesno može utjecati na tržišno natjecanje. Posebno ako je riječ o utvrđivanju minimalne cijene sata odnosno cijene usluge. Naime, poželjno je da cijenu usluge formira slobodno tržište temeljem odnosa ponude i potražnje i tržišno natjecanje između konkurenata.
Međutim, kad zakonodavac određeno područje odredi kao područje javnog interesa, navedeno je u pravilu izuzeto od primjene propisa o zaštiti tržišnog natjecanja.
Dakle, umjesto davanja zaštitarima statusa službene osobe (u smislu KZ), smatramo da bi bilo važnije i svrsishodnije privatnu zaštitu odrediti kao područje javnog interesa.”
Unazad nekoliko godina ništa ne čude mnoge državne intervencije u zemljama koje uživaju slobodu tržišnog natjecanja. Što zbog covida, a što zbog rata u Ukrajini, te svih pripadajućih posljedica. Pa što bi onda čudno bilo ako bi se privatna zaštita u RH odredila kao područje javnog interesa, a MUP primjerice u suradnji s HUP-om, HCZ-om, HGK-om, HOK-om, MF-om, … odredio da (barem) u području tjelesne zaštite, nitko ne smije ići ispod nekih logičnih razina. ‘Ajmo razgovarati o tome!
(*U tekstu u pravilu koristimo samo termin “zaštitar” iako se tema odnosi i na čuvare, te zaštitare-tehničare.)