Josip Miculinić, Marko Turkalj i Davor Žunić, SK Svarog
Dražen Najman
Svarog je po mišljenju nekih istraživača vrhovni bog Slavena i nebeske vatre po kojem su članovi istoimenog streljačkog društva iz Rijeke nazvali svoj klub. O radu kluba, stanju streljaštva u Hrvatskoj kao sporta i discipline, edukacijama i programima koje nude te nekim drugim pitanjima, razgovarali smo s predsjednikom Josipom Miculinićem, potpredsjednikom Markom Turkaljem i tajnikom Davorom Žunićem SK “Svarog”.
Molim vas da nam u par crtica kažete nešto više o Streljačkom klubu - koliko članova okupljate, kakve su vam aktivnosti i što su ciljevi Svaroga u streljaštvu?
Davor Žunić: Trenutačno okupljamo oko 50 članova, ne računajući strijelce u koji su u procesu kvalifikacije za članstvo. Prosječna dob u klubu je 38 godina a profil članova je iznimno šarolik: od programera, poduzetnika, inženjera, liječnika, pomoraca, odvjetnika do zaštitara i službenih osoba. Zajednički nazivnik koji tražimo od svih članova je da su savjesni i odgovorni ljudi. Ciljevi kluba su promicanje i unaprjeđenje streljačkog sporta te poduka o pravilnom i sigurnom rukovanju vatrenim oružjem.
Imate li saznanja koliko streljačkih klubova egzistira u Hrvatskoj i kakva je suradnja između klubova i strijelaca? Koliko u Hrvatskoj imamo aktivnih strijelaca?
Josip Miculinić: Prema podacima iz elaborata Hrvatskog streljačkog saveza (HSS), u Hrvatskoj djeluje oko 6500 registriranih strijelaca, okupljenih kroz klubove članove HSS-a. Važno je naglasiti da ta brojka ne obuhvaća sve ostale saveze, jer uz HSS aktivno djeluju još Hrvatski savez akcionog streljaštva (HSAS), Hrvatski savez za praktično streljaštvo (HSPS), F- Class Savez (Dalekometno streljaštvo) i Hrvatski lovački savez. Ukupno pet saveza povezuje streljačku i lovačku zajednicu u Hrvatskoj.
Procjenjuje se da u Hrvatskoj postoji oko 200 klubova, a većina njih je istodobno učlanjena u više saveza.
Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, koje često prenose i mediji, u Hrvatskoj se bilježi stalni porast broja vlasnika oružja:
- Oko 60.000 lovaca posjeduje dozvolu za oružje - broj je u stalnom rastu.
- Oko 2400 strijelaca posjeduje dozvolu za vatreno oružje, dok ostatak do ukupne brojke od 6500 strijelaca trenira i natječe se sa zračnim oružjem.
- Značajan broj građana također posjeduje oružje na temelju dozvola za samoobranu (držanje i nošenje) - većinom su to sadašnje i bivše službene osobe.
Ovi podaci jasno pokazuju da interes za streljaštvo, sportsko pucanje i lov u Hrvatskoj raste iz godine u godinu, a klubovi i savezi imaju sve važniju ulogu u edukaciji, organizaciji i popularizaciji određenih disciplina.
Kako biste opisali trenutačno stanje streljaštva u Hrvatskoj i što smatrate najvećim problemima i izazovima u streljaštvu kod nas? Posljednjih godina sve više se govori o potrebi bolje infrastrukture i boljih uvjeta na strelištima. ima li za strijelce u Hrvatskoj dovoljan broja strelišta i poligona i treba li graditi nove, odnosno obnavljati postojeća strelišta?
Josip Miculinić: Iako je zakonodavni okvir posljednjih godina pozitivno utjecao na razvoj streljaštva, realna situacija na terenu pokazuje kako je ovaj segment i dalje u vrlo lošem stanju. Glavni problem predstavlja kroničan nedostatak streljana. Većina je zatvorena nakon osnivanja Republike Hrvatske, a neke kasnije zbog imovinsko-pravnih odnosa, primjerice streljana na Drenovi u Rijeci. Danas više od polovice županija uopće nema sportsku streljanu, što onemogućava sustavni razvoj streljaštva i pristup građana osnovnoj infrastrukturi potrebnoj za sigurnu vježbu.
Prema javno dostupnom popisu, jasno je vidljivo da je broj streljana nizak, a raspoređenost neravnomjerna. Posebno zabrinjava izostanak u razvijenim županijama poput Primorsko-goranske te Dubrovačko-neretvanske. Jedna streljana rijetko pokriva potrebe za sve discipline - od puške i pištolja, preko malog i velikog kalibra, do letećih meta.
Službe MUP-a koriste vlastite objekte a zaštitari imaju tek nekoliko lokacija za obuku. Novi zakon o eksplozivnim tvarima i prometu oružja (NN 141/2020) te Pravilnik o civilnim strelištima (NN 86/2021) ipak su donijeli određene pomake - otvorene su privatne streljane poput Ritoše, Vodica i Sopač-Delnice.
Unatoč povoljnijem zakonodavnom okviru, bez sustavnog uređenja postojećih objekata i izgradnje novih sportskih streljana financiranih iz javnih fondova, streljaštvo u Hrvatskoj ostat će nerazvijeno i bez dugoročne perspektive.
Unatoč poteškoćama, posljednjih godina primjetan je porast interesa za izgradnju i otvaranje streljana. Javljaju se privatne inicijative, ali i upiti općina za uređenjem prostora namijenjenih vježbama gađanja
Naš klub u suradnji s Ministarstvom obrane najčešće koristi vojnu streljanu pored Rijeke te privatnu streljanu Ritoša Target u Istri. Za potrebe teoretske nastave, radionica i dry-fire treninga koristimo prostore Lynx Security u Buzetu, u Istri. Povremeno surađujemo i s drugim streljanama, ovisno o specifičnim potrebama edukacija i treninga. Trenutačno smo u pregovorima oko realizacije naših prostora, no vodimo se načelom “žuri polako” u namjeri da projekt bude kvalitetno proveden i dugoročno održiv.
Prati li regulativa u RH razvoj, aktivnosti i zahtjeve streljaštva?
Davor Žunić: Regulativa u RH funkcionira no nažalost zastarjela je i dosta zaostaje za susjednim zemljama što se tiče razvoja civilnog streljaštva i vjerujemo da je potrebna modernizacija na određenim područjima. Primjerice Svarog je inicijalno trebao biti akademija za edukaciju u streljaštvu, no ispostavilo se da to legalno nije izvedivo i savjetovano nam je da se ide putem kombinacije obrta i streljačkog kluba. S druge strane, takav model je izvediv u Sloveniji gdje streljačka zajednica i sport imaju puno veću podršku države i lokalne samouprave, prvenstveno što se tiče i regulacije strelišta ili mjesta za vježbe gađanja.
Naše mišljenje je da MUP kao regulator relativno dobro provodi regulativu i apsolutno podržavamo da se treba ozbiljno kontrolirati kome se daje dozvola za posjedovanje oružja. Kao u svakom aspektu birokratske mašinerije i u tom provođenju ima mjesta za optimalizaciju i poboljšanje procedura. Istovremeno, svjesni smo da je to delikatno područje i da nije jednostavno pronaći ravnotežu između odgovorne kontrole izdavanja dozvola za oružje i susretljivosti prema civilnoj populaciji.
Možete li prokomentirati streljačku scenu i infrastrukturu u okolnim zemljama, prije svega u Sloveniji, BiH, Srbiji, Italiji…?
Marko Turkalj: Najviše iskustva imamo sa slovenskom streljačkom scenom, ponajviše zbog blizine, ali i razvijene infrastrukture koja privlači strijelce iz Hrvatske i okolnih zemalja. Primjerice, u blizini Kopra, na sat vremena od Rijeke, nalaze se dva aktivna kamenoloma koja dijele prostor sa strijelcima.
Slovenska društva mjesečno organiziraju više od 30 natjecanja na pet do šest strelišta diljem zemlje (Koper, Ljubljana, Maribor, Kranj, Krško, Novo Mesto...). Puca se prema pravilima IDPA, IPSC i IASC federacija, a ponuda varira od steel i papirnih meta, preko 3-GUN disciplina, do trap natjecanja.
Pozitivne dojmove ostavila su i strelišta u Poljskoj i Mađarskoj, gdje je streljačka kultura još razvijenija, a klubovi, sportsko streljaštvo te streljačke akademije imaju snažnu podršku lokalnih vlasti i države.
Što se Srbije i BiH tiče, kolege strijelci prenose kako su u posljednje dvije do tri godine obje zemlje značajno napredovale - ulažu u infrastrukturu, obnavljaju strelišta i redovito organiziraju natjecanja od lokalne do međunarodne razine
Služiti domovini nije gubitak vremena - vojska je škola života, odgoj, disciplina, prijateljstvo i istinsko domoljublje
Dok ste bili djelatna vojna osoba u Bojni za specijalna djelovanja, dobili ste priznanje za najspremnijeg pripadnika Oružanih snaga RH. Što mislite u ponovnom uvođenju vojnog roka i hoće li taj potez države privući veći interes mladih za ulazak u Oružane snage?
Josip Miculinić: Svoju karijeru završio sam kao djelatna vojna osoba na mjestu dočasnika za specijalna djelovanja u timu Potpore, gdje sam bio snajperist (prije toga dočasnik za naoružanje - voditelj gađanja). Prije toga služio sam u Kninu u Izvidničkoj satniji, a moj vojni put započeo je još 2005. godine u ročnoj vojsci. Kasnije sam se zaposlio u vojsci i krenuo kao vezist. Godine 2012. završio sam Commando obuku te postao pripadnik BSD-a (Bojne za specijalna djelovanja), današnjeg ZSS-a (Zapovjedništva specijalnih snaga). Još u to vrijeme tadašnji BSD pripremao me za natjecanje “Najspremniji pripadnik Oružanih snaga RH 2013. godine”. I eto, prošlo je 12 godina, a kao da je bilo jučer.
Jedna će mi slika uvijek ostati urezana u sjećanje.
...Već pred kraj bio sam toliko umoran da sam se izgubio u svojoj šumi. Sjeo sam i rekao sam sebi: “Malo ću odmoriti.” Sve što sam vidio bila je šuma oko mene – vrtače, visoko drveće...
Pogledao sam prema nebu. Kiša je jako padala i doslovno me hladila. I dalje sam gledao u nebo i rekao:
“Bože, pomozi, daj mi snage.”
Pogledao sam svoju hrvatsku zastavu na ramenu i krenuo dalje...
Vojni rok treba biti obvezan za sve, bez iznimki i privilegiranih pojedinaca koji ga izbjegavaju vezama ili statusom. Nisu ga ni trebali ukidati. Služiti domovini nije gubitak vremena - vojska je škola života, odgoj, disciplina, prijateljstvo i istinsko domoljublje.
Meni je bila čast nositi zastavu na ramenu, i kao ročnik i kasnije kao DVO. Danas vidim neke koji su služili vojsku, a sada se protive njezinu povratku, glumeći velike patriote i ratnike. Vojni rok treba ponovno uvesti, ali uz dobar ustroj i jasna pravila.
Imate li, možda, ambicija za povratak u OSRH?
Ambicije su uvijek prisutne, jer jednom kada obučeš uniformu i postaneš dio vojske, ona na neki način zauvijek ostaje u tebi. Naučiš disciplinu, prijateljstvo, odanost i osjećaj da radiš nešto veće od sebe. To se ne može tek tako izbrisati i zato će vojska uvijek biti dio mog identiteta.
Osim toga, vojska je poziv koji traži ogromna odricanja. Kada vidiš da se tvoje žrtvovanje ne vraća ni kroz priznanje ni kroz prilike za napredak, prirodno je početi razmišljati o budućnosti. I zato se dogodilo da su mnogi najbolji otišli - ne zato što nisu imali ambicije, nego zato što su shvatili da ih u postojećim okolnostima ne mogu ostvariti.
U srcu, svaki od nas i dalje nosi dio vojske. Ali razlika je u tome što smo morali donijeti izbor - između onoga što volimo i onoga što nam omogućava dostojanstven život i budućnost.
Svarog u svojim aktivnostima organizira različite specijalističke tečajeve, prije svega u medicinskoj pomoći, vježbanju i edukaciji u streljaštvu, raznim protokolima VIP podrške te se dodatno vežete i za SOF (Special Operations Forces) protokole. Što je aktualno za ovu godinu od edukacija i tečajeva?
Davor Žunić: Kroz simbiozu s Josipovim obrtom za edukaciju “Parabellum”, treninzi i tečajevi u Svarogu obuhvaćaju širok spektar znanja i vještina: od osnova sigurnog i pravilnog rukovanja oružjem, pa do naprednih programa poput home defense tehnika, uporabe zaklona, pucanja u uvjetima smanjene vidljivosti, metode pucanja u okruženju vozila te dalekometnog streljaštva. Poseban segment čine i tečajevi prve pomoći na strelištu, s naglaskom na postupke kod trauma uzrokovanih vatrenim oružjem.
Bez obzira na predznanje polaznika ili razinu tečaja, najveća pažnja uvijek se posvećuje sigurnosnim pravilima i disciplini, kako bi okruženje tijekom predavanja i praktičnih vježbi bilo maksimalno sigurno.
Do kraja godine, kao i u idućoj, očekuju nas brojni projekti i suradnje. U planu je odlazak u Poljsku i gdje započinjemo suradnju s Pol Sof Academy, nakon čega će njihovi instruktori doći i kod nas kako bismo održali zajedničke radionice.
Josip Miculinić: Veliki interes već sada pobuđuje Basic Marksman, tečaj koji je popunjen i prije službene objave. Slijede ga uvijek popularni programi - Basic Pistol i Basic Medic by Svarog. Uz to, nastavljamo suradnje s određenim klubovima i akademijama (EUSECA Croatia) koje nadopunjavaju naš rad, a dobru vrijednost nude i naše tematske radionice te dry-fire treninzi.
Tradicionalno, pred sam kraj godine organiziramo i dinamičko natjecanje na kojem polaznici i članovi mogu testirati svoja znanja i vještine prijateljskom i opuštenom okruženju.
Na koji način privlačite nove članove i polaznike tečajeva?
Davor Žunić: Kratak odgovor bio bi: Kvalitetom provedbe i sigurnosnim pravilima. No, prije svega, selektivni smo u primanju članova i polaznika te pazimo kome prenosimo znanje. Ljude dosta intrigiraju naše objave na Instagram profilu, no najveći broj novih članova i polaznika tečajeva dolazi na temelju preporuka i pohvala, na što smo jako ponosni. Reklama i atraktivne fotografije su zgodan alat, no ključni dio dolazi kada pred tobom stoji desetak ljudi s različitim predznanjima, navikama i očekivanjima a ti ih u sljedećih četiri ili osam sati trebaš naučiti (ili odučiti) puno toga, sistematski i uvijek pazeći na sigurnost.
U većini slučajeva prvi dodir sa Svarogom bude neki od uvodnih tečajeva ili treninga. Već nakon prvog treninga ili tečaja, kad upoznaju naš pristup i metodiku polaznici se zaintrigiraju za daljnju edukaciju i članstvo u klubu.
Postupak učlanjivanja u Svarog nije tipičan i postoji proces kvalifikacije. Držimo da svaka odgovorna osoba koja rukuje oružjem mora kao minimum uspješno savladati osnove sigurnog rukovanja oružjem i pružanja prve pomoći. Stoga su pored uvodnih treninga preduvjeti za članstvo u klubu uspješno završeni naši tečajevi Basic Pistol i Basic Medic, Iznimka ovom pravilu su aktivni djelatnici borbenog sektora specijalnih jedinica MUP-a i MORH-a.
Najčešće kritike dobivamo jer nam se (ranije navedeni) popularni tečajevi popune prije nego ljudi stignu vidjeti najavu, odnosno zato što je broj polaznika limitiran na manju grupu.
Kada smo počeli s edukacijama u Svarogu, odlučili smo da nećemo kompromitirati sigurnost i kvalitetu te da ćemo raditi s manjim grupama u uvjetima pod kojima možemo učinkovito i konstantno nadzirati i korigirati rad strijelaca. Svjesni smo da je to sporija, ali vjerujemo održiva metoda, gdje je kvaliteta važnija od kvantitete.
Što se tiče rasporeda planova i treninga, najavljujemo trening ili tečaj mjesec do mjesec i pol dana unaprijed, pošto ovismo o promjenama i potvrdama streljana koje unajmljujemo.
Usprkos tome, učestalo dobivamo pohvale za naš rad i kao što naš slogan kaže “Težimo odličnosti”, kontinuirano pokušavamo unaprijediti tečajeve i treninge unutar uvjeta koje imamo na raspolaganju.
Oni najglasniji i puni sebe prvi padaju
Znatni broj strijelca i članovi streljačkih klubova su sadašnji i bivši vojnici, policajci i tjelohranitelji. I vi imate iskustva na poslovima VIP zaštite u raznim zemljama. Koliko je zahtjevan i rizičan posao VIP securityja, što je najvažnije u tom poslu?
Josip Miculinić: Imamo određeni broj službenih osoba sadašnjih i bivših te branitelja, ali i zaštitare - tjelohranitelje koji sami ulažu u svoju edukaciju i redovito dolaze na Svarog treninge. Takvima skidam kapu, jer i sam znam koliko vrijedi znanje. Dok sam bio službena osoba, i osobno sam privatno ulagao u sebe. Nakon prve misije u Afganistanu 2015. godine, prvo što sam napravio bilo je da sam kupio vlastitu Tikka T3 Tac pušku, kako bih dodatno usavršio vještine na snajperskoj poziciji.
Kasnije sam završio školu za trenera streljaštva u Zagrebu, dao otkaz u vojsci i posvetio se s Davorom pokretanju Svaroga i obrta Parabellum. Ta dva projekta danas djeluju u simbiozi i nadopunjavaju se, a mene je želja za novim iskustvima odvela i u inozemstvo. Tako sam proveo oko dvije godine u Iraku, radeći u privatnom sigurnosnom sektoru (PSD). Ljudi me često pitaju kako izgleda rad vani. Prva i najvažnija stvar koju uvijek naglašavam jest - tko god da ste bili prije, tamo počinjete ispočetka. Tako sam i ja krenuo. Najprije na poslovima diplomacije kao vozač i PPO (personal protectionofficer), a kasnije sam dogurao do pozicije supervisora na poslovima za tvrtku BWE Iraq, na američkom sveučilištu u Bagdadu. I danas sam u kontaktu sa security kompanijama i povremeno odradim još jednu rotaciju godišnje kad se ukaže potreba. Evo, nedavno sam dobio i poziv za posao u Europi na PPO poslovima. Ono što je presudno za rad vani jesu certifikati koje traži svaka firma, ali i znanje i iskustvo koje se stječe kroz godine rada i života.
Taj posao je vrlo zahtjevan i nije za svakoga. Izazovno je podnijeti zatvorenost unutar baze, lošu hranu ili duge dane bez kretanja, a nakon toga ići u konvoj i odrađivati misije. Stres zna biti ogroman i tek u kriznim situacijama vidite tko ste uistinu. Naučio sam da oni najglasniji i puni sebe prvi padaju, dok mirni i skromni izdrže najviše. Kako se kaže – mirna voda brege dere.
Danas mnogo ljudi iz Hrvatske odlaze raditi van - među njima ima bivših vojnika, policajaca i branitelja. Mnogi su dali otkaze u sustavu i krenuli tim putem. Prema svima njima imam poštovanje, jer biti u tuđoj zemlji i raditi takav posao nije nimalo lako.
