Sustav pručuve nemamo razrađen niti na papiru

 

 Od završetka Domovinskog rata prošlo je gotovo dva desetljeća, a tema pričuvnog sastava, koji je 1996. godine, iako ne i formalno ali praktično raspušten, je uglavnom tretirana prigodničarski ili usputno u raznim temeljnim obrambenim dokumentima kao što je Strateški pregled obrane i Dugoročni plan razvoja oružanih snaga RH, Zakonu o obrani itd. 

U navedenim dokumentima tema pričuvnog sastava je zapravo samo “okrznuta” onako usput, reda radi. Nitko se nije ozbiljno posvetio tome, pa čak niti državna tijela odnosno ustanove kojima bi to trebala biti redovna aktivnost. Ništa čudno ako se stvar promotri malo šire. U Hrvatskoj je društvo zapušteno, osim gospodarske krize evidentna je i stvaralačka kriza, blokirani su svi napredni, kreativni, stvaralački kapaciteti, pa se tako niti na polju hrvatske vojne misli ne događa ništa. Zapravo, s malim iznimkama, mi niti nemamo nešto što bi se moglo nazvati “hrvatska vojna misao”. Osim časnih izuzetaka poput admirala Domazeta-Loše nemamo ljudi koji bi se na strateškoj razini bavili takvim razmišljanjima, a rasprava o pričuvnom sastavu svakako spada u taj rang. Godinama se već nema prilike pročitati ništa relevantno po pitanju vojne tematike, uglavnom se prevode američki priručnici za razne rodove i vidove oružanih snaga, na djelu je proces kopiranja standardnih operativnih postupaka u pojedinim situacijama, iako smo zadnja vojna snaga koja je na teritoriju Europe vodila oružanu borbu i uspješno je privela pobjedonosnom završetku.

 

Ne jednom imao sam prilike čuti kako su se strani vojni stručnjaci iskreno divili planiranju i provedbi vojnih operacija koje je naš hrvatski čovjek odradio u godinama stvaranja samostalne države i oslobađanja iste od agresora odnosno okupatora.  No nažalost, sve to nije rezultiralo udžbenicima vojne tematike kojima bi se služili današnji naraštaji, pričuvni sastav koji je veliku većinu tereta iznio na svojim plećima nije odgovarajuće vrednovan i kao da je namjerno sklonjen u stranu nakon završetka rata. U biti, kako reče jedan analitičar, Hrvatska je na europskoj razini prepoznata kao zemlja u kojoj vanjska politika i vanjskopolitički ciljevi vode obranu dok je u većini zemalja obrnuto. 

Kao što je u uvodniku rečeno, ozbiljna država mora imati sustav pričuve, ne samo vojne nego općenito mora imati pomoćne sustave na svim poljima djelovanja, pa tako i na vojnom. Od završetka rata uglavnom se operira s dvije-tri imenice koje su zapravo ostale samo mrtvo slovo na papiru. “Ugovorna pričuva”, “Nerazvrstana pričuva”, “Razvrstana pričuva”….to su riječi koje smo dosta puta čuli, no nikada nismo vidjeli nijednog pripadnika istih a kamoli da smo ga vidjeli na djelu. Opravdanje je uvijek isto - nedostatak novca. Znamo da su krizna vremena, no je li to razlog da nemamo niti na papiru razrađen nikakav sustav pričuve? Naravno da nije. Razlog je zapravo pogrešno shvaćanje značenja ulaska u euro-atlantske integracije i u sustav tzv. kolektivne sigurnosti. Ulazak dakle pod tzv. “kišobran” NATO-a proizveo je efekt samozadovoljstva i opuštanja u stilu “sad smo sigurni, od ugroza,  branit će nas NATO”. 

Nažalost, to je po mišljenju gotovo svih ozbiljnih ljudi, vojnika odnosno časnika koji su stvarali našu vojsku na razvalinama bivše propale države, potpuno promašen stav. Svaka zemlja članica tog istog NATO-a u kojeg se uzdamo, ima neki oblik pričuvnih vojnih snaga u raznim stupnjevima formiranosti odnosno oblika postojanja. U svakom slučaju postoje razrađeni i organizirani sustavi prilagođeni potrebama pojedine zemlje. 

Krajem travnja u Rijeci je u organizaciji Hrvatskog časničkog zbora, asocijacije pričuvnih vojnih časnika i dočasnika održan i okrugli stol na temu “Kakva pričuva treba RH?”  koji je po svemu sudeći, odnosno promatrajući odjeke te rasprave, pokrenuo određen niz događaja koji bi, nadamo se, rezultirali osmišljavanjem sustava i organiziranjem moderne vojne pričuve primjerene potrebama naše zemlje i vremenima u kojima živimo. Cijeloj priči pridonijele su i prirodne nepogode, da ne kažemo katastrofe, koje su u kratko vrijeme pogodile Gorski kotar a potom i istok Slavonije. Uobičajeno za nas, kad se nešto zlo dogodi počnemo se pitati gdje je ovo ili gdje je ono, zašto nema snaga koje bi to trebale rješavati, na vidjelo izbijaju sve negativnosti golemog a neučinkovitog birokratskog aparata, bjelodana postaje nespremnost društva da se nosi s takvim problemima. Svjetla točka u cijeloj priči je sam narod, koji je samoorganiziranjem, obilnim korištenjem modernih elektroničkih sustava i društvenih mreža nadoknadio nesposobnost sustava.

I tako se konačno probudilo i Ministarstvo obrane pa smo imali prilike pročitati u dnevnom tisku ponešto o “podizanju pričuve”, najprije u Dubrovniku i Osijeku. No, i dalje nismo imali prilike ništa čuti o sustavnom rješavanju, nema odgovarajućih dokumenata, ne vodi se javna rasprava, ne poziva se tzv. zainteresirana javnost, iako je to uobičajen europski obrazac rješavanja takvih tema.

 

Pored djelatnog vojnog sastava koji je uglavnom osposobljen za izvršavanje zadaća koje se pred njega postavljaju, potrebno je ustrojiti pričuvni sastav u dvije razine kojeg bi mogli opisati kao jedan prema pet, odnosno jedan dio od oko 5.000 pripadnika ugovorne ili tzv “aktivne” pričuve prema 25.000 pripadnika “razvrstane” pričuve. Namjerno se koristim terminom “razvrstana” jer je to termin koji se koristi za pripadnike koji znaju kome i čemu pripadaju, koji bi trebali biti ustrojeni u postrojbe jačine bojne ili eventualno pukovnije. Izvrsno bi bilo da se tim postrojbama dodijele imena ratnih postrojbi iz Domovinskog rata i na taj način bila bi, osim konkretnih zadaća koje bi te postrojbe imale, očuvana i hrvatska vojna tradicija. Integracije kojih je Hrvatska punopravni član uče nas modularnom pristupu i interoperabilnosti. Na tom principu bi trebala funkcionirati i naša pričuva. Obučenost postrojbi ne bi smjela biti puno ispod razine koji u ovom trenutku ima djelatni sastav OSRH. Navedene pričuvne postrojbe trebale bi osim pješačkih biti i inžinjerijska, topničko-raketna, protuzračna obrana, protuoklopno-raketna te postrojba veze. Obzirom na specifičnosti rodova kao što su zrakoplovstvo i mornarica tu ne bi trebalo previše uplitati pričuvu, pogotovo ne u zrakoplovstvo dok bi o pričuvnoj postrojbi mornaričkog pješaštva trebalo razmisliti.

Posebna priča je “ugovorna pričuva”, radi se o ljudima koji posjeduju posebna znanja i vještine od interesa za oružane snage. Njihova obučenost i opremljenost trebala bi biti potpuno na razini djelatnog sastava te bi morali biti sposobni za sudjelovanje u misijama potpore miru po cijelom svijetu kao i u svim ostalim aktivnostima koje trenutno izvode naše OS. Pričuvni sastav bi osim zadaće očuvanja teritorijalne cjelovitosti i samim svojim postojanjem-odvraćanjem potencijalnih ugroza na teritorij RH, trebao imati i značajnu ulogu u potpori sustava zaštite i spašavanja. Naravno, sustav zaštite i spašavanja je prvenstveno civilna zadaća, ali kako je sve vidljivije, taj sustav kod nas nije implementiran u potpunosti i očigledno nije u potpunosti sposoban nositi se s problemima. Planovi zaštite i spašavanja predviđaju djelovanje postrojbi Civilne zaštite ali se to do sada događalo prilično kaotično i morala je “uskakati” vojska. Svi još pamtimo scene iz Letovanića, Lekenika i drugih mjesta Sisačko-moslavačke županije gdje je Hrvatska vojska uputila NOS (Namjenski organizirane snage) i to temeljem zahtjeva DUZS-a, a da ne govorimo o istočnoj Slavoniji gdje su u gotovo svim kadrovima koji su doprli do javnosti bili vojnici. Vojnici na nasipima, vojnici u oklopnim vozilima, vojnici u helikopterima….. Tek se nakon nekoliko dana ustrojio stožer DUZS-a koji je djelovao i rukovodio snagama koje su se uglavnom volonterski javljale. Stvarno je besmisleno da se vrlo skupi vojnik obučavan za daleko složenije i sofisticiranije zadaće na kraju zatekne na nekom nasipu ili kod kamiona s lopatom u ruci kako puni vreće s pijeskom. Da, ali samo kad se sve druge organizirane snage pokažu nedostatnima. Da imamo pričuvni sastav o kojem, eto, ovdje govorimo, moglo se brzom mobilizacijom pješačkih i inžinjerijskih pričuvnih postrojbi intervenirati bez da se narušava sigurnosna shema zemlje. U ovom trenutku Ministarstvo obrane zapravo smatra da će se točan broj pričuvnih postrojbi i njihov ustroj urediti Dugoročnim planom razvoja OSRH koji do danas nije donesen. Pravdanje floskulom “da je izrada podzakonskih propisa, pravilnika i uputa kojima će se regulirati provedba odabira, pozivanja, smotriranja, popune i obuke pričuvnika OSRH” zapravo je “smokvin list” koji treba pokriti činjenicu da zapravo nemamo pojma kako ustrojiti jedan obrambeni segment, nimalo nevažan. 

Uostalom, u temeljnom i potpuno važećem dokumentu o kojem govorim navodi se doslovce ovo: “Postrojbe popunjene pripadnicima nerazvrstane pričuve bit će ustrojavane, opremane i uvježbavane tek u situacijama kada Republika Hrvatska bude ugrožena potencijalnom agresijom. Raspoloživo vrijeme za njihovo ustrojavanje i obuku iznosit će 120 do 360 dana. Za pripadnike nerazvrstane pričuve (oko 40. 000 pripadnika) vodit će se evidencija i čuvati dio pješačkog i topničkog naoružanja i potrebne opreme. Pripadnici nerazvrstane pričuve neće biti pozivani u vojnu službu niti uvježbavani sve dok stupanj ugroženosti ne dostigne razinu koja zahtijeva značajno povećanje obrambenih sposobnosti zemlje”.

Za nadati se da će se sadašnje šuškanje o potrebi pričuve, koje imamo prilike vidjeti po portalima i raznim glasilima i društvenim mrežama,  pretvoriti u glasni i artikulirani razgovor na razini koju ta tema i iziskuje i na način prvenstveno koristan za hrvatsko društvo.