Stručna analiza: Kontraproduktivno je uspoređivati učinak policajaca i nadzorne kamere

(Srđan Jerković, TeleEye)

Razmatranjem stanja sustava videonadzora javnih površina i njihove učinkovitosti, dolazimo do iznenađujućih razlika u interpretaciji njihove korisnosti i primjene. Iako neke grupe ljudi smatraju da su ti sustavi nadzora posve neučinkoviti, svjedoci smo da lokalne vlasti ipak sve češće implementiraju nove sustave. U ovom ćemo članku razmotriti rezultate analiza provedenih u razvijenim zemljama, kako bismo na tim primjerima mogli naučiti kojim praktičnim detaljima treba posvetiti pozornost pri optimiziranju tih sustava.

Smanjenje ukupnog kriminaliteta

Većina provedenih studija efikasnosti sustava videonadzora javnih površina koncentrira se na analiziranje mogućnosti tih sustava u smislu smanjenja kriminaliteta. Osnovni pristup kod tih analiza bazira se na statističkoj usporedbi stanja kriminaliteta prije i poslije implementacije sustava videonadzora na nekoj lokaciji.
Kad se govori o zaštiti privatnog sektora, stvari stoje malo drukčije: efikasnost sustava videonadzora procjenjuje se na osnovi riješenih slučajeva kriminalnih radnji. Dakle, privatni korisnici uspoređuju koliko je njihov sustav pridonio rješenju konkretnog kriminalnog djela (krađe ili prijevare koje je počinio netko od zaposlenika, oružane pljačke...) te na osnovi tih rezultata vrednuju efikasnost sustava.
Ta dva različita načina vrednovanja sustava videonadzora dovode do krive predodžbe u javnosti, a protivnici sustava nadzora javnih površina ispuštaju iz vida bitne razlike u namjeni tih sustava.
Medijski crno-bijeli pristup problemu efikasnosti sustava videonadzora javnih površina dovodi do beskonačnih rasprava na temu njihove implementacije. Te rasprave obično završe zaključkom kako je bolje da se takav sustav ni ne instalira ako ne može pridonijeti ukupnom smanjenju kriminala. Razmotrimo li različite vrste kriminalnih radnji, analize  okazuju nešto sasvim drugo: ti su sustavi iznimno učinkoviti po pitanju smanjenja kriminalnih radnji s predumišljajem (krađe, razbojstva...). Najbolji je primjer videonadzor parkirališta, gdje je kriminalitet na pokrivenim lokacijama drastično manji nego na onima bez sustava zaštite. Istodobno, opći je zaključak studija da ti sustavi mogu malo doprinijeti smanjenju zločina iz strasti ili nedoličnog ponašanja na javnom mjestu (pijanstva, obijest...). Ti se rezultati savršeno uklapaju u općepriznate učinke videonadzornih kamera.
S obzirom da već samo postojanje kamere povećava rizik da će netko od počinitelja kriminalnih radnji biti snimljen, gonjen i uhićen, potencijalni će počinitelj reagirati shodno tome. Zdrav razum kazuje da će taj efekt biti izraženiji kod radnji s predumišljajem nego kod zločina iz strasti.

Koliko košta jedna kamera?

Danas je rašireno razmišljanje da su sustavi videonadzora mastodont koji nije evoluirao od svoga nastanka. U prilog tome idu i razne tv-serije u kojima se forenzičari i dalje služe videovrpcama te s njih rekonstruiraju snimke s mjesta zločina - evidentno se ni režiseri niti scenaristi tih serija nisu informirali o stanju tehnologija videonadzora – stoga ne čudi da je takva i percepcija javnosti. Sve to ne bi imalo pretjerane važnosti da se i studije efikasnosti nisu bazirale na istim premisama. Samo je jedna studija iz 2005. priznala postojanje tehnoloških promjena.
Studije pokrivaju veliko vremensko razdoblje – većina ih je provedena između 2000. i 2004. godine. Problem je u tome što je tehnologija sustava videonadzora pritom prošla kroz dramatične promjene te nije primjereno procjenjivati efektivnost sustava bez uzimanja u obzir tehnološkog aspekta.U usporedbi s današnjim sustavima videonadzora, rezultati su bili šokantni. Velika većina sustava koristila je VCR uređaje – "trakaše". Čak i u slučajevima kad su korišteni DVR uređaji, brzina snimanja većine njih nije prelazila dvije slike u sekundi.
Svi sustavi koristili su kamere standardnih karakteristika. Kako nijedno izvješće nije razmatralo vrstu transmisije videa, a uređaji su stariji od 2004. godišta, najvjerojatnije nijedan od sustava nije koristio IP mreže.
Iako sve studije navode iznose koji se odnose na kompletne sustave, cijena pojedinačne kamere često je zanemarena. Najčešće se
barata iznosom od 990 milijuna dolara, koju je ministarstvo unutrašnjih poslova Ujedinjenog Kraljevstva utrošilo na sustave videonadzora (treba biti svjestan činjenice da je UK vodeće u svijetu po broju CCTV sustava – više od 20 posto svjetskih sustava aktivno je u UK!). No tek su u studiji iz 2005. iznesene cijene po kameri.
Cijena sustava po kameri vrlo je bitna za poimanje tehnoloških promjena i uočavanje nepotrebnih troškova. Prema britanskom izvješću iz 2005., ta je cijena potkraj 90-ih te na početku novog milenija varirala od 13.800 do 65.300 dolara. Procjenjuje se
da je najveća stavka u tim troškovima transmisija videa. Budući da je riječ o vanjskim kamerama raspoređenim po cijelim
gradovima, treba izgraditi sustave prijenosa videa – obično su to optički kabeli u vlasništvu grada – koji iziskuju velika ulaganja. Danas su, jasno, pravi izbor IP mreže što cijenu drastično smanjuje.

Ljudi preferiraju skuplje policajce

Sve se studije slažu da je policajac taj kojeg ljudi preferiraju u odnosu na kamere. Iako je to razumljivo i većina će se javnosti s time složiti, pritom se zaboravlja na jednu vrlo bitnu stavku. Kako je cijena policajčeva rada veća od cijene kamera, usporedba može zavarati. Prema podacima iz 2005. cijena sustava po kameri iznosila je između 1200 i 6000 dolara. U usporedbi s cijenom rada jednog britanskog policajca, to je iznosilo od 1/15 do 1/80, uključujući policajčevu obuku, beneficije i opremu. Prema današnjim je cijenama, više stotina kamera moguće postaviti za iste troškove po jednom policajcu. Provede li se usporedba na ukupnom sustavu, disproporcija je još uočljivija. Onih famoznih gotovo milijardu američkih dolara utrošenih na CCTV sustave u UK tijekom proteklog desetljeća predstavlja manje od 1 posto novca utrošenog na policijske snage u istom razdoblju. Jedna od bitnih stvari koje zagovornici sustava videonadzora javnih površina moraju imati na umu kod predstavljanja proizvoda jest odustajanje od inzistiranja na smanjenju kriminala kao osnovnom razlogu implementacije sustava. Time se oponentima izbija iz ruke najjači adut i izbjegava izravno sučeljavanje te se zajedničkim snagama može doći do optimalnih zaključaka o načinu korištenja tih sustava.
Kao što privatnici koriste sustave videonadzora za rješavanje slučajeva kriminalnih radnji, tako bi to trebale i javne ustanove. Na taj se način pametnim odabirom tehnologija može usredotočiti na brzo rješavanje slučajeva. Želi li se smanjiti kriminal s predumišljajem, treba provesti studiju ugroženosti pojedinih javnih institucija i lokacija. Tada se upotrebom tehnologija poput daljinskog videonadzora uživo maksimalno može utjecati na učinkovitost sustava. Tih primjera ima i u nas, gdje se takvi sustavi koriste za nadzor javnih parkirališta uz izrazitu učinkovitost u smanjenju kriminala.

Izbor odgovarajuće tehnologije

Iako je, gledano unatrag, PTZ kamera bila prvi izbor, danas je  moguće izabrati i megapikselnu opciju. PTZ kamera prvi je izbor CCTV operatora, jer nudi pogled na detalj koji u danom trenutku želi nadzirati. No, to joj je i najveća boljka jer kamera mora imati živog operatora, što pak povećava cijenu nadzora. Uz to, PTZ kamera baš nije prikladna u svrhu pružanja dokaznog materijala jer prikazuje samo u tom trenutku fokusirani detalj. Ponekad je za tu svrhu koristiti i megapikselnu kameru. Dobra je strana tih kamera mogućnost zumiranja pojedinih dijelova slike, ali im je nedostatak malen broj slika u sekundi. Uz napredak i dostupnost tehnologije, potreban je oprez pri odabiru kamera. Imajući na umu zahtjeve pojedine aplikacije i osjećaj što se kojom kamerom može postići (a što ne), sustav treba optimizirati tako da cijena po kameri bude niska. Ponekad je bolje postaviti više kamera koje će kvalitetnije pokrivati zahtjeve sustava, a da cijena po kameri bude niža od sustava s manje kamera. Tipičan je primjer uporaba fiksnih kamera umjesto PTZ kamera, gdje god je to moguće. U skladu s navedenim, potrebno je:
a) postaviti pred sebe zadatke koje je moguće kvalitetno ispuniti;
b) pravilno odabrati odgovarajuće tehnologije;
c) provjeriti da će cijena koštanja po kameri u najvećoj mjeri opravdati uloženi novac.

Zadovoljite li ta tri uvjeta, moći ćete stajati iza tih rješenja i doprinijeti sigurnosti javnih površina.