Dr. Tonći Prodan, Portus et Navem
Prošle godine u listopadu iz marine u Betini na otoku Murteru neovlašteno je isplovila jahta “Irina Vu” pod hrvatskom zastavom, događaj koji je uvelike zainteresirao hrvatsku, ali i međunarodnu javnost, i to ne bez razloga. Naime, jahta je de facto u vlasništvu obitelji ruskog oligarha bliskog Vladimiru Putinu - Alishera Usmanova i bivše supruge Irine Usmanove. Ne radi se dakle o bilo kojoj jahti, nego o onoj koja predstavlja imovinu koja podliježe normama međunarodnog prava odnosno odredbama Zakona o međunarodnim mjerama ograničavanja te u tom smislu ograničavanja (zabrane) raspolaganja istom. Jahta je zbog svega navedenog imala izrečenu mjeru zabrane isplovljenja i njenom zapovjedniku je uručena Obavijest o provođenju međunarodne mjere raspolaganja imovinom.
Događaj je interesantan zbog toga što je jahta ipak isplovila iz betinske marine u listopadu 2022. gdje je bila na čuvanju, a do siječnja 2023. godine nitko od nadležnih službi to nije znao, a trebao je. Jahta je isplovila iz hrvatskog teritorijalnog mora i doplovila u Tursku, a da pritom nije prošla obveznu policijsku i graničnu te kontrolu najjužnije hrvatske Lučke kapetanije Dubrovnik.
Turska, koja nije nametnula sankcije Rusiji kao odgovor na agresiju na Ukrajini, a što je učinila Europska unija i gotovo cijeli civilizirani svijet, danas predstavlja utočište za jahte ruskih oligarha, zrakoplove te drugu vrlo vrijednu imovinu.
Dakle, iako je po nalogu Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture (MMPI) jahta kao ‘zamrznuta’ imovina tabala biti zapečaćena i onesposobljena za plovidbu, te iako je vlasnicima i posadi bila uručena dokumentacija o zabrani približavanja i upravljanja plovilom, jahta je ipak ‘nestala’ iz Hrvatske. Zbog svega navedenog provedeno je kriminalističko istraživanje, te je protiv četvero osumnjičenih hrvatskih državljana podnesena kaznena prijava. Pokazalo se da su ključan propust napravila Lučka kapetanija u Šibeniku koja se nalazi pod jurisdikcijom spomenutog ministarstva, te je MMPI zbog ovog propusta s dužnosti smijenio tri odgovorne osobe u svom ministarstvu.
Jesu li naše nautičke marine sigurne?
Analizirajući ovaj slučaj sa sigurnosnog stajališta, uzimajući sve naprijed navedeno u obzir, ovaj se događaj nije trebao dogoditi da je sve odrađeno po struci. Jahta je trebala biti zapečaćena, onesposobljena za plovidbu i cijelo vrijeme čuvana. Također, o jahti kao ‘zamrznutoj’ imovini, trebali su biti obaviještene sve nadležne službe: policija, carina, lučke kapetanije, te je ova obavijest morala biti unesena u elektronske i druge evidencije navedenih državnih tijela koja su trebala postupati po službenoj dužnosti i u konačnici onemogućiti nelegalno isplovljavanje jahte.
Naime, ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture razvilo je “Hrvatski integrirani pomorski informacijski sustav - CIMIS” za potrebe elektroničkog poslovanja u prihvatu i otpremi brodova u međunarodnoj i nacionalnoj plovidbi te razmjenu podataka o brodovima, teretu, posadi i putnicima u službenom postupku prijave. Sustav CIMIS okuplja više od tri tisuće korisnika, predstavnika svih službi s operativnim nadležnostima na moru i dionika brodarskog i lučkog gospodarstva.
Zbog slučaja jahte Irina Vu nameće se pitanje jesu li naše nautičke marine sigurne, pogotovo zbog toga što je u nautičkom čarteru Hrvatska svjetska velesila jer pokriva čak 40 posto svjetske čarter flote. Sukladno rezultatima naših istraživanja i operativnih prosudbi sigurnosnog tima, uz rijetke pozitivne izuzetke, odgovor je negativan. Sigurnost unutar marina je ‘prolazna’. Primjera uočenih nesigurnosti iz prakse imamo jako veliki broj, od vrlo niske razine sigurnosne kulture menadžmenta i zaposlenika marina, preko neispravnih sustava tehničke zaštite, poroznih ograda, učestalog nezaključavanja ulaznih vrata, nepostojanja sigurnosnih procedura za krizna stanja, pa sve do lokotima zaključanih protupožarnih aparata i ormara u kojima je pohranjena protupožarna oprema. Na terenu možete uočiti puno nelogičnosti, ali i činjenicu da osoblje s kojim provodimo intervjue uopće nije svjesno mogućih sigurnosnih problema i postojećih manjkavosti.
Kako postići visoku razinu sigurnosti u nautičkim marinama po pravilima struke
Najprije je potrebno napraviti procjenu sigurnosne zaštite koja se utvrđuje sigurnosnim pregledima eksperata. Tu je u prvom redu stanje fizičke odnosno mehaničke zaštite same marine, što uključuje pregled postojeće ograde i svih vrata koji moraju biti sigurni i u dobrom stanju. Pregledava se postoje li slabe točke u krugu marine i ako postoje rješavaju se.
Nadalje se noćnim izvidima utvrđuje stanje postojeće rasvjete, kako bi bili sigurni da su sva područja marine dobro osvijetljena.
Potom se utvrđuje stanje tehničkih sustava zaštite, u prvom redu videonadzora. Pregledavaju se lokacije na kojima su postavljene kamere videonadzora, utvrđuje njihova ispravnost i funkcionalnost te se procjenjuje jesu li potrebne dodatne kamere. Nadalje se pregledavaju sve prostorije i prostori marine, skladišta opreme i brodica. Potom slijedi razgovor s osobljem marine i provjerava se razina njihove obučenosti, osobito postupanje u kriznim situacijama: požara, evakuacije, terorističkih ugroza i drugih djelovanja uzrokovanih prirodnim i antropogenim djelovanjem. Utvrđuje se postoje li razrađene procedure za ovakve situacije. Posebna pozornost pridaje se obučenosti sigurnosnog osoblja marine, ako je angažirano, te se utvrđuju njihove uloge i odgovornosti. Pregledavaju se sustavi kontrole pristupa, kako bi na posebno određena sigurnosno ranjiva mjesta unutar marine mogle imati pristup samo ovlaštene osobe.
Sigurnost informacija je također od velike važnosti, zbog čega se utvrđuje trenutno stanje i implementiranost dostatnih mjera informacijske i informatičke sigurnosti, kao i jesu li potrebne dodatne mjere zaštite od kibernetičkih prijetnji. Utvrđuje se postoje li procedure rukovanja osjetljivim informacijama.
Nakon provedene procjene sigurnosne ugroženosti marine donosi se plan sigurnosne zaštite kojim se onda sve uočene nepravilnosti i nesigurnosti otklanjaju kroz precizno utvrđeni akcijski plan. Primjerice, instaliraju se dodatne kamere na mjestima gdje postoje “mrtve” točke i na osjetljiva mjesta koja nisu bila zaštićena, ugrađuje se dodatna rasvjeta na mjestima koja su loše osvijetljena, popravljaju se oštećena vrata i ograde. Nadalje, angažira se dodatno osoblje za nadzor marine u ljetnoj sezoni i van radnog vremena tijekom ostatka godine, provodi se izobrazba za postupanje u hitnim i kriznim situacijama, implementira se sustav kontrole pristupa kako bi se ograničio pristup zabranjenim područjima, provode se redovite sigurnosne revizije kako bi se utvrdilo jesu li sve implementirane mjere ažurne i učinkovite itd.
Kad sigurnosni eksperti odrade svoj posao kako je to u ovom članku napisano, a marine ih dosljedno provode, vrlo je mala mogućnost da se ponovo dogodi slučaj “Irina Vu”, požar ili bilo kakav drugi akcident koji bi ozbiljnije ugrozio sigurnost nautičke marine ili bilo kojeg drugog objekta ili prostora. Dosljednom primjenom opisanih mjera i postupaka Hrvatska bi svoje nautičke marine mogla brendirati kao sigurne, što bi povećalo financijske prihode marina i što je još važnije Hrvatsku pozicionirati u sam svjetski vrh sigurnih nautičkih marina i turizma općenito.