Iako je Papa posjetio Hrvatsku, sve se odigravalo u Zagrebu pa nam je iznimno složenu problematiku štićenja Pape kao najčuvanije osobe na svijetu razjasnio Joško Morić, direktor Službe sigurnosti Zagrebačkog holdinga, voditelj Holdingova tima za pripremu i organizaciju dolaska te član Državnog odbora za doček, ujedno i bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova koji je u 90-ima radio na pripremi prvih dvaju posjeta pape Ivana Pavla II.
[ Antun Krešimir Buterin ]
Dolazak Pape u bilo koju zemlju, a osobito one katoličke, iznimno je velik vjerski događaj, ali je istodobno i važan državni posjet. Za razliku od prethodna tri pohoda Benediktova prethodnika, pokojnog pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, svi događaji u sklopu ovoga posjeta odvijali su se isključivo na području Zagreba. Upravo smo zato uoči posjeta porazgovarali s Joškom Morićem, direktorom Službe sigurnosti Zagrebačkog holdinga, koji u kontekstu Papina dolaska dobro zna što govori jer je – kao pomoćnik ministra 90-ih godina - bio aktivno uključen u projekt sigurnosti prvih dvaju Papinih posjeta – 1994. i 1998. godine. I unaprijed opaska: o specifičnim mjerama sigurnosti, zbog razumljivih razloga, Morić nije htio reći ni riječi. A mi ga za njih nismo niti pitali, svjesni da je to bolje ostaviti prekriveno velom.
Koliko rano kreće priprema ovako masovnog događaja visokog rizika?
U sigurnosne pripreme za događaj tako visoke razine, ali i masovnosti, valja krenuti najmanje šest mjeseci ranije. Operativne pripreme trajale su duže vrijeme, krenuli smo pravodobno i zato, bar što se Holdinga tiče, nisam vidio ni očekivao nikakve probleme. To sam rekao i nedavno, na zajedničkom sastanku predstavnika državnog i crkvenog odbora s predstavnicima Vatikana. Tih šest mjeseci temeljim na dosadašnjoj praksi, iako smo se pri prvom dolasku Pape u Hrvatsku ratne 1994. stjecajem okolnosti suočili s iznimkom od tog pravila - na raspolaganju smo imali - svega 38 dana! Radilo se danonoćno, no sve je prošlo u najboljem redu. Podsjećam, bilo je to doba rata, trećina Hrvatske bila je okupirana, a na misi na Hipodromu okupio se milijun vjernika. Usuđujem se reći kako je teško očekivati da će se u nas u dogledno vrijeme ikad više ikakvim povodom na jednome mjestu okupiti milijun ljudi.
Što sa sigurnosnog stajališta uopće znači "čuvati Papu"?
Papa bez daljnjeg spada u kategoriju najčuvanijih osoba na Zemlji. Zato svoja zaduženja tijekom prvih dvaju Papinih pohoda Lijepoj našoj svrstavam među najveće profesionalne izazove, ali i osobne uspjehe.
O PRIJETNJAMA: U doba prvog posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, još za Domovinskog rata, dobili smo nekoliko vrlo ozbiljnih i konkretnih prijetnji sa srpske strane!
Svjestan sam da najveći broj policijskih službenika i menadžera u svijetu nikad ne dobije priliku u karijeri raditi tako nešto, a ja sam, eto, imao tu sreću i zadovoljstvo o Papi brinuti čak dvaput. To je fantastično iskustvo koje se ni sa čime ne može usporediti – ni u praksi niti u teorijski obrađenim primjerima. Riječ je o lavini poslova, suočavate se sa stvarima s kojima se nikad prije suočili niste, a vjerojatno se više nikad ni nećete, makar sam ja, eto, dokaz da je i to moguće. U svijetu ne postoji nijedan drugi posao kojim se bave menadžeri sigurnosti, a koji je strukturiran od tolikog mnoštva najrazličitijih poslova kao što je to sigurnosna priprema dolaska Svetog Oca u neku zemlju.
Što sve podrazumijeva planiranje papine sigurnosti,može li mu se uvijek i u svakom trenu jamčiti apsolutna zaštita i sigurnost?
Nažalost, savršenih sustava sigurnosti nema. Svaki je sustav moguće probiti, a ujedno i doraditi. U planiranju bilo kojeg sustava sigurnosti bilo čega, od uličnog kioska do papina dolaska, ključno je proučiti procjene te detektirati opće i pojedinačne rizike, vidjeti što kažu obavještajne službe. Daljnjom podjelom nužno je razvrstavati bitne rizike od nebitnih, rangirati ih i kategorizirati kako biste se mogli posvetiti najvećim i najvažnijim prijetnjama. Ako u tome uspijete, i anulirate velike i moguće prijetnje, onda ćete daljnjim razvojem događaja imati dosta vremena i snage pozabaviti se i manje važnim i vjerojatnim prijetnjama. Kod razvijanja bilo kojeg sustava sigurnosti, najvećim prijetnjama i opasnostima valja se suprotstaviti – nevidljivim dijelovima sustava. Naime, svima nama koji se sigurnošću bavimo niz godina i teorijski i praktično, jasno je da su u svakom sustavu sigurnosti najvažniji oni njegovi dijelovi koji se ne vide. Prevelika demonstracija sigurnosti nužno, naime, izaziva efekte nesigurnosti, a istodobno nužno ne donosi povećanu razinu sigurnosti. Tu, Treba, dakle, naći pravu mjeru, a nevidljive dijelove sustava koncentrirati na najveće prijetnje. Kad se stvari tako poslože, onda relativno mirno možete organizirati i ovako velike događaje.
Što je u ovih desetak godina ostalo isto, a što se promijenilo u pogledu štićenja Svetog Oca?
Neke su stvari, unatoč proteku vremena, praktički nepromijenjene - ljudski životi nemaju cijenu! I prije i danas, naime, najvažnije je sustav sigurnosti podrediti zahtjevu da se eliminiraju rizici i prijetnje po život bilo koje osobe na prostorima na kojima se događaji odvijaju . Ako je organizator uvjeren da su prostori sigurni i da se na njima neće i ne može zbiti ništa što bi ugrozilo živote, onda se s usputnim stvarima mnogo lakše nositi.
O PRIPREMAMA: Javnosti je možda manje poznato, ali sustavi sigurnosti imaju generalne probe koje se odrade dan-dva ranije; priprema je najvažniji element cijelog projekta sigurnosti,
i traje barem šest mjeseci
Javnost vjerojatno zna da su kod događaja ovog tipa priličan problem anonimne dojave i prijetnje. Kada ne bi bilo nevidljivih dijelova sustava, i kad ne biste imali posložen sustav, onda bi vas svaka anonimna prijetnja spriječila da napravite ozbiljan posao. Skakali biste na svaku dojavu, prekidali biste događaj, iznova pregledavali sve prostore, utvrđivali relevantnost prijetnje… No ako ste se unaprijed dobro pripremili, onda ćete na bilo koju prijetnju u prostoru za koji ste sigurni da je čist, moći – odmahnuti rukom i krenuti dalje po programu. Sličnu smo situaciju imali za prvog posjeta 1994. Papin zrakoplov bio je u prilaznoj putanji. Taman je počelo slijetanje kad smo u Stožeru dobili anonimnu dojavu da će na određenom metru piste - eksplodirati bomba! Pokazalo se da je dojava stigla iz telefonske govornice s područja Rijeke. Primio sam informaciju na znanje i rutinski krenuo dalje, kad me uznemireno nazvao ministar i pitao što ćemo učiniti, imamo li vremena reagirati. "Ništa", odgovorio sam, apsolutno uvjeren da je dojava lažna jer smo pistu detaljno provjerili i znali da je "sve čisto".
Mnogi se još živo sjećaju 1994. i prvog dolaska Ivana Pavla II. Ni četvrtu godinu velikosrpske okupacije nije bilo pomaka na bolje: srpski teroristi držali su trećinu teritorija RH, što je značilo da se Papa u Zagrebu zapravo nalazio - u dohvatu srpskog oružja!
Da, no mene ta njegova odvažnost nije čudila jer smo se u hrabrost Ivana Pavla II. uvjerili još na početku pontifikata kad je vjernicima poručio: "Ne bojte se!" U njegovu hrabrost, dakle, nismo ni sumnjali, no trebalo je i nama u Hrvatskoj velike hrabrosti da se s takvim događajem uhvatimo u koštac usred rata te da na sebe preuzmemo obvezu da ćemo u složenim okolnostima moći jamčiti ne samo sigurnost, već i red i mir tijekom masovnog skupa. Manje je poznato, no naše su sigurnosne službe u to doba od srpske strane dobile vrlo konkretne i ozbiljne prijetnje! O detaljima vam neću i ne smijem govoriti, nadam se da će me vaši čitatelji razumjeti.
Jesu li se danas promijenile potrebe glede broja sigurnosnog osoblja?
Broj angažiranog osoblja uvijek ovisi o sigurnosnim procjenama, o vrstama i razinama procijenjenih prijetnji. U tom kontekstu broj angažiranih ljudi i onda i danas mjeri se u tisućama. To se posebno odnosilo na prvi posjet 1994., upravo zbog ratnih okolnosti. Naime, da i nije bilo Papina dolaska, takav masovan skup u tim bi okolnostima iziskivao angažman više tisuća ljudi. Mogu bez pretjerivanja reći da je te 1994. godine čitav sustav MUP-a RH, sa svim operativnim potencijalima, bio u punoj funkciji – kako na tadašnjim bojišnicama, tj. crtama dodira, tako i na graničnim prijelazima na istoku i jugoistoku države, ali i na državnoj granici s ostalim susjednim zemljama.
Podsjeća li vas kontekst današnjeg vremena i suvremenih globalnih zbivanja, s posebnim naglaskom na ubojstvo Bin Ladena, na taj prvi Papin posjet? Svi stručnjaci, naime, ocjenjuju da je sigurnosno stanje u svijetu nakon Bin Ladenove smrti dodatno narušeno, a ovo je prvi Papin inozemni put nakon smaknuća vođe Al Qaide 2. svibnja.
Upravo je zato sigurnosni kontekst ovog posjeta bitno drukčiji nego tada, i to nažalost, bitno nepovoljniji. Da, došlo je do dramatičnih promjena u sigurnosnim prijetnjama i rizicima. Stručnjaci sigurnosti dobro znaju da je Zemlja danas prekrcana neučinkovitim i nedjelotvornim sustavima sigurnosti. A takvima ih je učinila pojava - bombaša samoubojica! Bombaš samoubojica kao model je srušio najveći broj dotad važećih i djelujućih sustava sigurnosti. Dakle, sigurnosni se kontekst drastično izmijenio, što višestruko povećava rizike, ali i potrebu za većim angažmanom ljudi. Pritom nije nevažno, ali je ipak manje važno koja su zemljopisna područja posrijedi, jer u ovom globalnom selu više nikome sa zlim namjerama nije problem otputovati na drugi kraj svijeta. U tom smislu ne smatram da geopolitički položaj Hrvatske, s naglaskom na neposredno susjedstvo Srbije i BiH, nekako multiplicira ili umanjuje sigurnosne rizike.
Vratimo se iz susjedstva u naše dvorište. Zagrebački susreti s papom Benediktom XVI razasuti su na više otvorenih i zatvorenih lokacija – od Hipodroma i Trga bana Jelačića do zgrada HNK i Nadbiskupije. Što je gore, odnosno teže štititi?
Slažem se, ovo je organizacijski izazov bez premca, no po logici "na muci se poznaju junaci, Papin dolazak doživljavam kao prigodu da se mnogi pojedinci iz sigurnosnog sustava koji dosad nisu imali sličnu priliku, dokažu i ispeku zanat.
O NEVIDLJIVIM LJUDIMA: Kod razvijanja bilo kojeg sustava sigurnosti, najvećim prijetnjama i opasnostima valja se suprotstaviti nevidljivim dijelovima sustava - to su
njegovi najvažniji dijelovi!
Najvažnije je što smo neke ključne stvari unaprijed obavili, pripremili i "sigurnosno sterilizirali" pa na njih kasnije više nismo trebali trošiti ni ljude niti vrijeme. Bio je to bio posao onog ‘nevidljivog’ dijela sigurnosnog sustava. Za održavanje reda – kao načina odvijanja događaja, a ne reda kao prethodnog sigurnosnog pitanja – zaduženi su pak vidljivi dijelovi sustava, no ako je sve prethodno odrađeno, onda je taj red prilično lako organizirati i održati. Pritom moram istaknuti još jednu ključnu stvar – susreti vjernika sa Svetim Ocem uvijek su pozitivni i motivacijski za sve sudionike. Ljudi su pozitivno orijentirani i zato puno lakše prihvaćaju preporuke i sigurnosna ograničenja, čak i sami aktivnim ponašanjem doprinose redu i sigurnosti, olakšavajući time posao snagama sigurnosti. Takvi su događaji, dakle, puno lakši od onih u kojima se sustav sigurnosti katkad konfrontira sa sudionicima nekog događaja.
Treba li više strahovati od dobro organizirane terorističke skupine ili usamljenog pojedinca, psihički poremećene osobe koja se to jutro probudi i kaže: danas je mojih pet minuta? Dakle - jesu li opasniji oni s detaljnim planom ili oni bez plana?
Usporedo s globalizacijom nesigurnosti, nestaju i razlike između tih dviju kategorija. Što danas znači pojedinac, a što organizacija, danas je gotovo ista stvar. Na tragu iskustava smatram da ne treba praviti razliku između pojedinca koji djeluje po samo njemu poznatom planu, i pojedinca iza kojeg stoji neka skupina. Taj teret razlikovanja leži na sustavu sigurnosti koji se ne vidi. Obavještajnim i kontraobavještajnim radom i zaštitom osigurat ćete da nema ozbiljnih ugroza, dok vidljivi dio sustava sigurnosti zadužen za održavanje reda mora biti spreman eliminirati pojedince - avanturiste, ridikule ili psihičke bolesnike… Kod događaja poput Papina dolaska postoje sigurnosni standardi koji takve prijetnje mogu eliminirati. Ako takav pojedinac i postoji, on će svejedno morati proći kroz sve sigurnosne barijere na kojima će u sigurnosnim procedurama biti pouzdano detektiran. Jasno, pritom mislim na nekoga s ozbiljnim namjerama, a ne na ridikula koji želi skrenuti pozornost galamom, vikom ili neartikuliranim ponašanjem.
Radili ste na osiguranju Pape i 1994. i 2011. Što vam danas tehnologija sve omogućuje, a prije niste imali na raspolaganju? Odnosno, je li vam žao što tad niste imali tehnička sredstva koja sad posao olakšavaju?
Vjerojatno će me mnogi vaši tehnički i tehnološki osviješteni čitatelji možda kategorizirati u preživjele kategorije sigurnosnih stručnjaka, no ja sam se u karijeri, i prije i danas, uvijek više oslanjao na čovjeka, a manje na tehniku. Da me krivo ne razumijete, uistinu je krasno što imamo ta silna tehnička sredstva, opremu, nove tehnologije..., ali uz jedan sitan, nekome možda nebitan uvjet: da ih se zna dobro upotrijebiti. Dakle, za mene je čovjek važniji, no da smo 1994. imali tehnologiju kakvu imamo sada, neke bismo poslove neosporno radili lakše i s manje ljudi, pa bismo višak ljudstva koncentrirali na druge poslove. Ali ono što danas tehnološki napredak nudi sustavima sigurnosti, mnogo je važnije za nevidljivi, negoli za vidljiv dio sustava koji su ljudi u Zagrebu gledali. Ponavljam, tehnoloških noviteta i tehnike – nikada dosta! No, sa stajališta sigurnosnog menadžmenta najvažnije je dobro iskoordinirati operativne ljudske potencijale s tehnologijom. Ne želim nikoga prozivati, ali mislim da je pametnije izbjeći situaciju u kojoj se nalaze sigurnosni sustavi nekih gospodarski i tehnološki naprednijih zemalja. Slikovito rečeno, situacija je ovakva: Upitamo računalo prijeti li nam danas kakva opasnost. Računalo veli da nema opasnosti. Zadovoljno odemo na kavu i - odletimo u zrak.
Shvaćam vas, no vratimo se 17 godina ranije, na ondašnju tehniku.
Kad ste tako ustrajni – najviše smo koristili detektore metala, GPS-sustav, rendgene, neke kemijske reagense koje smo tek bili dobili… Zanimljivo, 1998. g. prvi smo put dotad u Hrvatskoj i šire, organizirali posebni izravni policijski tv-prijenos. Taj nam je interni tv-prijenos omogućio da prema procjenama zumiramo određene sudionike i dijelove događaja. Da opet budem slikovit, imali smo policijskog redatelja. Današnji sigurnosni sustav raspolaže znatno modernijom tehnologijom s kojom je lakše nositi se s rizicima. No strana nas iskustva uče da su, unatoč svemu, ipak mogući i teški incidenti. Jasno, na raspolaganju smo imali i ortofoto snimke, doduše, u nešto "primitivnijem obliku" no danas. Njih koristimo i u fazi planiranja i u fazi provedbe - kod planiranja kako bismo mogli vidjeti prostor, međusobne odnose i pravce djelovanja i evakuacije, a u fazi provedbe radi lakšeg praćenja usporednih zbivanja. Naime, možda ne znate, ali usporedo s odvijanjem samog događaja koji se osigurava, i s lijeve i s desne strane odvijaju se neki sigurnosni poslovi koji se ne vide, ali su nužni. Dakle, i ortofoto i satelitske snimke prostora uvijek su korisne jer se zna tko se gdje kreće, a integriranjem sa sustavom GPS-a dobivamo informacije u realnom vremenu. Sigurnost Pape i svih ostalih sudionika podrazumijeva i postojanje CBRN tima, no o tome kao i o drugim detaljima doista nije dobro govoriti. Sve što se može predvidjeti kao problem, već je predviđeno, a onda vam ne moram ni govoriti da su unaprijed predviđeni i odgovori na svaku moguću prijetnju. No i to je u opisu posla onog nevidljivog dijela sustava sigurnosti…
I na kraju, kakva je u svemu uloga vatikanskih službi sigurnosti? Jesu li one samo savjetodavci ili i aktivni sudionici projekta štićenja?
I jedno i drugo. Njihov je doprinos kao savjetodavaca golem jer imaju iskustvo i rutinu bez premca na svijetu. Iako rutina katkad nije dobra, ona je neizmjerno korisna kad treba riješiti neku naizgled nerješivu situaciju. Zahvaljujući rutini stvari se riješe brzo i jednostavno, a oni zbog iskustva znaju vrlo efikasno i efektno integrirati sigurnost u tijek svakog pojedinog događaja. Otvoreni su za apsolutno sva pitanja organizatora i domaćina. Osim savjetodavne imaju, jasno, i aktivnu ulogu jer se baš nikad ne odriču brige o papinoj osobnoj sigurnosti.