"Olimpijski sportski duh osjeća se posvuda u reprezentaciji. Svjesni smo da ne idemo na izlet nego na ozbiljno sportsko natjecanje. Baš kao i na Olimpijskim igrama, tako i na Paraolimpijadi svi sportaši osjećaju taj sportski duh koji ne tone i ne gasi se", govori nam paraolimpijac Darko Kralj, višestruki svjetski rekorder u bacanju kugle i stopostotni ratni vojni invalid koji je u Domovinskom ratu ostao bez lijeve natkoljenice
[Nataša Gajski Kovačić]
Darka Kralja, peterostrukog svjetskog rekordera u bacanju kugle i predsjednika Atletskog kluba za osobe s invaliditetom "Otos Grubišno Polje", uhvatili smo tijekom intenzivnih priprema za nastup na 14. paraolimpijskim igrama koje u Londonu počinju 29. kolovoza. Simpatični olimpijski i svjetski prvak, stopostotni hrvatski ratni vojni invalid, otkrio nam je na koji način sport može pomoći u psihofizičkom oporavku osoba s invaliditetom, što očekuje od Igara, zašto završava profesionalnu sportsku karijeru te tko mu sve pruža snagu i nadahnjuje ga u životu.
Pripreme za Paraolimpijske igre u punom su jeku. Kako kao član hrvatske paraolimpijske atletske reprezentacije stječete formu za Igre?
Osim što sam zbog ranjavanja u Domovinskom ratu ostao bez lijeve natkoljenice, u drugom mi je koljenu ostalo sedam gelera koji mi prave probleme. Načeo me zub vremena pa pred Paraolimpijske igre učestalo posjećujem liječnike kako bih se maksimalno osposobio za natjecanje. A što se treninga tiče, provodimo ih na Bjelolasici gdje se intenzivno rade treninzi snage i opuštanja.
Na Igrama u Pekingu čak ste pet puta rušili svjetski rekord u bacanju kugle. Kolike su šanse da nešto slično ponovite i na Igrama u Londonu?
Povijest se rijetko ponavlja. U protekle četiri godine stasali su brojni mladi sportaši, mlađi od mene po 15-20 godina. Mnogima bih mogao biti otac tako da će konkurencija biti doista jaka. Mislim da je već i sam odlazak na Igre velika stvar, a osvajanje medalje bilo bi ostvarenje sna za sam kraj moje karijere.
Dakle, vaša odluka o povlačenju iz profesionalnog sporta nakon Igara ipak je konačna?
Da, od 2004. godine treniram bacanje kugle, a nakon Paraolimpijskih igara povlačim se u veterane. To ne znači da ću u potpunosti prestati sa sportom, no dalje ću se natjecati samo za svoj klub. Razlog zbog kojega sam odlučio povući se iz profesionalnog sporta jest moja obitelj koja mi jako nedostaje.
U protekle četiri godine stasali su brojni mladi sportaši, mlađi od mene po 15-20 godina. Mnogima od njih mogu biti otac pa će konkurencija u Londonu biti doista jaka. Mislim da je već i sam moj odlazak na Igre velika stvar, a osvajanje medalje bilo bi ostvarenje sna za sam kraj moje sportske karijere
Zbog priprema za velika natjecanja stalno sam odsutan od kuće pa sam se zapitao - kakav je to život bez obitelji? Imam tri sina - Marka, Josipa i Ivana. Najmlađi Ivan najesen kreće u školu i želim biti tata koji će biti uz njega. Dvojica starijih sinova za tatu gotovo i ne znaju osim kao za tatu sportaša.
Vidim da sam im svima potreban, želim se družiti i s njima i sa suprugom, želim se vratiti obitelji. Oni su moja "žila kucavica". Supruga i ja smo uspjeli prikupiti nešto novca i kupiti kućicu pa se radujem što ću sa svojom obitelji tamo moći ubuduće provoditi više vremena.
Kao predsjednik jednog od atletskih klubova za osobe s invaliditetom. sigurno nam možete reći koji su najveći problemi s kojima se u Hrvatskoj suočavaju sportaši s invaliditetom?
Najveća i kronična bolest u atletici jest nedostatak profesionalnih trenera, školovanih ljudi koji imaju završen Kineziološki fakultet i koji znaju svoj posao. To nam najviše nedostaje. Procjenjuje se da na razini cijele Hrvatske nedostaje oko 200 takvih trenera. Nakon toga, najveći su problem financije i uvjeti treniranja, ali ima i pozitivnih primjera. Primjerice, naš je klub nedavno od osječke tvrtke Otos dobio novo vozilo posebno opremljeno za prijevoz osoba s invaliditetom. To je "fiat ducato" opremljen rampom kako bi se osobe bez teškoća mogle smjestiti i osigurati, a ima i sjedala koja se mogu izvlačiti pa je lako prilagoditi se potrebama članova Kluba.
Biste li se vi kao uspješan sportaš po završetku sportske karijere možda okušali i kao trener?
Ne bih jer smatram da mi, osobe s invaliditetom, ne bismo trebali biti treneri. To trebaju biti zdrave osobe koje se mogu maksimalno posvetiti sportašima koje treniraju, dok ja ili neka druga osoba s invaliditetom to na štakama ili u invalidskim kolicima nismo u stanju.
Koliko je uopće sport važan za fizičku i psihičku dobrobit osobe s invaliditetom?
Već nam i sama aktivnost mnogo znači, osobito mladim ljudima. Po mladim dečkima s invaliditetom vidim koliko im znači to što dolaze na treninge i idu na natjecanja. Osjećaju se da nisu zapostavljeni. Kao primjer ističem da je mladi bacač diska Deni Černi (19) trenutno brončani na svijetu u bacanju diska - iako boluje od distonije mišića! Na treninge dolazi na biciklu, a nastupit će i na Paraolimpijskim igrama. Uz sport se premošćuju brojne prepreke, a treninzi nam ujedno predstavljaju i fizikalnu terapiju uz pomoć koje stječemo snagu i razvijamo mišiće. Time štedimo i državi jer ja sam, primjerice, o državnom trošku od 2001. godine samo dvaput bio na fizikalnoj terapiji, a sve ostalo sam odradio u sklopu treninga. Mislim da sam na taj način državi beskrajno uštedio.
Kako to da ste se odlučili upravo za atletiku, odnosno za bacanje kugle?
Atletikom sam se počeo baviti 2004. zahvaljujući Josipu Slivaru i bjelovarskom atletskom klubu "Sokol". Slivar je prepoznao da obožavam sport, da sam pokretan, uočio je da mogu... Postigao sam državni rekord, a onda je brigu o mojoj karijeri preuzeo trener Ivan Ivančić. Počeli smo s intenzivnim radom, isprva tri puta tjedno, pa pet puta, pa jednom dnevno da bismo došli do treninga dvaput dnevno. U međuvremenu su se u brigu o mojoj karijeri uključili i fizioteraopeut i nutricionist, a dobio sam i mnogo bolju protezu...
Redatelj Dejan Ačimović o vama je snimio i dokumentarni film "Kralj" u kojem prikazuje vaš životni put osvajača prve hrvatske paraolimpijske zlatne medalje. Film je prije nekoliko mjeseci doživio i promociju, no kako ste vi zadovoljni njime?
Najteže mi je govoriti o samom sebi. U filmu je prikazan - cijeli moj život, od 1991. godine i ranjavanja pa sve do danas.
Nakon ranjavanja u Domovinskom ratu ostao sam bez lijeve natkoljenice, a u drugom mi je koljenu ostalo sedam gelera koji mi prave probleme. Imam samo jednu nogu pa kada iščašim drugu - ja sam u kolicima! Ozljeda sportaša s invaliditetom traje dvostruko dulje, baš kao i terapija
Kako se danas nosite sa svojim invaliditetom, jer prije niste skrivali da ste imali i teških razdoblja?
Idem dan za danom pri čemu imam uspona i padova, čak i danas iako sam već 20 godina naučen na život sa svojim nedostatkom. Zdravom 20-godišnjaku koji sve može i za kojeg ne postoje granice, teško je odjednom shvatiti da je dovoljan samo jedan trenutak u kojem prestaješ biti ta osoba. Najteže mi je bilo shvatiti da više nisam čovjek koji sam bio prije i da više ne mogu raditi sve stvari koje sam prije mogao. I danas se, dva desetljeća koliko živim s invaliditetom, znam ljutiti kad nešto ne mogu napraviti jer me u tome sprječava invaliditet.
Bojite li se ozljeda? Koliko su one kod osobe s invaliditetom teže u odnosu na ostale sportaše?
Imam samo jednu nogu pa kad iščašim drugu - ja sam u kolicima. Ozljeda sportaša s invaliditetom traje dvostruko dulje, baš kao i terapija. Potrebno je intervenirati i zbog najmanje sitnice.
Koči li vas možda u natjecanjima taj strah od ozljeda?
Ne, mi uvijek idemo na maksimum, no sretan sam što imam trenere profesionalce. Zato i smatram da je iznimno važno imati profesionalne trenere koji poznaju i psihu sportaša i anatomiju, koji znaju gdje će postaviti granice.