Snimaju nas lokalna "velika braća"

Narušavanje javnog reda i mira izravno utječe na osjećaj sigurnosti građana, stoga dobra regulativa na tom području doprinosi jačanju uspostave sigurnosti građana. Unazad desetak godina bilježi se znatan pad broja prekršaja i počinitelja iz ovoga Zakona – riječ je o gotovo 40 posto. Ipak, u MUP-u su se odlučili na izradu novoga zakona, prvenstveno radi otklanjanja postojećih anomalija te radi kvalitetnije regulative pojmova, samih odredbi i usklađivanja s nizom novodonesenih zakona koji se, na izravan ili posredan način, dotiču ili isprepliću s odredbama ovoga Zakona.

 

Cijeli se zakon uglavnom temelji na činjenju nedozvoljenih radnji na javnome mjestu, s nekoliko iznimaka. Zaštitno su dobro javno mjesto i ljudi koji se nalaze, rade ili se kreću na javnome mjestu, kako bi se zaštitili od radnji pojedinaca ili skupine, kojima se narušava njihov integritet, ugled i dostojanstvo te vrijeđa javni moral. Zato je za sankcioniranje ovih prekršaja najvažnija definicija javnoga mjesta, odnosno koji se to sve prostori smatraju javnim mjestom.

Samo je nekoliko bitnih izmjena zakona i to su one koje se odnose na prostituciju, ranjive skupine (djecu, osobe različite rasne, vjerske, nacionalne i ine pripadnosti), tehničko nadziranje javnog mjesta te propisivanje dodatnih prekršaja od strane lokalne uprave, pa ćemo se više fokusirati samo na te bitne izmjene. Također, pojačano se sankcioniraju počinjenje prekršaja u skupini i prikrivanje identiteta, a sve su sankcije osjetno pooštrene. Tučnjava je prebačena u teži oblik narušavanja javnog reda i mira, a vrijeđanje moralnih osjećaja građana konkretizirano je, dok je prosjačenje gradirano od običnog preko drskog pa do organiziranog u skupini. Posebno je strogo sankcionirano omalovažavanje i vrijeđanje državnih tijela i njihovih službenika prilikom obavljanja službenih poslova. Sankcioniranje je istovjetno prošireno i na tijela lokalne i područne samouprave te na njihove službenike. Uvedene su i novine u sankcioniranju uznemiravanja građana putem raspačavanja materijala, simbolima, crtežima, fotografijama, komunikacijskim uređajima, zvonjenjem i kucanjem na vrata, izvođenjem radova, neovlaštenim prikupljanjem sredstava te izazivanjem neugodnih mirisa. Novost je i sankcioniranje nedozvoljenog snimanja i fotografiranja te bezrazložno zadržavanje u prostorijama državnih i lokalnih tijela i stambenim zgradama gdje se ne stanuje, a iz kojih se ne udalji na zahtjev nadležnih osoba.

 

Mogućnost tehničkog nadziranja javnog prostora svrstana je u glavu III. pod posebne mjere za zaštitu javnog reda i mira. Sukladno zakonskom prijedlogu, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave mogla bi, radi preventivnog učinka na stanje javnog reda i mira te sprječavanja inkriminiranih ponašanja, tehničkim uređajima nadzirati javna mjesta koja su u bilo koje vrijeme bezuvjetno dostupna svakome. 

    O tome su dužna - prije uspostave audio i videonadzora - obavijestiti javnost i prostor obilježiti vidno postavljenim obavijestima iz svih smjerova mogućeg dolaska osoba na taj prostor, pri čemu se snimljeni materijal mora sačuvati najmanje 30 dana. Policija i državno odvjetništvo moraju imati slobodan pristup korištenju tehničkih uređaja te pravo na izuzimanje audio i videozapisa koji mogu biti od važnosti za uspješno vođenje kaznenog ili prekršajnog postupka, kad postoji vjerojatnost da bi se korištenjem tehničkih uređaja ili njihovih zapisa moglo spriječiti kazneno djelo ili prekršaj ili pronaći počinitelj takvih djela.

Za neovlaštenu uspostavu nadzora javnog mjesta tehničkim uređajima, za neobavještavanje javnosti o uspostavi nadzora javnog mjesta, za neobilježavanje  nadziranog mjesta i nečuvanje snimljenog materijala ili neomogućavanje korištenja tih materijala policiji i državnom odvjetništvu, zapriječena je visoka novčana kazna i za fizičku i pravnu osobu.

 

Ovim se novim propisom otvara, dakle, prostor da i jedinice lokalne, odnosno regionalne uprave mogu snimati javne prostore radi sprječavanja narušavanja javnog reda i mira. Dosad je takva mogućnost bila dana samo policiji temeljem članka 79. Zakona o policijskim ovlastima i poslovima, a poradi sprječavanja kaznenih djela za koja se progoni po službenoj dužnosti i prekršaja, zatim kad postoji opasnost da prilikom javnog okupljanja dođe do ugrožavanja života i zdravlja ljudi ili imovine, te radi nadzora državne granice. U slučaju snimanja javnog prostora policija prethodno o tome mora obavijestiti javnost. 

I Zakonom o privatnoj zaštiti, člankom 43. stavkom 2., također je predviđena mogućnost tehničkog snimanja na javnim površinama, ali samo radi zaštite osoba i imovine, a o snimanju odnosno o nadzoru javnog prostora javnost treba biti upoznata odgovarajućim znakovima. 

U posljednje smo vrijeme već svjedoci da lokalna uprava snima javna mjesta, posebice parkirališta, nogostupe i druge prostore učestalog kršenja prometnih propisa. Takva mogućnost nije predviđena ni u Zakonu o privatnoj zaštiti, gdje se mogućnost snimanja može odobriti samo zbog zaštite soba i imovine, niti je predviđena Zakonom o policijskim pravima i ovlastima jer su tamo propisane samo ovlasti za policiju. 

Ipak, takva bi se ovlast mogla iščitati iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama, gdje se u članku 5. lokalnoj i regionalnoj upravi daju ovlasti za nadzor nad propisnošću zaustavljanja i parkiranja vozila, ali se ni tamo nigdje ne daje ovlast za tehničko snimanje, odnosno za nadzor prometa. Međutim, u Prekršajnom zakonu, u članku 158. stavku 5., spominje se mogućnost da ovlaštena službena osoba tijela državne uprave koje u svojoj nadležnosti ima nadzor prometa, utvrđivanje  prekršaja može provesti odgovarajućim tehničkim uređajem, čije snimke mogu biti dokaz u prekršajnom postupku. 

Dakle, čak četiri važeća zakonska propisa na posredan ili neposredan način omogućuju snimanje na javnim površinama radi sprječavanja i dokazivanja kaznenih djela i prekršaja, odnosno zaštite osoba i imovine. Najdetaljnije to obrađuje predloženi novi zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira. U predlaganju toga zakona, policija računa na dokaznu vrijednost takvih snimki u prekršajnom i kaznenom postupku te smatra da bi to predstavljao velik iskorak u unaprjeđenju policijskog rada, osobito stoga što je sve prisutniji problem nedovoljnog broja policijskih službenika, odnosno njihov nedostatak u odnosu na postojeću sistematizaciju, posebno onih s adekvatnim obrazovanjem, stručnom spremom i potrebitim iskustvom.

 

U MUP-u također smatraju da bi se time povećala interventna sposobnost policije te da bi to podiglo osjećaj osobne sigurnosti građana, a s obzirom da bi reakcija na konkretan problem bila brza i učinkovita, kod javnosti bi se stvorio osjećaj da je policija prisutna upravo na mjestima i u vrijeme kad je njezina nazočnost na tim mjestima najpotrebnija.

Premda možemo razumjeti i cilj i želju policije za maksimalnim učinkom, ipak ostaje činjenica da ni ovaj predloženi, a niti jedan od postojećih zakona, ne predviđa civilni nadzor nad snimanjem javnih površina, što je u zapadnoeuropskim zemljama uobičajena praksa. Postoji stoga objektivna bojazan da će razne regionalne i lokalne samouprave, policija i zaštitarske tvrtke, uspostavljati sustave audio i videonadzora nad javnim površinama, obavljati razna snimanja građana, a da oni s time neće biti upoznati na adekvatan način, a još će manje biti sigurni da te snimke njihovog kretanja i odnosa na javnim površinama neće biti zloupotrijebljene. 

Ovakva nekontrolirana praksa snimanja javnih površina mogla bi se pretvoriti u ozbiljne povrede ljudskih prava i slobode čovjeka. Ako se javni prostori već i snimaju, za to mora postojati valjan i jasan razlog. Primjerice, to bi mogli biti obrazloženi i na jasnoj statistici utemeljeni zahtjevi, iz kojih bi se nedvojbeno vidjelo učestalo i opasno činjenje prekršaja ili kaznenih djela na određenom prostoru, pri čemu pod tim nikako ne bismo podrazumijevali pojedine cjeline naselja.Zatim bi trebalo uspostaviti tijela civilnog nadzora koja bi imala uvid u sve snimljene materijale te mogućnost provođenja postupaka po žalbama i pritužbama građana. 

 

Svi snimljeni materijali morali bi biti podvrgnuti strogim pravilima zaštite osobnih podataka i njihovoj tajnosti, kako neovlaštene osobe ne bi mogle doći u njihov posjed radi radnji ucjena, prisila ili javnih objava putem medija. Ljudi koji rade na snimanjima takvih prostora morali bi biti posebno sigurnosno provjereni i podvrgnuti jasnim procedurama, koje nikako ne bi smjele dopustiti snimanja i ciljana bilježenja nepriličnih detalja kod osoba i njihovih kontakta. U tu bi svrhu bilo potrebno izraditi kodeks etike ponašanja i procedure snimanja, pohrane, čuvanja materijala i procedure pristupa takvim materijalima.

     Također, policija bi trebala biti spojena na svaki tako uspostavljen lokalni sustav, kako bi u točno određenim situacijama mogla pristupiti sustavu i izravno imati uvid u sigurnosnu situaciju na terenu koja je upravo u tijeku, poput razbojništva u banci, otmice, terorizma, talačke situacije ili slično. 

     Nažalost, sve to ovim zakonskim propisima nije predviđeno pa možemo reći da situacija odobravanja snimanja javnih prostora nije adekvatno pripremljena i postoji opasnost da bude prepuštena stihiji i zatrpavanju sudova s brojnim sudskim postupcima što će ih zasigurno pokretati građani koji će smatrati da su njihova građanska prava bila ugrožena. Tko će snositi posljedice i plaćati odštete koje zasigurno neće biti male - općine, gradovi, zaštitarske tvrtke ili policija? Vidimo da u javnost cure i policijske snimke, koje su ipak pojačano štićene, pa kako onda možemo očekivati da u javnost neće curiti snimke iz lokalne samouprave. 

    Nadzor putem audio i videosnimanja javnih prostora učinkovito je sredstvo i prevencije i naknadnog otkrivanja počinitelja prekršaja i kaznenog djela, te je kao takvo potrebno, ali isključivo pod strogim nadzorom i jasnim pravilima koja neće dopustiti kršenje ljudskih prava i sloboda.