Izvanredni profesor Robert Mikac je bio voditelj Radne skupine za izradu Zakona o KI (Zakon donesen 2013. godine) te nacionalna kontakt točka vezano uz pitanja KI (od 2012. do 2015. godine). Trenutno je u izradi je novi Zakon o KI u Hrvatskoj s obzirom na to da Zakon donesen 2013. nije u potpunosti zaživio, odnosno nikada nije točno određeno koje su to KI u Hrvatskoj.
U kojoj je fazi izrada novog Zakona, zbog čega se moralo pristupiti njegovoj izradi i što se nadate da će novi Zakon donijeti?
Da, u izradi je novi Zakon o kritičnoj infrastrukturi. Kako nisam u poziciji da u ime zakonodavca pružim odgovore koji su ga ponukali na izradu novog Zakona, mogu govoriti iz kuta pasivnog promatrača. Očito se radi o potrebi poboljšanja pojedinih procesa i usklađivanja s novim izazovima te zahtjevima s EU razine.
No kako sadašnji Zakon kako ste rekli nije u potpunosti zaživio, nije ni moguće sagledati što bi sve bilo potrebno unaprijediti novim Zakonom. Tako da postoji mogućnost da će i novi Zakon imati određenih nedostataka već u samom startu primjene. Nadajmo se da neće biti tako te da će novi Zakon pružiti dodatan potreban poticaj da se ovo područje snažnije i sveobuhvatnije razvija i uspostavi suvremen sustav jačanja otpornosti i zaštite kritične infrastrukture. Svi zajedno trebamo pružiti potporu zakonodavcu u ovim nastojanjima. Premda ostaje veliki žal što svi mi zajedno koji osim zakonodavca imamo što reći o ovoj temi nismo bili uključeni u razgovor o temama koje će uključivati novi Zakon.
Što se tiče donošenja Zakona, nadajmo se da će se navedeno desiti do kraja ove godine, no to ne možemo znati jer nemamo informacije kad će ga zakonodavac pustiti u proceduru javnog savjetovanja i potom donošenja.
Iako ste stručnjak Europske komisije za područje kritičnih infrastruktura i Komisija vas putem TAIEX misija angažira da pomognete uspostavi sustava zaštite kritičnih infrastruktura različitih zemalja, ni vi niste bili kontaktirani da pomognete ili date savjet u izradi novog hrvatskog Zakona o kritičnoj infrastrukturi?
Ne, nisam bio kontaktiran.
Kako ocjenjujete razvoj sustava kritičnih infrastruktura u Hrvatskoj kao i način na koji se pristupa njihovoj zaštiti?
Na ovo pitanje će vam svaka upućena osoba različito odgovoriti. Navedeno znači da je vrlo teško definirati što bi to bio sustav (zaštite) kritičnih infrastruktura u Hrvatskoj.
Sustav označava skup pojedinačnih cjelina, aktera i procesa koji svi zajedno služe određenom cilju i predstavljaju više od pukog zbroja svih pojedinačnih podskupova. Da bi sustav postojao svi dijelovi sustava trebaju biti horizontalno i vertikalno usklađeni i harmonično djelovati. Naša prva pretpostavka vezano uz normativni okvir, vidljiva u vašem prvom pitanju, pokazuje nam da sustav nije onakav kakav bi trebao biti. Jer ako ne funkcionira, odnosno nije zaživio temeljni propis (Zakon o kritičnim infrastrukturama iz 2013. godine) koji propisuje što i kako svi akteri unutar sustava trebaju raditi - možemo reći da naš željeni sustav nije uspostavljen sa svim osnovnim pretpostavkama. Nadalje, puno toga još nedostaje što predstavlja sustav, no navedeni opis nadilazi okvire ovog intervjua pa ćemo navedeno ostaviti za neku narednu analizu.
No da nije sve tako crno, svi znamo da se sve naše infrastrukture i objekti od posebnog značaja štite i njihov rad regulira nizom drugih propisa. Jednog dana, kad sustav zaštite kritične infrastrukture bude uspostavljen i funkcionalan navedeno će predstavljati nadogradnju postojećih aktivnosti koje se trenutno provode i omogućiti bolju suradnju, veću razmjenu informacija, kvalitetnija ulaganja i više zaštite za manje novaca. Možemo reći da su naše kritične infrastrukture zaštićene, a jednom kad specifičan sustav zaštite kritične infrastrukture temeljem Zakona o KI bude uspostavljen, sve navedeno će biti jedna dodatna razina i viša dimenzija kojoj svi zajedno težimo.
Kao koautor dvije knjige i jednog priručnika o kritičnim infrastrukturama, što biste rekli koji su najveći izazovi u zaštiti KI?
Hvala Vam na isticanju akademske literature jer je ona podloga za učenje i sagledavanje što je potrebno učiniti. Dodatno, u finalnoj fazi je izdanje uredničke knjige o kritičnim infrastrukturama u ediciji Routledgea, najvećeg globalnog izdavača stručne i znanstvene literature. Knjiga analizira razvoj područja kritičnih infrastruktura u Europskoj uniji, Hrvatska je analizirana kao model zemlje koja je zadnja ušla u Uniju i morala primjeniti EU zakonodavstvo, a po modelu Hrvatske analizirane su sve zemlje pristupnice i države partneri (od jugoistočne Europe, istočne Europe, do Kavkaza) pa sve do SAD-a i Kanade (analizu svih zemalja su proveli stručnjaci iz tih država), a sve u cilju kako bismo dobili presjek stanja zaštite kritičnih infrastruktura, razvoja područja i izazova s kojima se susreće pola Europe, SAD i Kanada. Objavu knjige očekujemo do kraja ove godine, a u njezinoj izradi je sudjelovalo više od 20 autora, dok nam je predgovor napisan od strane Opće uprave za proširenje Europske komisije.
Sagledavajući teoriju i praksu mogu reći kako postoji jako puno izazova u zaštiti kritične infrastrukture, a među najvećim izdvajam: znanje, odnosno neznanje; nedovoljno suradnje i koordinacije; zatvorenost mnogih prema razvoju i uspostavi novih znanja i oblika suradnje.
Navedeni izazovi su izraženi u svim državama svijeta. To nije ničija specifičnost i endemska manjkavost. Samo je pitanje koliko su koji akteri otvoreni i spremni učiti i surađivati. Tamo gdje je otvorenost i spremnost veća, navedene države, društva i upravitelji kritičnih infrastruktura napreduju brže, tamo gdje je otvorenost i spremnost manja logično je da svi zaostaju.
Na jednom nedavnom predavanju o KI rekli ste da bi se moglo pomisliti da je Hrvatska napredna po pitanju KI i javno-privatnog partnerstva u KI. No tome nije tako. Hrvatska je zastala i ne razvija ovo područje. Zbog čega, što je potrebno mijenjati?
Meni pozicija akademskog djelatnika omogućava komotniji pristup i kritički osvrt prema temama o kojima raspravljamo od većine osoba uključenih u ovo područje. No svaka kritika mora biti argumentirana i u cilju ukazivanja na mogućnosti poboljšanja. Svoja zapažanja i stavove temeljim i na mišljenju kolega i kolegica koji su dio ovog područja i koji ne mogu javno iznositi sve svoje stavove.
Hrvatska je dobro krenula: 2013. godine je donijela Zakon o KI i podzakonske akte. Nakon toga su određeni sigurnosni koordinatori po ministarstvima nositeljima sektorskih politika. Izvršena je početna i napredna edukacija djelatnika tadašnjeg DUZS-a i sigurnosnih koordinatora o konceptima i procesima koji su bitni za početak uspostave sustava zaštite kritične infrastrukture. Održavani su određeni sastanci između navedenih institucija i onda nakon nekoliko godina sve je stalo i ništa se nije godinama poduzimalo. Oživljavanje procesa dešava se unatrag godinu do dvije no nedovoljno sveobuhvatno, snažno i transparentno kako bi se nadoknadili zaostaci nastali u godinama neaktivnosti.
Potrebno je mijenjati puno toga. Ne postoji otvorena suradnja i koordinacija između zakonodavca i svih drugih aktera u okviru zaštite kritične infrastrukture, a tu su: objekti kritičnih infrastruktura, regulatorne agencije, stručna javnost, akademska zajednica, mediji... Nije definirano što je to javno-privatno partnerstvo u zaštiti kritičnih infrastruktura i kako ga ostvariti. Nismo orjentirani prema EU fondovima i (su)financiranju naših potreba iz vanjskih izvora. Ne postoji uspostavljena razmjena znanja i informacija osim na pojedinim sporadičnim konferencijama koje organiziraju strukovne organizacije. Nije razvijen duh dijaloga o ovim temama. Kako se radi o izuzetno složenom području, znanje nam je raštrkano po različitim dimenzijama i podsustavima te nitko ne radi na objedinjavanju tog znanja. Zbog toga su nam potrebe temeljne promjene.
Na koji se način može ojačati otpornosti KI?
Može se ojačati na više različitih načina. Prvi je da se svakoj novoj infrastrukturi pristupa po modelu “security by design” tako da se zahtjevi za otpornošću i sigurnosti ugrade u temeljne parametre pri izgradnji i održavanju kritičnih sustava i infrastruktura.
Sljedeća razina je znanje. Znanje kako najbolje koristiti sustave koje imamo i na koji način postići njihovu optimalnost. Razina nakon toga je planski proces koji uključuje procjene i planove zaštite kritičnih infrastruktura. Potom slijedi razmjena informacija i stvarna suradnja između različitih aktera koji su dio cjelokupnog sustava zaštite kritičnih infrastruktura.
Otpornost se gradi, stječe i nadograđuje desetljećima na cjelokupnom području nacionalne sigurnosti gdje kritične infrastrukture predstavljaju jedan njezin segment.
Što javno-privatno partnerstvo u zaštiti KI podrazumijeva i zbog čega je ono važno? Imamo li nekih dobrih primjera JPP iz prakse u Hrvatskoj?
Javno-privatno partnerstvo u jačanju otpornosti i zaštiti kritičnih infrastruktura predstavlja platformu suradnje i unapređenja zajedničkih potreba i interesa između vrlo različitih aktera u jednom društvu. Predmetno partnerstvo je osnova funkcioniranja zaštite kritičnih infrastruktura jer prema procjenama više od 80 posto državno značajnih kritičnih infrastruktura na Zapadu je u privatnom vlasništvu. Stoga, ako ne postoji suradnja između javnog i privatnog sektora ne možemo govoriti o tome da smo zaštitili državno značajne infrastrukture i funkcije koje one osiguravaju, a o kojima svi ovisimo od pojedinaca do države u cjelini.
Javno-privatno partnerstvo je nužnost i treba čim prije u Hrvatskoj povesti raspravu o okvirima, procesima i dosezima takvog partnerstva. Navedeno partnerstvo ne uključuje samo javni i privatni sektor, već uključuje i akademsku zajednicu koja donosi znanje, kao i civilni sektor koji ima pogled na stanje stvari koji nedostaje svim prethodno navedenim kategorijama.
Svakako da ima pozitivnih primjera javno-privatnog partnerstva u zaštiti kritične infrastrukture u Hrvatskoj, no navedeno su pojedinačni slučajevi, a ne cjelovita rješenja kojima trebamo svi zajedno težiti.
Kakvim ocjenjujete opće stanje sigurnosti u Hrvatskoj?
Opće stanje fizične sigurnosti u Hrvatskoj je trenutno vrlo pozitivno, no navedeno se može promijeniti vrlo brzo zbog različitih okolnosti. Kada sagledavamo pitanja fizičke sigurnosti, samu sigurnost možemo promatrati iz perspektive izazova opasnosti koji mogu biti prirodni, tehničko-tehnološki i antropogeni. Za svaku od tih kategorija izazova postoje više ili manje napravljene procjene rizika koje prema različitim metodologijama sagledavaju određena područja poznatih rizika s kojima se kao država i društvu suočavamo. Nama nedostaje jedinstvena procjena svih sigurnosnih rizika izrađena prema jedinstvenoj metodologiji kako bi vidjeli sve ključne rizike, prijetnje i opasnosti te kako bi prema tome mogli dizajnirati javne politike i odgovore na ugorze s kojima se susrećemo.
Dodatne dimenzije rasprave o sigurnosti predstavljaju pitanja stanja demografskih kretanja, korupcije u svim segmentima našeg društva, niska razina učinkovitosti naših institucija, prevelik broj nefunkcionirajućih i nepotrebnih općina, gradova i županija, nevoljnost političkih strukturnih promjena, nedostatak vizije u javnim politikama i kojim metodama ih provesti. Sigurnost nije samo subjektivan osjećaj zaštićenosti i/ili nedostatka izravne prijetnje već sigurnost moramo promatrati kao mehanizam opstanka, razvoja i ispunjavanja temeljnih funkcija koje država i društvo imaju i svakodnevno primjenjuju.
Nataša Gajski Kovačić