Nakon što je predsjednik Josipović zatražio preispitivanje rada sigurnosnih službi, insinuirajući da one nisu adekvatno odradile svoj posao, mediji su počeli postavljati niz pitanja: Što se uopće zbilo u Vukovaru? Je li to bilo ugrožavanje i/ili sprječavanje državnog vrha, ili čak pokušaj državnog udara? Jesu li sigurnosne službe odradile svoju zadaću? Tko je odgovoran za događaje, ako uopće postoji kakva odgovornost...? Naš iskusni suradnik u ovom članku detaljno analizira zbivanja i nudi odgo
mr. krim. Željko Cvrtila
I ove je godine na dan 18. studenoga obilježena tragedija pada Vukovara u Domovinskom ratu i njegova okupacija od strane JNA, četnika i pobunjenih srpskih terorista. Kao i svake godine, na obilježavanju se okupilo više desetaka tisuća ljudi koji su došli odati počast tom tragičnom događaju te ubijenim i nestalim Vukovarcima i svim braniteljima Vukovara.
U Vukovar je stigao i cijeli državni vrh na čelu s predsjednikom države Ivom Josipović, predsjednikom Vlade Zoranom Milanović te predsjednikom Hrvatskog sabora Josipom Leko te s nekoliko ministara. Dok su se oni nalazili u krugu vukovarske bolnice, ostali su se građani okupljali izvan toga kruga. Prije završetka protokola za državne uzvanike, kolona sjećanja s mnoštvom ljudi koja se okupila izvan kruga bolnice krenula je prema Memorijalnom groblju.
Po završetku protokola i državni je vrh pokušao krenuti prema Groblju, no ispred nositelja barjaka postavljen je red lampiona koji su oni i uklonili. Tada je ispred njih na ulasku u kolonu ljudi koja se kretala postavljena „blokada“, uglavnom sastavljena od nekoliko žena koje su ispred sebe razvukle zastavu. Zapovjednici obrane Vukovara Merčep, Dedaković i Borković ušli su u tu kolonu bez ikakvih problema unatoč postavljenoj „blokadi“. Državni je vrh, međutim, tamo neko vrijeme stajao, a zatim je odlučio da se neće uključiti u kolonu nakon čega su otišli odati počast na Ovčari.
Nakon ovoga događaja predsjednik Josipović zatražio je posebno preispitivanje rada sigurnosnih službi, insinuirajući da one nisu adekvatno odradile svoj posao. Kroz medije su se počela postavljati razna pitanja:
• Što se dogodilo u Vukovaru?
• Je li to bilo ugrožavanje državnog vrha?
• Je li to bilo sprječavanje državnog vrha u obavljanju državničkih poslova?
• Je li to bio pokušaj državnog udara?
• Jesu li sigurnosne službe odradile svoju zakonski postavljenu zadaću i što su to trebale učiniti?
• Je li državni vrh adekvatno obaviješten o sigurnosnom stanju u Vukovaru?
• Tko je odgovoran za te događaje, ako uopće i postoji kakva odgovornost?
Krenimo stoga analizirati ovaj događaj i pokušati odgovoriti na postavljena pitanja.
U širem smislu pod sigurnosnim službama podrazumijevamo sve službe koje skrbe o sigurnosti građana i nadzoru zakonitosti kao što su: obavještajne službe, policija, vojska, DUZS, DORH, Porezna i Carinska uprava, Lučka kapetanija, Civilna zaštita i slično. U užem smislu podrazumijevamo one službe koje u svom nazivu imaju sigurnost, a to su u Hrvatskoj samo dvije službe: Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) i Vojna sigurnosno-obavještajna agencija (VSOA). Ipak, razmatrajući ovaj događaj mislim da je sasvim razumno u analizu uključiti i policiju koja je svakako snosila najoperativniji teret sigurnosti toga dana u Vukovaru.
Prema Zakonu u sigurnosno-obavještajnom sustavu RH (NN 79/06) – ZSOSRH - SOA je nadležna za sprječavanje aktivnosti ili radnji koje se poduzimaju radi ugrožavanja Ustavom utvrđenog poretka, ugrožavanja sigurnosti državnih tijela, građana i nacionalnih interesa putem (uz ostalo) ugrožavanja sigurnosti najviših državnih dužnosnika te štićenih objekata i prostora. Istim je propisom VSOA nadležna za sprječavanje ugrožavanja obrambene sigurnosti zemlje koja bi u konkretnom događaju eventualno mogla doći u pitanje ako bi predsjednik države bio spriječen u obavljanju svojih poslova kao vrhovni zapovjednik Hvatske vojske, pa je njena uloga u ovom događaju manje bitna.
Zakon o SOSRH kao jedno od glavnih tijela predviđa Savjet za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija čiji je predsjednik potpredsjednik vlade i ministar Ranko Ostojić, a zamjenik mu je savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost Saša Perković. Dakle, rad svih sigurnosnih službi koordiniraju prvi ljudi do predsjednika države i vlade, pa je pitanje - čiji nadzor predsjednik zapravo traži
Sukladno Zakonu o policijskim ovlastima i poslovima (NN 76/09), policija je nadležna spriječiti i otkloniti opasnost, što podrazumijeva stanje bliske i izravne mogućnosti nastupanja štete za zaštićeno dobro, te provesti kriminalističko istraživanje kad postoji sumnja da određena osoba priprema ili je počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti ili prekršaj, ili postoji sumnja da određena pojava ugrožava ili bi mogla ugroziti živote ljudi, njihova prava, slobodu, sigurnost, nepovredivost ili imovinu.
Dakle, suzili smo moguću odgovornost na SOA-u i na policiju. Da bismo sve povezali vratimo se na Zakon o SOSRH koji kao jedno od glavnih tijela predviđa Savjet za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija, kao tijelo nadležno za operativno usklađivanje rada sigurnosno-obavještajnih agencija. Prema dostupnim informacijama, predsjednik je Savjeta potpredsjednik vlade i ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, a njegov je zamjenik savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost Saša Perković. Na sjednicama Savjeta sudjeluju ravnatelji sigurnosno-obavještajnih agencija, a uz ostalo i ravnatelj policije. Dakle, prvi ljudi do predsjednika države i predsjednika vlade koordiniraju rad svih sigurnosnih službi, pa se postavlja pitanje - čiji nadzor predsjednik zapravo traži.
Vratimo se sada događaju u Vukovaru i razmotrimo ga sa sigurnosnog aspekta. Koliko god sam pokušavao naći bilo koji argument za potvrdu ugroženosti državnog vrha, u tome nisam uspio. Prema bilo kojem članu državne delegacije nitko nije ništa dobacio, niti doviknuo, nije čak bilo ni zvižduka, a kamoli nekog pokušaja fizičkog ili oružanog napada. Ako su ti ugrožavajući elementi izostali, ne bismo mogli govoriti o sigurnosnoj ugroženosti državnog vrha. Postavljanje lampiona ispred njihove kolone ili, nazovimo je, blokade žena s hrvatskom zastavom zasigurno nisu nikakvi elementi kojima bi se na bilo koji način mogla ugroziti sigurnost državnih dužnosnika. Da je bilo drukčije, službe bi sigurno agresivno fizički, a možda i teže, reagirale prema ugrožavajućim elementima.
Iz svega, dakle, proizlazi da se u Vukovaru nije dogodilo ugrožavanje državnog vrha ni u jednom segmentu, a posebice se nije dogodilo sprječavanje državnog vrha u obavljanju državničkih poslova jer su oni - apsolutno bez ikakve prisile - mogli obavljati sve državničke poslove i slobodno donositi odluke. Ako bi netko na bilo koji način, posebice prisilom, spriječio državni vrh u obavljanju državničkih poslova ili donošenju slobodnih odluka koje od njih zahtijeva njihova funkcija, tada bismo mogli govoriti i o pokušaju državnog udara. No, kako znamo, toga nije bilo.
Službe su očito imale dobre informacije s kojima su upoznale državni vrh, a to je da im u Vukovaru ne prijeti nikakva sigurnosna ugroza te su tako potpuno odradile svoju zakonsku zadaću, jer da je bilo drukčije, pitanje je bi li se državni vrh uopće odlučio doći u Vukovar
Pa što su onda službe propustile učiniti? Očito su službe imale dobre informacije s kojima su upoznale državni vrh, a to je da im u Vukovaru ne prijeti nikakva sigurnosna ugroza te su tako u potpunosti odradile svoju zakonsku zadaću. Da je bilo drukčije, pitanje je bi li se državni vrh odlučio doći u Vukovar. Isto tako, da je policija prije ili nakon događaja imala sumnju da određena pojava ugrožava ili bi mogla ugroziti živote ljudi, njihova prava, slobodu, sigurnost i nepovredivost, sigurno bi provela kriminalističko istraživanje.
Sagledavajući ovu analizu, možemo zaključiti da se u Vukovaru nije dogodio sigurnosni događaj koji bi na bilo koji način ugrozio državni vrh, već je posrijedi bio pomno smišljen politički događaj koji je ranije i najavljivan, a s ciljem pokazivanja nedobrodošlice državnom vrhu. Sigurnosni događaj mogao je nastati da je državni vrh odlučio priključiti se koloni sjećanja jer bi se tada njihova sigurnost mogla osigurati od eventualnih agresivnih pojedinaca – budući da organizirano nasilje očito nije bilo planirano – samo kroz ograđivanjem kordonom policajaca i „sigurnjaka“ od ostatka kolone.
Takvu situaciju izolacije od ostatka kolone državni vrh nije si htio dozvoliti te je i iz sigurnosnog aspekta donio pametnu odluku da se koloni - ne priključi. Mogli su se eventualno priključiti kraju kolone, kada bi se njihova sigurnost puno lakše osigurala. Ranije pak kretanje kolone policija nije mogla spriječiti nikakvim blokadama jer je mjesta s kojih su se ljudi mogli uključiti i formirati kolonu sjećanja tamo bilo previše.
U demokratskim društvima, kakvo je i hrvatsko, svatko ima pravo na pokazivanje političkog neslaganja s bilo kojom osobom pa tako i s državnim vrhom, ali nitko nema pravo nikoga sigurnosno ugrožavati, a ponajmanje predstavnike državne vlasti. Državni vrh možda je, dakle, u Vukovaru pretrpio izvjesnu sramotu, ali ugrozu definitivno nije. Jedino što su službe mogle poduzeti jesu neke metode postupanja, kao što su ucjene, prijetnje i preventivna uhićenja, usmjerene prema organizatorima iskazivanja nedobrodošlice državnom vrhu, ali se svi zajedno možemo složiti da su te metode ostaci nekih prošlih vremena.
Državni je vrh u Vukovaru možda pretrpio izvjesnu sramotu, ali ugrozu definitivno nije