Šest je osnovnih područja koje svaki tjelohranitelj mora dobro poznavati: zaštitna vožnja, zaštitna pratnja, komunikacija i protokol, improvizirane eksplozivne naprave, otklanjanje opasnosti i prva pomoć
[ Kristian Družeta ]
Zaštitna vožnja podrazumijeva siguran prijevoz štićene osobe od točke A do točke B. On može biti obavljen bilo kojim prijevoznim sredstvom, od motornog vozila i broda do zrakoplova. Tjelohranitelji moraju znati izabrati primjereno sredstvo koje je prikladno opremljeno, planirati kretanje u različitim putnim formacijama te poštivati postupke pregleda i čuvanja tog sredstva. Postoje različite procedure i postupci, ovisno o prijevoznom sredstvu koje se može koristiti, a postoje i posebni specijalistički tečajevi koji daju dodatna znanja i vještine za zaštitnu vožnju motornim vozilom, baš kao i za plovila i osiguranje i zaštitu na plovilima te u zračnim lukama i zrakoplovima. Svaka od tih specifičnosti zahtijeva posebna znanja i vještine za tjelohranitelje, ali i vozače, članove posade plovila i zrakoplova i sve ostalo osoblje koje sudjeluje u aktivnostima štićene osobe.
Ipak, VIP osoba za prijevoz najčešće koristi osobni automobil pa ćemo se ukratko osvrnuti na taj oblik zaštite. Zaštitnu vožnju dijelimo na ofenzivnu i defenzivnu, tj. sigurnosnu, izbjegavajuću i napadačku, pri čemu sigurnosna vožnja sprječava potencijalnu opasnost. Treba poznavati prometne propise i prilagođavati vožnju uvjetima na cesti, postupke pri promjeni prometnog traka, izlazak sa sporedne na glavnu cestu, približavanje križanju sa svjetlosnom signalizacijom, postupak pri skretanju ulijevo i udesno, vožnju u kružnom toku, izlaz s glavne na sporednu cestu, vožnju u zaštitnoj putnoj formaciji u urbanom i neurbanom području, reagiranje i postupke kod kvara vozila... Izbjegavajuća je ona vožnja koja omogućava reagiranje osobnih zaštitara u slučaju blokirane ceste, zasjede, poduzimanje mjera protunadzora i taktičke vožnje, dok napadačka vožnja podrazumijeva uporabu vozila kao sredstvo ili oružje kojim se štiti život štićene osobe.
Zaštitnu vožnju dijelimo na ofenzivnu i defenzivnu, tj. sigurnosnu, izbjegavajuću i napadačku, pri čemu sigurnosna vožnja sprječava potencijalnu opasnost, a kod napadačke vozilo postaje čak i oružje
Zaštitnu pratnju motornim vozilom treba razlikovati od zaštitne vožnje jer zaštitna pratnja često nije i zaštitna vožnja. Za razliku od zaštitne pratnje motornim vozilom, zaštitna vožnja za zadaću ima zaštititi štićenu osobu koja je u vozilu, dok zaštitna pratnja motornim vozilom ima zadaću osigurati prednost prolaza, tj. upozoriti druge sudionike u prometu na potrebu propuštanja vozila pod pratnjom. Zaštitna vožnja, dakle, u sebi sadrži zaštitnu pratnju, dok samo zaštitna pratnja motornim vozilom u sebi ne sadrži i zaštitnu vožnju. Zaštitna je pratnja regulirana čl. 148 Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a temelj za zaštitnu vožnju reguliran je čl. 89 Zakona o policiji i policijskim ovlastima koji definira uporabu posebnih motornih vozila pri osiguranju štićenih osoba kad se ona mogu upotrijebiti kao sredstva prisile pri osiguranju štićenih osoba, ako uporabom drugih sredstava prisile nije moguće zaštititi život štićene osobe. Te su odredbe posebice bitne za provedbu osiguranja i zaštite u privatnoj zaštiti gdje ne postoji odredba koja vozilima privatne zaštite daje bilo kakve prednosti ili ovlasti za postupanje u osiguranju i zaštiti. Na kraju, ističemo da tjelohranitelj vožnjom ne smije ugrožavati sigurnost štićene osobe, što u praksi i nije tako rijetko.
Improvizirane eksplozivne naprave i sredstva za prisluškivanje područja su od posebnog zanimanja za tjelohranitelje, što posebice vrijedi za one koji rade u privatnoj zaštiti gdje nemaju potporu specijaliziranih službi koje provode mjere protueksplozijske i protudiverzantske zaštite kao i protuobavještajne mjere. Za uspješno izvođenje napada napadač, teroristi ili kriminalci trebaju tri osnovne informacije: tko, gdje i kada, a do njih dolaze na različite načine. Osim toga, često je nužna i zaštita tajnosti razgovora koje vodi štićena osoba. Zato je nužno provoditi mjere zaštite od prisluškivanja elektronskim sredstvima i mjere zaštite od napada eksplozivnim napravama. Ove se radnje provode prije, za vrijeme i nakon aktivnosti štićene osobe u određenom objektu, prostoru i prometalu. Mogu se provoditi istodobno i uz pomoć specijalnih uređaja i pasa za detekciju. Kod tih je mjera posebno bitno da se nakon takvih postupaka prostori, objekti i prometala ne ostave bez nadzora osoblja koje provodi osiguranje.
Otklanjanje opasnosti i borba na bliskoj udaljenosti spadaju u vještine koje moraju poznavati svi članovi skupine za osiguranje štićene osobe. To se posebice odnosi na skupinu za zaštitnu pratnju i taktički tim. Da ne bude nesporazuma, obuka iz tog područja, osim primjene tjelesne snage, zahvata za privođenje te instinktivno i borenje bazirano na realnim situacijama, uključuje i upoznavanje s pojavama pri konfliktnim situacijama, s verbalnom i neverbalnom komunikacijom. Osobni čuvar mora poznavati tehnike udaranja u razne vitalne točke, zahvate bacanja, gušenja i pritiske... Mora znati kako obraniti sebe i štićenu osobu od prijetnje vatrenim i hladnim oružjem na bliskoj udaljenosti. Tjelohranitelj je obučen u sigurnom rukovanju osobnim naoružanjem. Sve tehnike i taktike mora primjenjivati u skladu s ovlastima u cilju zaštite života štićene osobe. I za to područje postoje specijalistički tečajevi D.A.R.T. (Defence & Restraint Tactics) koji svoje tehnike i taktike temelje na realnim situacijama, ali uz poštivanje zakonskih ograničenja i normi.
U bonton spada poznavanje i poštivanje protokola i protokolarnih radnji, jer si tjelohranitelj ne može i ne smije dopustiti neprimjereno ponašanje, komentiranje posla i osobnih kvaliteta osobe koju štiti
Poznavanje pružanja prve pomoći, ali i upravljanje incidentnim situacijama, neizostavan je segment obuke za zadaće tjelohranitelja. U današnjim uvjetima rada koji nas vode od urbanih sigurnih prostora do ratom zahvaćenih zona visokog rizika, pružanje prve pomoći predstavlja elementarna znanja tjelohranitelja. Danas, kad primjena defibrilatora postaje standard za svakog laika, ne treba naglašavati poznavanje primjene defibrilatora, ali i lokacija na kojima se nalaze javno dostupni defibrilatori. Bez obzira na sve mogućnosti i brzinu stručnog medicinskog osoblja, često smo svjedoci da zbog nepravodobno pružene prve pomoći dolazi do smrtnih posljedica koje su se mogle izbjeći. Zato se uvodi pojam i primjena “platinastih 10 minuta” koji predstavljaju prvih 10 minuta nakon ozljeđivanja u kojima se praktički rješava sudbina pacijenta. To je vrijeme za postupanje obučene osobe u cilju spašavanja života - zaustavljanjem krvarenja, oslobađanjem i osiguravanjem dišnog puta, otvaranjem venskog puta davanjem infuzije, rješavanjem ventilnog pneumotoraksa i početnom skrbi za ozlijeđenoga.
Na kraju dolazimo do onoga naizgled nebitnog, ali iznimno važnog zbog specifičnosti samoga posla, a to su bonton i protokol. Osobni su zaštitari po prirodi posla stalno pod povećalom svojih poslodavaca, javnosti, ali i konkurencije. Bonton - kao lijepo i uljudno ponašanje - ne mora se odnositi samo na situacije prema osobi koja se štiti, već uključuje sve postupke prema svim osobama za vrijeme posla, ali i nakon izvršene zadaće. Vanjski izgled, pristojnost, uljudnost, samozatajnost... sve su to odlike lijepog ponašanja. Poštovati pravila na radnome mjestu, znati se predstaviti, pozdraviti i oslovljavati, poznavati pravila ponašanja u restoranima i kavanama, u vožnji automobilom naći pravu mjeru između osiguranja i nepotrebnog naguravanja s ostalim sudionicima u prometu, svakako uvijek imajući na umu osnovnu zadaću - osiguranje i zaštitu štićene osobe.
Sve nabrojeno predstavlja osnovne vještine i znanja koje tjelohranitelja doista čine kompetentnim za ovaj izazovan i zahtjevan posao. Bitno je znati da se nitko nije rodio s tim znanjima. Samo osoba koja je prošla adekvatan tečaj i koja kontinuirano obnavlja tako stečena znanja može biti kompetentna za posao tjelohranitelja. No ni to nije dovoljno da se čitav posao zaštite i osiguranja provodi u skladu sa standardima osiguranja štićenih osoba. Da bi se poštivala pravila struke, moraju se zadovoljiti koraci prosudbe, planiranja, provedbe i raščlambe na kraju zadaće. Zato u idućem broju slijedi osvrt na organizaciju osiguranja i zaštite štićenih osoba, imajući na umu da postoji samo maksimalna, a ne i apsolutna zaštita.