Ljudi koji nisu proživjeli traumu nisu u mogućnosti razumjeti te reakcije, već najčešće potapšu kolegu po ramenu i kažu "Ne misli", "Vrijeme liječi sve"… No, pogođenima je nužna podrška okoline, a vrlo često i stručna pomoć kako bi našli snage i prebrodili golemi ponor koji je trauma izazvala u njih
prof. Roberta Krizmanić, psihologinja
prof. Sandra Bušurelo-Erak, psihologinja
Pucao u zaštitara ispred banke! Zaštitar pucao i ranio pljačkaša sa sjekirom! Napao policajca s leđa! Opljačkali poštu i pucali po policiji!... Ovakvi naslovi kod svakog izazivaju najmanje nelagodu. Što je s ljudima koji rade te poslove i na meti su nasilnika? Ako ste zaštitar ili policajac, ili član vaše obitelji radi takav posao, intenzitet nelagode i straha sigurno su još veći.
Traumatski su događaji intenzivni i izrazito neugodni, posljedice su im neusporedive sa svakodnevnim stresom koji nas okružuje, ali su na sreću rijetki i ne događaju se svima. Za traumatizirajuće je situacije karakteristično da izazivaju osjećaj životne ugroženosti, uz izrazito snažan osjećaj bespomoćnosti i preplavljenost jakim strahom. Takav događaj nadilazi uobičajeno čovjekovo iskustvo, on obvezatno izaziva duboke posljedice. Psiha i tijelo su u šoku, čovjek je izbačen iz ravnoteže pa mu se jako teško povratiti. Kad u tome i uspije, nova je ravnoteža uvijek drukčija od one prije traumatskog događaja - ima nove granice i novo značenje. Traumatizirane osobe žive s pitanjima - kome vjerovati, na koga se osloniti, tko predstavlja prijetnju, kako biti siguran da se takvo nešto više neće dogoditi.
Osim poznatih ratnih zbivanja, u traumatske događaje spadaju prometne nezgode, prirodne katastrofe (poplave, potresi, požari...), silovanja, otmice i prijetnje oružjem te ostali nasilnički napadi. Neposredno nakon traumatskog iskustva obično se reagira poricanjem (to ne može biti istina, to nije stvarno), a potom tupošću i osjećajem praznine. Nakon događaja čovjek se može osjećati uplašen, zbunjen ili ljut. Neki dijelovi događaja naprosto su zaboravljeni, a neki se proživljavaju u zastrašujućim snovima. Teško je prestati razmišljati o tome što se zbilo. Javljaju se razdražljivost, teškoće s koncentracijom, jak strah i oprez te naglašen osjećaj bespomoćnosti. Pojedinac postaje nefunkcionalan u obiteljskom, radnom i cjelokupnom socijalnom okruženju.
Do uspješnog ili neuspješnog razrješenja stanja nakon traume u prosjeku dolazi u razdoblju od četiri do šest tjedana. U kriznom je stanju osoba otvorena za psihološke intervencije jer su uobičajeni mehanizmi obrane oslabljeni, a ustaljeni načini rješavanja teškoća neuspješni.
Neposredno nakon traumatskog iskustva obično se reagira poricanjem (to ne može biti istina, to nije stvarno), a potom tupošću i osjećajem praznine. Nakon događaja čovjek se može osjećati uplašen, zbunjen ili ljut. Neki dijelovi događaja naprosto su zaboravljeni, a neki se proživljavaju u zastrašujućim snovima.
Ljudi koji nisu proživjeli traumu nisu u mogućnosti razumjeti te reakcije, već najčešće potapšu kolegu po ramenu i kažu "Ne misli", "Vrijeme liječi sve"… No, pogođenima je nužna podrška okoline, a vrlo često i stručna pomoć kako bi našli snage i prebrodili golemi ponor koji je trauma izazvala u njihovu životu. Nakon događaja stručnu pomoć najbolje može pružiti tim za psihološku kriznu intervenciju. Sažeta integracija traume ("critical incident stress debriefing") naziv je za specifičan postupak neposredno nakon kriznog događaja. Cilj su postupka sprječavanje emocionalnih teškoća te zaštita mentalnog zdravlja svih koji su uključeni u "događaj". Nije nužno sudjelovanje u njemu, jer traumu može izazvati i sama nazočnost takvim situacijama, kao i kad nam bliska osoba proživi traumatsko iskustvo. To je tzv. posredna trauma.
Sažetu integraciju traume optimalno je provesti u razdoblju od jednog do tri dana nakon događaja. Ljudi tada počinju razmišljati i govoriti o događaju. Upravo je tad pravo vrijeme za rad na osjećaju psihološkog bola koji je traumatski događaj izazvao, prije no što počne njegovo potiskivanje, što kasnije može imati trajne posljedice po čovjekovo psihičko funkcioniranje. Integracija traume može se provesti individualno ili skupno, ovisno o tome koliko je osoba pogođeno kriznim događajem.
Postupak sažete integracije traume ima sedam faza u kojima se s pogođenim klijentom prolazi kroz događaj. Tretman počinje razgovorom o onome o čemu je najlakše govoriti (činjenicama), zatim se postupno prelazi na razgovor o "težim pitanjima" - mislima, osjećajima, znakovima stresa i traume te se na kraju ponovo vraća na manje teška i "opasna" pitanja koja uključuju poučavanje klijenta. Postupak se uvijek provodi prema unaprijed predviđenom redoslijedu uz stručno vodstvo. Upravo korištenje ovakvog prevenirajućeg stručnog postupka može smanjiti vjerojatnost pojave posttraumatskog stresnog poremećaja te je mnogo jeftinije nego kasnije ulaganje u dugotrajno liječenje.
Navedeni postupak (B. Raphael i R. Robinson - Australija, J .Mitchell - SAD) znanstveno je i praktično potvrđen kao uspješan. Od 80-ih godina 20. stoljeća primjenjuje se u policiji, vojsci, vatrogastvu, bolnicama, školama, bankama i drugim institucijama u zajednici. U Hrvatskoj se koristi rijetko i nedovoljno, pa bi njegova uporaba značila mnogo za uspostavu kontrole nad vlastitim životom kod traumatiziranih ljudi. Stručno odrađena krizna intervencija ima za cilj; adekvatnu integraciju događaja u čovjekovo iskustvo, ponovno uspostavljanje osjećaja sigurnosti, sprječavanje nastanka PTSP-a ili smanjenje njegovog trajanja, te olakšavanje i ubrzavanje oporavka i povratak u svakodnevne životne aktivnosti.