Jedan poznati bivši policajac fino me savjetovao za borbu s provalnikom: "Prvi metak njemu u glavu, a drugi u strop jer se tehnički ne može dokazati koji je metak bio prvi". I onda policiji velite da ste ga prvo upozorili pucnjem u strop, no da vas je htio napasti.
[ Antun Krešimir Buterin ]
Gospon Fulir, kako mu tepaju već desetljećima, rođen je u veljači, točno na dan Svetog Valentina, no Valentinovo mu, kao moderna izmišljotina, ne znači baš ništa. To se, međutim, ne može reći i za ovogodišnji 14. veljače jer je toga dana proslavio 80. rođendan. Nekoliko dana ranije jedan od najpopularnijih hrvatskih glumaca svih vremena, s ulogama u tisućama predstava i stotinama filmova "Zaštiti" je otvorio vrata svoga stana, ali i svoga vickastog uma.
Kad vam je u ovih 80 godina život bio najugroženiji, kad ste bili najbliže smrti?
Godine 1988. kad sam, snimajući film na obali jedne rijeke, od krpelja dobio meningitis te se na 2,5 mjeseca preselio u Zaraznu bolnicu, uz vrlo ozbiljne simptome. Sjećam se, bio sam kod prijatelja odvjetnika u uredu. Porazgovarali smo i pozdravili se, na odlasku sam pozdravio i njegovu tajnicu, otvorio vrata i ušao - u ormar. Bili su to prvi znaci bolesti. Uslijedila je "trta", obiteljska i moja osobna, no zahvaljujući golemom trudu dvojice liječnika, izvukao sam se.
Kažu da su u strahu velike oči. Razgoračujete li vi svoje?
Ja sam veliki trtaroš, ali sam oči mogao širiti maksimalno u okviru dimenzija očala. Zato sam prešao na zatamnjena stakla kako se ne bi vidjelo u kojoj mi se mjeri zjenice šire od "trte".
Čega ste se u životu najviše bojali?
Strahovito se bojim nasilja, osobito fizičkog. Iako sam više puta mogao dobiti batina, domišljatošću bih se uvijek izvukao, nešto odglumio, "popljuvao" sam sebe i tako izbjegao fizički napad. Više su me puta u mladosti uhvatili s djevojkom na klupi i naredili mi da im nešto otpjevam ili otplešem na klupici. I ja bih uvijek – sve napravio.
"Kao posljedica moga kukavičluka, bio sam u stanju poniziti se samo da izbjegnem nasilje i maltretiranje. Za mene je nasilje tragedija!"
Puno sam prevelika kukavica! S izazivačima sam se vadio na zdravstveni problem, tešku obiteljsku situaciju, molio ih za razumijevanje. Ljudi su, ako im se pravilno pristupi, često skloni odstupiti od agresivnih nakana. Nažalost, to ne vrijedi za okorjele zločince koji imaju jasan cilj.
Koja vam je uloga negativca ostala u sjećanju?
Zbog svoje sam fizionomije u dobrom dijelu jugoslavenske kinematografije morao biti na neprijateljskoj strani, dakle, nepartizan. Bio sam obično ili dvostruki ili trostruki agent, ali to me nije smetalo. No u jednom od brojnih filmova koje sam snimao u Njemačkoj svidjelo mi se glumiti člana talijanske mafijaške skupine jer nisam bio puki egzekutor zločina, nego mozak moćne i umrežene organizacije nalik "cosa nostri" s egzekutorima koji su radili za mene.
Ulogu života odigrali ste u filmu "Tko pjeva zlo ne misli". Znači li to da bi kriminalci trebali pjevati tijekom počinjenja kaznenog djela jer bi im se - progledalo kroz prste?
Prerafinirano je očekivati da bi današnji ljudi zlih namjera pjevušili. Ako već pjevuše, to je od "cuge". A ako su "nacugani" onda ne pjevuše uhu prikladne pjesme, nego "šibaju" dosta grube narodnjake. Ne vjerujem u muzičku rafiniranost i naobrazbu ljudi koji se bave nasiljem.
Je li ikad bilo potrebe da vas čuva tjelohranitelj?
Ne, nažalost nikad, ha, ha, ha!!! Iskreno, ne mogu zamisliti takvu situaciju, bilo bi mi neugodno imati nekog pred vratima stana, u vrtu, u haustoru... Iako znam da su čuvari ponekad potrebni, bio je to jedan od razloga zbog kojeg nisam prihvatio poziv u diplomaciju sredinom 90-tih. U uredu bih uz vozača imao još 2-3 ljudi i vjerojatno bi netko od njih nekome "gore" otkucavao sve što radim i govorim.
Preporuka mladima – od čega da se najviše štite?
Pitanje zapostavljanja individualnosti u cilju druženja u istoj klapi kod moje je generacije počinjalo rečenicom: Pa kaj ti ne pušiš?!? Danas se to svodi na mnogo opasnije supstance – ponajprije drogu. Smeta mi i agresivnost na sportskim terenima i ulicama. Bilo je tučnjave i u moje doba, kad su SKOJ-evci fizički napadali jazzere, rezali im hlače i kravate, šišali im kokotice… no danas je sve to puno opasnije.
Na koji način ubirete plodove svoje "poznatosti"?
Tako što nikad nisam bio uključen u neki incident, a nemam nikakvih problema ni noću, s pijancima. Zahvaljujući popularnosti danas i među mladima koji Ilicom šeću pijani, pa i agresivni, vraćajući se sa zabava, uvijek netko veli: Evo gospona Fulira!
Kako se štitite danas?
Kod kuće imam sprej i pištolj, pravi, s dozvolom, no ne znam bih li se usudio upotrijebiti ga. Jedan poznati bivši policajac fino me savjetovao za borbu s provalnikom: "Prvi metak njemu u glavu, a drugi u strop jer se tehnički ne može dokazati koji je metak bio prvi". I onda policiji velite da ste ga prvo upozorili pucnjem u strop, no da vas je htio napasti. Moj stan štiti Sokol Marić, već sam godinama spojen na njihov dojavni centar. Dosad, hvala Bogu, nisu imali intervencija, ali svejedno me često obiđu, jave se i pitaju je li sve u redu. Ne bojim se, u ovom stanu živim cijeli život, već 80 godina, i nikad ništa nije bilo. Valjda me neće napasti u ovih preostalih par mjeseci života, ha, ha, ha!!!!