Sigurnosna kultura nije certifikat koji je moguće momentalno implementirati u bilo koje društvo, nego se radi o procesu izgradnje i dostizanja određene razine sigurnosnog promišljanja, pravovremenog prepoznavanja i reakcije na potencijalne sigurnosne ugroze, uz prateći angažman funkcionalne i sigurnosno učinkovite privatne zaštite, a što će u konačnici podići i samu razinu i kvalitetu usluga ovog sektora, te paralelno doprinijeti i općoj razini sigurnosti društva u cjelini
Piše: Ante Perčin, Sokol Security
O problematici sektora privatne zaštite u RH pričamo već godinama, tako da je teško naći sugovornika (koji je na bilo koji način vezan uz rad ili usluge ovoga sektora), kome aktualna problematika gotovo u cijelosti nije poznata. No unatoč poznavanju dugogodišnje problematike i već poslovično kontinuiranom razglabanju predmetnih tema, iste često ne odmiču bitno dalje od (po tko zna koji put) konstatacija poznatih problema, stoga ni predmetni model rješavanja navedene problematike ne donosi značajnije pomake.
U prilog navedenom ponajbolje svjedoči kvaliteta, a u posljednje vrijeme čak i sama dostupnost usluga privatne zaštite koja je svakim danom sve manja. Krucijalna problematika sektora je poznata i bez obzira na različitost mogućih pogleda na istu možemo je sažeti u nekoliko ključnih čimbenika, počevši od: baznog neprimjerenog tretmana djelatnosti u cijelosti, nedostatne profesionalne profilacije kako same djelatnosti privatne zaštite tako i osobnog poziva zaštitara, obilježja djelatnosti s minimalnim osobnim dohodcima, a time i upitno motiviranim neposrednim izvršiteljima navedenih poslova, što rezultira niskom razinom usluga privatne zaštite, nelojalnom konkurencijom izvršitelja, kao i tržištem (s tek) elementarnim uslugama privatne zaštite. Sve navedeno je dodatno pospješeno niskom razinom sigurnosne kulture krajnjih korisnika usluga, koja uz uobičajeni model realizacije u kojem dominira forma s vrlo upitnim i/ili nedefiniranim sadržajem, implicira i finalno upitan zaštitni učinak samih usluga privatne zaštite.
RH nije otok u globalnim sigurnim kretanjima
Stoga, slijedom predmetne realnosti, te uz dugogodišnje poznavanje stanja ovog sektora teško se zanositi bilo kakvim elementima neutemeljenog optimizama po pitanju istoga. No određena doza optimizma je i priznanje navedene realnosti, od koje je očito nužno krenuti u promjene, i to poglavito poradi činjenice što RH nije otok u globalnim sigurnim kretanjima, pa je time i logičan i očekivan trend rasta i opsega usluga privatne zaštite i u RH sukladno pozitivnim trendovima zemalja u okruženju. Stoga ipak djelomično možemo biti optimistični i konstatirati da sektor privatne zaštite i u RH ima realnu perspektivu za budućnost, ali uz određene nužne i hitne korektivne aktivnosti.
Prije analize navedene problematike, nužno je naglasiti da je predmetni format (pre)mali da bismo se osvrnuli na sve sastavnice ukupne problematike ovog sektora, s obzirom na to da bi imalo sadržajnija analiza svakog pojedinog čimbenika zahtijevala zaseban članak. Stoga smo ovoga puta odlučili samo malo detaljnije analizirati određene segmente postupaka javne nabave usluga privatne zaštite, koji su se uz ine druge otegotne faktore pokazali kao značajan čimbenik ukupnog stanja na samom tržištu i sektoru u cjelini.
U tom kontekstu uvodno je nužno naglasiti da je privatna zaštita djelatnost koja ovisi o dispozitivnoj volji naručitelja usluga privatne zaštite, koji na bazi svojih specifičnih sigurnosnih potreba (izvan okvira javne sigurnosti) konzumiraju navedene usluge privatne zaštite. Predmetnim općim određenjem i pogledom na navedeni sektor, želimo naglasiti da je uz same izvršitelje usluga privatne zaštite, jednako ako ne i još važna kategorija krajnjih korisnika navedenih usluga. Isto tako, valorizirajući ulogu krajnjih korisnika kroz njihovu odluku o angažmanu zaštitarskog društva za neku od usluga privatne zaštite (budući da bez navedene odluke nema privatne zaštite), ne smijemo zaboraviti da ti isti korisnici također na vrlo direktan način utječu i na samu strukturu, veličinu i kvalitetu ukupnog tržišta a time i sektor u cjelini (a što je posebno slučaj u RH gdje je javna nabava usluga privatne zaštite doseže i preko 40 posto volumena svih poslova sektora).
Isto tako, nesporno je da je sektor privatne zaštite komercijalno orijentirana industrija koja usluge zaštite pruža na komercijalnom principu po zahtjevu klijenta. No, uz navedenu nespornu kategoriju upravo krajnji korisnici svojim angažmanom i nabavom usluga privatne zaštite pod određenim uvjetima (u RH nažalost često po modelu najniže cijene istih) i formiraju samo tržište, definirajući pritom njegov volumen, strukturu navedenih usluga, poslovni profil samih izvršitelja, ukupni sadržaj palete usluga, te u konačnici i samu kvalitetu istih. Slijedom navedenog, nesporno je da je utjecaj korisnika usluga privatne zaštite na samo tržište i sektor u cjelini presudan. No, obzirom na limitirani format članka na trenutak ćemo apstrahirati kategorije ukupne sigurnosne kulture naručitelja usluga (koja je vrlo značajan tržišni čimbenik, i koja bi realno mogla biti veća te na kojoj definitivno trebaju zajednički raditi svi subjekti unutar ove industrije), kategoriju pravovremenosti angažmana pojedinih usluga (o čemu uvelike ovisi zaštitni učinak samih usluga), kao i samu adekvatnost forme i sadržaja istih kad u konačnici i dođe do realizacije navedenih usluga, te se pozabaviti samo procesom i sadržajem javne nabave usluga privatne zaštite u fazi kad se krajnji korisnik već odlučio za konzumaciju istih.
Tenderi
Da budemo kristalno jasni, nije nam cilj razglabati opće stavke Zakona o javnoj nabavi usluga privatne zaštite, s obzirom na to da je većina obveznika navedenog zakona kroz godine savladala samu formu predmetnog zakona i formalni model nabave ovih usluga, no upravo zadržavanje na osnovnoj (elementarnoj) formi predmetne nabave, i je jedan od ključnih problema na koji želimo ukazati.
Naime, usluge privatne zaštite za obveznike javne nabave iz kruga javnih i sektorskih naručitelja ( tj. pravne osobe koje za isto koriste sredstva državnog proračuna) se tenderiraju u otvorenim postupcima javne nabave prema odredbama Zakona o javnoj nabavi (NN 120/16, 114/22). Isto tako, s obzirom na to da se radi o nabavi specifičnih usluga privatne zaštite uz navedeni zakon se podrazumijeva paralelno poštivanje lex specijalis Zakona o privatnoj zaštititi (NN 16/20), kojom je normirana ukupna djelatnost privatne zaštite u RH.
Unatoč zakonskim mogućnostima u većini natječaja za usluge privatne zaštite ne traže se posebne tehničke specifikacije i dokazi sposobnosti ponuditelja i/ili su isti toliko elementarni da svaki od potencijalnih ponuditelja propisane uvjete bez ikakvih problema ispuni
No, s obzirom na to da se sukladno odredbama Zakona o javnoj nabavi (za obveznike istoga) u postupku javne nabave tenderiraju sve robe, radovi i usluge, predmetni zakon dopušta i niz dodatnih mogućnosti kojima se u okviru “tehničke i stručne sposobnosti” ponuditelja mogu jasnije i konkretnije definirati usluge privatne zaštite koje se tenderiraju u svakom pojedinom nadmetanju. Nadalje, isti zakon u svojim odredbama precizira pojam i kriterije (“sposobnosti za obavljanje profesionalne djelatnosti”, “ekonomske i financije sposobnosti” te “tehničke i stručne sposobnosti”) uz jasni naglasak da je “kriterij za odabir ponude u postupcima javne nabave ekonomski najpovoljnija ponuda” ( čl. 283. ZOJN), koja se utvrđuje na temelju omjera cijene i kriterija kvalitete… No nažalost u praksi isto često nije slučaj. Stoga upravo, propisivanje i traženje (u postupku javne nabave) određenih dodatnih tehničkih specifikacija i sposobnosti svakog pojedinog ponuditelja, kao i preciznija razrada svih dijelova “tehničke i stručne sposobnost” ponuditelja za realizaciju svake pojedine usluge privatne zaštite, bi doista i osigurala realni odabir “ekonomski najpovoljnije ponude” potencijalnog ponuditelja (…u kojoj dakako nije jedini kriterija najniža cijena ponude).
Nažalost, unatoč zakonskim mogućnostima u većini natječaja za navedene usluge, ne traže se posebne tehničke specifikacije i dokazi sposobnosti ponuditelja i/ili su isti toliko elementarni da svaki od potencijalnih ponuditelja propisane uvjete bez ikakvih problema ispuni ostvarivši na istima maksimalni broj bodova, tako da je u ocjeni preostalog dijela ponude ponovno jedini kriterij najniža ponuđena cijena usluga privatne zaštite.
Stoga, upravo u tom kontekstu smatramo da je sa samim korisnicima usluga nužno poraditi u dijelu dodatne razrade tehničkih specifikacija, dokaza sposobnosti i pondera uz komercijalni dio ponude, kroz koje bi sami naručitelji dobili određene alate i kriterije na temelju kojih bi bili u mogućnosti donijeti relevantnu odluku i kroz istu osigurati si doista adekvatne izvršitelje usluga privatne zaštite za vlastite potrebe.
Cilj predmetnih aktivnosti je da krajnji korisnik usluga privatne zaštite na svom tenderu dobije izvršitelja koji je doista u mogućnosti realizirati usluge privatne zaštite sukladno specifikaciji i potrebama naručitelja usluga, uz primjerenu razinu i kvalitetu istih uz realizaciju istih na zakonom propisan način (što je pomalo apsurdno naglašavati 2023. godine, no nažalost u okolnostima raznih modela realizacije usluga privatne zaštite na tržištu u RH isto je i nadalje nužno i aktualno naglasiti). Nadalje, nesporno je da se primjenom Zakona o javnoj nabavi između inoga želi osigurati i transparentnost predmetne nabave, stoga premetne sugestije u korist naglaska na ponderiranim tenderima u kojima se uz komercijalni dio ponude prilažu i dokazi o određenim tehničkim sposobnostima potencijalnog ponuditelja nije usmjeren na potencijalno privilegiranje određenih kompanija za pojedine poslove, nego jednostavno nesporno utvrđivanje (na temelju priloženih tehničkih sposobnosti) kompetentnosti i mogućnosti za izvršavanje određenih poslova zaštite, u proporciji sa pukim ispunjavanjem ponudbenog ESPD obrasca (koji i zakonski ima funkciju preliminarnog dokaza sposobnosti) a koji često nije realni pokazatelj mogućnosti realizacije određenog posla, nego samo formalna ulaznica, koja se naknadno upotpunjava ako je (kojim slučajem) potencijalni ponuditelj najpovoljniji.
Zakonske mogućnosti i opcije s jedne strane i krajnja praksa i realnost provedbe s druge
U prilog navedene tvrdnje svjedoči činjenica da je na tržištu u RH preko 460 pravnih osoba koje pružaju različite usluge privatne zaštite, tako da je u uvjetima navedene disperzije potencijalnih (ponuditelja) odnosno izvršitelja usluga doista vrlo teško kreirati kriterije za potencijalno privilegiranje nekolicine od navedenih. No unatoč navedenom, činjenica je da od mnoštva navedenih zaštitarskih društava i obrta svega 20-tak imaju značajniju prateću tehničku infrastrukturu i ljudske resurse s kojima su u mogućnosti realizirati imalo zahtjevnije i opsegom veće ugovore privatne zaštite. Upravo navedena disproporcija ukupnog broja pravnih osoba potencijalnih izvršitelja poslova privatne zaštite i često potpuno otvoreni postupci javne nabave bez ikakvih značajnijih tehničkih specifikacija, rezultiraju činjenicom da se brojna društva bez ikakve (ili s minimalnom i nedostatnom) pratećom infrastrukturom uz osnovno ispunjavanje ESPD obrasca (te uz prilaganje garancije ili češće novčanog pologa) natječu za poslove za koje u startu imaju saznanja da ih ni kadrovski ni infrastrukturno ne mogu realizirati.
I naravno da navedena praksa javnih nabava (u slučaju odabira navedenih društava za realizaciju pojedinih ugovora privatne zaštite) po ovom modelu rezultira kasnijim problemima u samoj realizaciji ugovora, koji ako i započne sa samom realizacijom je od starta obilježen brojnim problemima (najčešće problemom nemogućnosti osiguravanja dostatnog broja samih izvršitelja za realizaciju navedenih poslova i/ili angažmana prateće tehničke infrastrukture i sl.).
U svezi s navedenim, za istaknuti je da i sami zakonodavac u definiranju tehničke i stručne sposobnosti jasno navodi da “javni naručitelj može odrediti uvjete tehničke i stručne sposobnosti kojima se osigurava da gospodarski subjekt ima potrebne ljudske i tehničke resurse te iskustvo potrebno za izvršenje ugovora o javnoj nabavi na odgovarajućoj razini kvalitete, a osobito zahtijevati da gospodarski subjekt ima dovoljnu razinu iskustva, što se dokazuje odgovarajućim referencijama iz prije izvršenih ugovora.” (Čl. 259. ZOJN). No, jedno su zakonske mogućnosti i opcije, a često posve drugo krajnja praksa i realnost provedbe nadmetanja za ovu vrstu usluga.
U kontekstu s navedenim navest ćemo par konkretnih primjera i problema koji nastaju kao posljedica predmetnih javnih nadmetanja, uz napomenu da se radi o vrlo širokoj materiji sa zasebnim specifičnostima vezanim uz svaku pojedinu uslugu privatne zaštite.
Ipak, unatoč navedenim specifičnosti i posebnostima kod svih usluga privatne zaštite ono što je uvijek u fokusu su neposredni izvršitelji i prateća infrastruktura (uglavnom vozila, EKS, CDS, razni sustavi tehničke zaštite i sl.). Samim tim, kao prva i osnovna kategorija koju bi potencijalni ponuditelj usluga privatne zaštite trebao dokazati prilikom konkuriranja za određene poslove privatne zaštite je raspoloživost potrebnog broja licenciranih čuvara/zaštitara za posao koji konkurira (naravno ako već ne izvršava navedeni ugovor).
U tom kontekstu je interesantna jedna kategorija koju zakon poznaje, a to je svojevrsni “dokaz o raspolaganju s određenim brojem kadrova” koji se u formi izjave prilaže ponudi, što je operativno gledano potpuno apsurdna kategorija, poglavito u korelaciji sa okolnostima nepostojanja slobodnih zaštitara na tržištu (naime manjak zaštitara u cijelom sektoru se godinama kreće oko 20-25 posto). Isto tako, apsurdna su javna nadmetanja u kojima je primjerice traženi broj zaštitara za potrebe nekog nadmetanja 80 do 100 neposrednih izvršitelja, a da potvrdu o raspolaganju navedenom brojkom (licenciranim zaštitarima) daje društvo koje ima isti ili tek nešto veći broj ukupno zaposlenih. Predmetna potvrda naravno ne podrazumijeva da su navedeni “zaštitari na raspolaganju i zaposleni u društvu ponuditelju”, tako da se ista svodi u pravilu na popis nekadašnjih kadrova iz kadrovske službe toga društva.
Isto tako, svi koji su se ikad bavili gospodarskim poslovanjem ili bilo kojim operativnim radom su svjesni činjenice da se pojedina organizacija (ma kako bila ustrojena) ne može za potrebe jednog natječaja i buduće realizacije poslova privatne zaštite po istom, rastegnuti (i multiplicirati) za 100 do 120 posto svojih dotadašnjih operativnih kapaciteta. Stoga bez obzira na moguću komercijalnu povoljnost navedene ponude, odgovorni naručitelj usluge mora biti svjestan i uzeti u obzir realnu mogućnosti izvršenja navedenih poslova od takvog ponuditelja.
Daljnje anomalije po pitanju nedostatnih ljudskih potencijala su primjerice da ponuditelj konkurira za poslove na jednom dijelu RH, primjerice u priobalnim destinacijama, sa svim izvršiteljima s kontinenta (a da je pritom evidentno da ukupna procijenjena cijena nabave ne pokriva naknadu za terenski rad i dnevnice), a niti sami izvršitelj ima ustrojeno poslovanje na navedenom području.
Sljedeća modulacija na navedenu temu je da se u jednom tenderu s više grupa poslova raspoređenih po teritorijalnom principu, na svaku grupu za koju se podnosi zasebna ponudu prilaže isti popis zaštitara s imenom i prezimenom. No, nažalost svi navedeni modeli su prema postojećem Zakonu dopustivi. U tom kontekstu jedno od mogućih rješenja je u okviru tehničke specifikacije traženje dostave popisa zaposlenih čuvara/zaštitara s preslikama licenci. Ako se radi o poslovima na razini RH uz mogućnost traženja zaštitarskih licenci po određenim PU koje su ih izdale, kako bi se osiguralo lokalno izvršenje navedenih poslova, da popis zaštitara za tendere podijeljene u grupe ne konkurira od grupe do grupe nego da se gleda kumulativna brojka, odnosno ako se ipak ide na model dokazivanja “raspolaganja određenim brojem zaštitara” da se isto veže uz postotak ukupno zaposlenih čuvara/zaštitara unutra nekog društva s primjerice maksimalno 10 do 20 posto od ukupno zaposlenih, što ponovno nije garancija realizacije, ali je bitno realnija opcija od pukog ispunjavanja ESPD obrasca i prilaganja pratećih izjava i popisa uz isti bez ikakvog realnog uporišta.
Iznimno velika siva zona
Nadalje, nakon što smo se samo površinski dotakli ljudskih potencijala prilikom izvršenja poslova privatne zaštite, prateći tehnički segment kao svojevrsna nužna potpora izvršenju navedenih poslova bi svakako trebao odgovarati specifikaciji, opsegu i samoj vrsti usluge koja se tenderira. Kao možda najplastičniji primjer prateće tehničke infrastrukture možemo navesti oklopna vozila, EKS spremnike, osobne zaštitne prsluke, potrebnu količinu vatrenog oružja i dr., za realizaciju poslova prijevoza vrijednosti, poslova sigurnosnih intervencija po zaprimanju dojavnog signala i dr.
U tom kontekstu je logično da ako naručitelj tenderira usluge prijevoza vrijednosti za primjerice mrežu od 100 poslovnica/prodavaonica i sl., na razini cijele RH, da potencijalna ponuda mora u tehničkoj specifikaciji sadržavati i potreban broj oklopnih vozila (koja su usklađena sa Zakonom o privatnoj zaštiti) s kojima raspolaže potencijalni ponuditelj za realizaciju navedenih poslova prijevoza, nužno potreban broj pratećih EKS spremnika, te zaštitara za izvršenje navedene usluge.
Slična analogija je i kod usluga CDS za koji postojanje uvjeta obično većina zaštitarskih društava dokazuje ustrojavanjem DC unutar društva ( tj. ustrojavanjem 24-satnog operativnog dežurstva unutra istoga uz stručnu i tehničku podršku neposrednim izvršiteljima), no pravi problem je intervencija na terenu koja se često ne dokazuje nikako, tako da je iznimno velika siva zona u realizaciji navedene usluge. No, naravno da naručitelj usluge može zatražiti u dokazima tehničke sposobnosti unutar dokumentacije za nadmetanje i popis vozila, i ustroj interventnih ekipa, kao i preslike zaštitarskih licenci zaštitara raspoređenih u iste, te ugovorom definirati i očekivano vrijeme intervencije po dojavnom signalu, no nažalost mali broj tendera za navedene usluge ima slične odrednice. Stoga je vrlo upitna povoljnost određene ponude za prijevoz novca koji se u konačnici prevozi u osobnim vozilima, i/ili usluge CDS na koju u konačnici po zaprimanju signala nitko ne intervenira. U navedenim opcijama svaki korisnik usluge bi se realno trebao zapitati, je li ugovaranjem predmetnih usluga doista uštedio možda 15-20 posto od realne cijene koštanja navedene usluge, ili je zapravo bacio preostalih 80-85 posto iznosa koji plaća za istu. Naravno, korisnici usluga privatne zaštite su često samo konzumenti koji nisu sigurnosni stručnjaci, te im stoga treba omogućiti da spoznaju navedenu razliku.
Nadalje, na svim razvijenim tržištima sama kvaliteta usluga privatne zaštite uz činjenicu da je inzistiranje na istoj uobičajeni poslovni imperativ kompanija po kojoj se međusobno i razlikuju, veže se i uz određenu odgovornost, bilo uz odgovornost kroz policu odgovornosti iz djelatnosti, ugovorene kazne, penale i sl.
Police osiguranja nisu rekreativna kategorija
U tom konteksti i u RH moramo prihvatiti da police osiguranja za djelatnost privatne zaštite, nisu rekreativna kategorija dokumenta, nego da bi iste svojim volumenom morale na određeni način biti (ako ne vinkulirane u korist klijenata) onda makar u bližem skladu s vrijednosti imovine koju osiguravaju. Stoga je krajnje neprimjereno da u pojedinim tenderima na kojima se usluge zaštite pružaju za objekte iznimno velike vrijednosti, a poglavito npr. novčarske institucije (s nizom poslovnica, ATM-ova i dr. objekata) ukupno tražena polica odgovornosti iz djelatnosti po štetnom događaju i agregatni limit iste ne pokrivaju ni vrijednost koja se štiti na jednoj/dvije lokaciji (a tender obuhvaća zaštitu na primjerice 30-tak lokacija naručitelja).
U konačnici definiranje takvih (često minornih) limita je i iz perspektive samog naručitelja usluge štetno po vlastitu kompaniju, a argumentacija da veća zaštitarska društva imaju veće police osiguranja je samo po sebi razumljivo (jer navedena društva s istima osiguravaju i vlastitu odgovornost za veći volumen djelatnosti koju obavljaju na tržištu), tako da definiranje primjerenih razina limita osiguranja nije nikakvo privilegiranje većih društava kao potencijalnih ponuditelja, nego jednostavno nužan ekvivalent i ravnoteža između vrijednosti koja je predmet zaštite i limita police koji istu osigurava. U konačnici svaki ozbiljni ponuditelj usluga privatne zaštite istu policu neće smatrati troškom nego nužnom investicijom, za posao koji savjesno, stručno i profesionalno planira realizirati. Da, navedene police imaju svoju cijenu, ali i kvalitetna i učinkovita zaštita također ima svoju cijenu.
Apsurdna su javna nadmetanja u kojima je traženi broj zaštitara za potrebe nekog nadmetanja 80 do 100 neposrednih izvršitelja, a potvrdu o raspolaganju navedenom brojkom daje društvo koje ima isti ili tek nešto veći broj ukupno zaposlenih
Uz navedeno u kontekstu dodatne specifikacije i valorizacije samog potencijalnog ponuditelja u kategoriji tehničke i stručne sposobnosti ponuditelja poželjno je i traženje dokaza o prethodnoj urednoj realizaciji ugovora sa istim ili sličnim uslugama koje su predmet nabave, u vrijednosti od npr. 70 posto od procijenjene vrijednosti nabave. Pritom je navedeni popis ugovora s dotadašnjim korisnicima usluga ponuditelja prikladno ograničiti na jedan, dva ugovora u navedenoj vrijednosti, a što je ponovno dokaz određene sposobnosti ponuditelja o realizaciji ugovora istog ili sličnog volumena.
Norme kvalitete
Glede norma kvalitete koji su jedno vrijeme bili najosporavanija natječajna dokumentacija na poslovima zaštite u RH većina većih zaštitarskih društva ima od dva do pet ISO certifikata (ISO 9001, 27001, 45001, 31001, 14001 ili dr.), iako je realno postaviti pitanje u kojim segmentima usluga privatne zaštite su pojedini certifikati donijeli taj kvalitativni iskorak za certificirana društva. No, unatoč navedenom, minimalni kriteriji ispod kojega se navedena dokumentacija ne bi trebala uzimati u obzir bi bio da svako zaštitarsko društvo mora imati uspostavljen sustav upravljanja kvalitetom izdan od certificirane akreditacijske kuće, na način da posjeduje “akreditirani certifikat” za norme koje prilaže. Predmetnim određenjem bi se makar spriječilo ishođenje certifikata od raznih ‘no name’ certifikatorskih kuća u svega par dana po izlasku natječaja (koji iste propisuje kao jedan od uvjeta za potencijalnog ponuditelja), a što na zaštitarskom tržištu u RH nažalost nije izoliran slučaj.
Naravno, uz sve navedeno ne smijemo zaboraviti ni određene dokaze iz kategorije tkz. “socijalnih kriterija” koje je također moguće zahtijevati od potencijalnih ponuditelja u okviru javnih nadmetanja, tipa izjava o isplati regresa za korištenje godišnjeg odmora (u iznosu koji je npr. definiran za državne službenike i namještenike temeljem KU ili drugih akata kojima se uređuju prava istih), isplata godišnje nagrade za božićne blagdane, naknada za prijevoz i sl. Prilaganjem predmetnih izjava, društva putem istih potvrđuju redovno ispunjavanje materijalnih obveza, kao i nužnu razinu socijalne osjetljivost prema vlastitim zaposlenicima, a što ujedno i potencijalnom ponuditelju svojevrsna garanciju poslovne stabilnosti predmetnog ponuditelja, za realizaciju ugovora privatne zaštite.
I na kraju uz sve navedeno ostaje i pitanje realnosti komercijalnih cijena samih ponuda. No, obrada navedene problematike zahtjeva puno širu elaboraciju od volumena ovoga članka. I sam zakonodavac u čl. 289. ZOJN opisuje pojam “izuzetno niske ponude”, kao i obvezu javnog naručitelja da u slučaju zaprimanja iste traži od ponuditelja objašnjenje o cijeni i troškovima navedenim u ponudi. Nažalost takvi primjeri su prilikom nabave usluga privatne zaštite (poglavito usluga tjelesne zaštite) češće pravilo nego iznimka, ali unatoč navedenoj praksi primjenu navedenog članka u praksi još nismo doživjeli. Jedan od problema dokazivanja dampinških cijena je svakako vezan uz problem utvrđivanja prosječne cijene pojedinih usluga privatne zaštite od kojih bi se izračunavao postotak dampinga.
No, RH ima Zakon o minimalnoj plaći (NN 118/18, 120/21) kojim se propisuje najniži mjesečni iznos bruto plaće koja se radniku isplaćuje za rad u punom radnom vremenu, tako da ako ponuđeni komercijalni iznos ponude svojim volumenom ne pokriva isplatu minimalne plaće čuvarima/zaštitarima, mišljenja smo da ne treba biti pretjerano kreativan u dokazivanju pojma izuzetno niske ponude iz čl. 289 ZOJN. No unatoč jednostavnosti predmetne logike, i nadalje svjedočimo o brojnim kreativnostima pojedinih ponuditelja čije ponude nisu odbačene po navedenim kriterijima.
Zaključno, kao što smo i uvodno naglasili, radi se o vrlo širokoj materiji s nizom specifičnosti vezanih uz svaku pojedinu uslugu privatne zaštite, tako da je opisanu problematiku moguće tek površinski zahvatiti i osvrnuti se samo na doista krucijalne dijelove iste. No zbog njenog iznimno značajnog utjecaja na ukupno stanje sektora privatne zaštite, a poglavito na strukturu tržišta, pružatelje usluga, kao i u konačnici samu kvalitetu usluga privatne zaštite istu je nužno sustavno razložiti sa svim akterima koji participiraju unutar iste, i to s vrlo jasnim i neskrivenim ciljem, podizanja kvalitete i razine usluga privatne zaštite, uz jasne i transparentne kriterije.
Stoga, iako smo naglasili da bez naručitelja usluga u konačnici nema privatne zaštite, uz navedeno ne smijemo zaboraviti da isti ti naručitelji često nisu stručnjaci za poslove sigurnosti (a dio ih nema ni ustrojene poslove korporativne sigurnosti), te je stoga i obveza stručnih i profesionalnih pružatelja usluga, da ih na određeni način educiraju, tj. da ih spoznajno osposobe i educiraju da za svoj novac traže određenu razinu i kvalitetu usluga privatne zaštite. To naravno nije poziv na netransparentnost postupaka javne nabave, niti privilegiranje pojedinih ponuditelja, nego upravo suprotno, poziv na inzistiranje na transparentnom dokazivanju kompetentnosti i odgovornosti za preuzete poslove, u čijem je fokusu inzistiranje na sadržaju zaštitnih aktivnosti, a ne na zadovoljavanju puke forme konzumacije privatne zaštite.
I da sve navedeno nije samo skup lijepih želja u konkretizaciji navedenih aktivnosti koncem godine (studeni 2023.) u organizaciju triju udruga zaštitarske djelatnosti pri HGK, HUP-u i HCZ-u organizirat ćemo radionicu na navedenu temu na koju ćemo pozvati upravo same (tehničke nositelje) predmetnih poslova nabave iz pravnih osoba obveznika ZOJN, s kojima želimo potaknuti aktivni dijalog o prethodno navedenoj problematici, te im na određeni način pružiti potrebnu profesionalnu i tehničku podršku u dijelu još jasnije i preciznije razrade kriterija tehničke i stručne sposobnosti izvršitelja usluga privatne zaštite.
Navedene osobe često savršeno poznaju odredbe ZOJN, no nažalost puno manje specifičnosti usluga ovog sektora. Slijedom navedenog moramo postati svjesni činjenice da sigurnosna kultura nije certifikat koji je moguće momentalno implementirati u bilo koje društvo, nego da se radi o procesu izgradnje i dostizanja određene razine sigurnosnog promišljanja, pravovremenog prepoznavanja i reakcije na potencijalne sigurnosne ugroze, uz prateći angažman funkcionalne i sigurnosno učinkovite privatne zaštite, a što će u konačnici podići i samu razinu i kvalitetu usluga ovog sektora, te paralelno doprinijeti i općoj razini sigurnosti društva u cjelini.