Nigdje se u kriznim situacijama ne pojavljuje snaga koja je inače u gotovo svim uređenim državama prva na sceni: pričuva Oružanih snaga. Prema Dugoročnom planu razvoja Oružanih snaga RH za razdoblje od 2015. do 2024. godine pričuva se sastoji od ugovorne pričuve i mobilizacijske pričuve koja se dijeli na razvrstanu i nerazvrstanu
[ Stanislav Linić, brigadir HV u mirovini, zamjenik predsjednika Zajednice udruga Hrvatskog časničkog zbora RH ]
Strategija nacionalne sigurnosti temeljni je dokument o strategijama očuvanja integriteta Republike Hrvatske i njenih građana u nadolazećem desetljeću. Unatoč tome što se ovaj dokument odnosi na relativno dugačak vremenski period on mora definirati ugroze te ciljeve, načine i sredstva za njihovo otklanjanje. Također, to je živi dokument koji se pročišćava i ažurira u skladu s promjenama u zemlji, njenom užem i širem okruženju. Upravo zato, skoro nevjerojatno zvuči činjenica da je posljednja Strategija nacionalne sigurnosti izrađena 2002. godine. Novu Strategiju nacionalne sigurnosti trebalo je sastaviti iz barem četiri osnovna razloga, a to je kao prvo ulazak Republike Hrvatske u punopravno članstvo NATO-a 1. travnja 2009., dakle njome treba projektirati sigurnost i obranu u zajedničkoj obrani iz koje se dobivaju korisni učinci po sigurnost, ali i ulažu nacionalni elementi kako bi Savez funkcionirao. Drugi razlog je ulazak RH u EU 2013. godine. Treći su promjene u širem i bližem okruženju a četvrti su aktualne društvene pojave.
Pisanje nove Strategije trebale su inicirati, ako ništa drugo, pojave i događaji koji su pokazali da je sustav nacionalne sigurnosti ozbiljno narušen: Kornatska tragedija u ljeto 2007. godine, ledena kiša i blokada Gorskog Kotara u zimu 2014./2015., katastrofalne poplave 2015. I aktualna izbjeglička kriza. Te pojave pokazuju da sustav „Upravljanja kriznim situacijama“ ima ozbiljnih propusta u organizaciji, koordinaciji, obučenosti i spremnosti snaga i da ponašanje aktera naliči na „gašenje požara“ umjesto da odaje plansko djelovanje.
Pozivanje nerazvrstanih pričuvnika provodilo bi se u uvjetima kada profesionalni sastav i razvrstana pričuva ne bi bili dovoljni za provedbu misija i zadaća u zemlji
Ono što i najobičnijem laiku upada u oči je što se nigdje u kriznim situacijama ne pojavljuje snaga koja je inače u gotovo svim uređenim državama prva na sceni: pričuva Oružanih snaga.
Pričuva oružanih snaga je u potpunosti zapostavljena odmah poslije završetka Domovinskog rata, iako se taj rat ne bi mogao pobjedonosno završiti da njegovi sudionici nisu bili obučavani kao pričuvnici u bivšoj državi. Kako obični vojnici tako i zapovjedni kadar, od najniže do najviše razine. U slijedećih desetak godina i najmlađi iz generacije koja je iznijela Domovinski rat postat će prestari za bilo kakav oblik organiziranja u kriznim situacijama. Usporedo s time generacije mladih rastu potpuno neobaviješteni i neobučeni, neorganizirani i prepušteni sami sebi u slučaju bilo kakve ugroze po zemlju ili bilo kojeg njenog dijela.
Dakle, ogroman intelektualni i fizički potencijal koji se može iskoristiti u kriznim situacijama ostaje po strani. Paradoksalno, taj potencijal želi biti upotrijebljen što je samoorganiziranje branitelja i dokazalo prilikom katastrofalnih poplava.
Nerazvrstana pričuva
Prema Dugoročnom planu razvoja Oružanih snaga RH za razdoblje od 2015. do 2024. godine pričuva se sastoji od ugovorne pričuve i mobilizacijske pričuve koja se dijeli na razvrstanu i nerazvrstanu.
Prema tom dokumentu razvrstanu pričuvu činit će vojni obveznici koji su osposobljeni za vojno stručnu specijalnost tijekom služenja vojnog roka, dragovoljnog vojnog osposobljavanja, u djelatnoj vojnoj službi ili kroz druge oblike osposobljavanja. Od ukupnog broja razvrstanih pričuvnika za njih do 20.000 odredit će se raspored u pričuvne postrojbe (pješačke, topničke, PZO i logističke pukovnije, bojne inženjerije i veze) raspoređene na teritoriju Republike Hrvatske.
Nadalje, nerazvrstanu pričuvu činit će vojni obveznici uvedeni u vojnu evidenciju (koji nisu odslužili vojni rok i nisu bili na dragovoljnom vojnom osposobljavanju) te će se samo u slučaju potrebe za narastanjem Oružanih snaga pozivati na ocjenu sposobnosti, osposobljavanje i u vojnu službu. Pozivanje nerazvrstanih pričuvnika provodilo bi se u uvjetima kada profesionalni sastav i razvrstana pričuva nisu dovoljni za provedbu misija i zadaća u zemlji.
Nerazvrstana pričuva sudjelovat će u provedbi misija i zadaća Oružanih snaga u zemlji te se neće ustrojavati u mobilizacijskom razvoju Oružanih snaga niti će se ustrojbena mjesta nerazvrstanih pričuvnika prikazivati u ustroju postrojbi i zapovjedništava Oružanih snaga. Smatramo da je upravo ta nerazvrstana pričuva ogroman potencijal koji stoji neiskorišten i na njega se, iz raznoraznih razloga (bavljenje prioritetima-razvrstanom pričuvom, nedostatak sredstava, nedostatak ljudstva za ustrojavanje i organizaciju i sl.), neće još dugo obraćati pažnja.
Ako se smatra da će ugovorna pričuva i razvrstana pričuva biti potpora i nadopuna djelatnom sastavu OS onda je ova nerazvrstana pričuva potencijal koji treba iskoristiti u kriznim situacijama jer su njene mogućnosti velike a prednost njenog ustrojavanja i upotrebe nemjerljiva u psihološkom, povijesnom, sociološkom i nadasve ekonomskom smislu.
Novi ustroj pričuve
Smatramo da bi cijeli sustav pričuve trebalo postaviti na drugačiji način:
-Ne toliko značajno ali bitno: promijeniti naziv-umjesto razvrstana pričuva treba dati naziv pričuva OS a umjesto nerazvrstana pričuva treba dati naziv domobranstvo;
-Financiranje Domobranstva treba decentralizirati tako da i jedinice lokalne i regionalne samouprave sudjeluju u opremanju i obučavanju istog;
-Na razini MO treba ustrojiti Odjel za pričuvu, na razini MORH-a treba ustrojiti Zapovjedništvo za pričuvu s Odjelom za Domobranstvo a na razini grana Odjel za pričuvu sa Odsjekom za Domobranstvo koji bi se bavili planiranjem opremanja, pozivanja i obuke pričuve u suradnji s jedinicama lokalne i regionalne samouprave.
-Na razini županija treba ustrojiti domobranske bojne koje bi imale osnovnu misiju potpore civilnim institucijama i stanovništvu u procesu upravljanja krizama i u suočavanju s različitim vrstama rizika i prijetnji koje nisu klasične vojne prirode, a ostvaruje se potporom policiji i drugim državnim tijelima, potporom u zaštiti i spašavanju te potporom civilnom društvu;
Generacije mladih rastu potpuno neobaviješteni i neobučeni, neorganizirani i prepušteni sami sebi u slučaju bilo kakve ugroze po zemlju ili bilo kojeg njenog dijela
Nazivi bojni i podređenih nižih postrojbi
bili bi povijesni nazivi postrojbi HV iz Domovinskog rata (11. Bojna, 128. Satnija, 203. Vod PZO i slično);
-Niže postrojbe ne bi nužno odmah bile opremljene potrebnom tehnikom već bi se to činilo sustavno prema dostupnim sredstvima, ali bi bile naoružane osnovnim pješačkim naoružanjem i opremljene odorama;
-Upotrebu domobranstva mogao bi zapovjediti i niži državni dužnosnik, uz suglasnost onih koje Zakon o obrani određuje u slučajevima kada to situacija nalaže ili u slučajevima proglašenja elementarnih nepogoda;
-Postojeće udruge kao što je Radio mreža za opasnost, ERIPIO – udruga koja se bavi zaštitom i spašavanjem i slično trebale bi se ugraditi u ove bojne kao već postojeće snage. Ljudstvo je obučeno, međusobno se poznaje i unutar grupacije već postoji zapovjedni lanac. Ovo bi funkcioniralo na modularnom principu, ukoliko ima potrebe dio snaga se izdvaja i šalje u ugrožena područja.
-Osim u prethodno navedenim slučajevima bojna bi imala i ceremonijalnu svrhu: postrojavanje u dane državnih i vojnih praznika. Ovo je pogotovo važno za područja gdje više nema djelatnih OS, kao što je slučaj u Rijeci i slično;
-Dio bojne bio bi određen i za odavanje posmrtne počasti umrlom hrvatskom branitelju - neopravdano je da se za ovakve potrebe prevozi ljudstvo gardijskih brigada iz Knina ili Osijeka;
-Ciklus obučavanja trajao bi četiri godine, svake godine trećina bi se pozivala na smotriranje i obuku preko vikenda, a četvrta godina bi završavala vježbom bojne;
-Zapovjedni lanac, promicanja i ostali odnosi morali bi se urediti dopunom Zakona o službi u OS;
-Hrvatski časnički zbor morao bi postati udruga od posebne važnosti i služio bi kao savjetodavno tijelo za planiranje i provođenje obuke bojne ali i kao savjetodavno tijelo jedinicama lokalne i regionalne samouprave u planiranju upravljanja kriznim situacijama. Osim toga, HČZ na republičkoj razini ima dovoljno potencijala da ovu ideju razradi do pojedinosti. Kao inicijalni događaj pokretanju ove inicijative predlažemo Okrugli stol: „Kakva pričuva treba Republici Hrvatskoj“ koji bi se mogao održati u Zagrebu ili Rijeci ili bilo kojem gradu u RH. Takav okrugli stol je već organizirao HČZ Primorsko-goranske županije 2014. godine.
Ovakav način organizacije nerazvrstane pričuve pruža široke mogućnosti primjene u kriznim situacijama a njeno dalje razrađivanje u cjelovit i koherentan prijedlog može pružiti odgovor na pitanje gdje je mjesto pričuve u sustavu nacionalne sigurnosti. Ovakva organizacija ima mnoge prednosti a ne zahtjeva velika sredstva jer snage već postoje, opremanje i naoružavanje može ići postepeno kao dopuna već postojećeg.