Terorističke organizacije udaraju u “srce vlasti” i nisu usmjerene na osvajanje teritorija. No, Islamska je država to učinila. Osvajanjem vlasti od klasične terorističke organizacije prerasta u gerilski pokret
[ Nataša Gajski Kovačić ]
Dr. sc. Mirko Bilandžić, izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu koji između ostaloga studentima drži kolegije “Terorizam i društvo” i “Sociologija nacionalne i međunarodne sigurnosti”, za Zaštitu komentira napad na pariški satirički list, pojašnjava na koji se način organiziraju države članice međunarodne koalicije za borbu protiv Islamske države, analizira povijest i djelovanje terorističkih organizacija te pojašnjava što se sve podrazumijeva pod pojmom terorizam.
Nakon savezničkog udara na Islamsku državu, lider Al Nusra Front Abu Mohammad al-Golani, odaslao je 28. rujna 2014. prijetnju zapadnim društvima da će “borbu prenijeti u srce njihovih domova”, koristeći se “svim raspoloživim sredstvima” kao odgovorom na američke vojne udare. Je li teroristički napad u Parizu posljedica tog napada i kakve napade još možemo očekivati?
Dva su temeljna, međusobno povezana, interpretativna okvira unutar kojih je moguće tumačiti pariški napad, kako u njegovim temeljnim uzrocima tako i u neposrednom povodu. Prvi se odnosi na povijesni globalni međunarodni kontekst, a drugi na stanoviti regionalno-nacionalni kontekst. I u jednom i u drugom slučaju očito je riječ o islamističkoj platformi, povijesno i aktualno iznimno kompleksnim odnosima Zapada (a time i Francuske) i islamskog svijeta, posebno islamizma i s tim povezane “integracije” muslimana s krizom identiteta ili podijeljenim identitetom u francusko društvo. Povijesno, Francuska, s Britanijom, ima presudnu ulogu u bliskoistočnim procesima. Upravo je pozamašan broj aktera islamskog fundamentalizma proizašao iz povijesnih i suvremenih bliskoistočnih procesa i njihove povezanosti sa Zapadom. Francuska i u suvremenom razdoblju ima bitnu ulogu u bliskoistočnim procesima. Dosljednost takve uloge ili dvostrukost kriterija i francuskih interesa bit će i dalje predmet znanstvenih i inih analiza i komentara. U pojedinim državama koje je zahvatilo tzv. Arapsko proljeće, koje po učincima sve više postaje „tmurna arapska jesen“ koja bi moga postati još i tmurnija, francuska je uloga, barem sa strateškog kuta gledanja, pomalo zbunjujuća.
Na summittu NATO u Walesu početkom rujna 2014. američka je administracija obznanila strategiju borbe protiv Islamske države i krenula u stvaranje međunarodne koalicije za njezinu implementaciju
Izbijanjem “Jasmin revolucije” u Tunisu krajem 2010. i serijom antivladinih demonstracija, nezadovoljstvo zbog masovne nezaposlenosti, siromaštva, represije i neobuzdane korupcije državnih organa kulminiralo je početkom 2011. općenarodnom pobunom protiv jedne od najdugovječnijih arapskih diktatura čime je započelo “Arapsko proljeće”. Francuska je, barem u počecima ostala privržena svojem savezniku, tuniskom diktatoru Ben Aliju i nije podržala prosvjednike. Za razliku od toga, u rušenju libijskog diktatora Moammara Gaddafija Francuska je imala predvodničku ulogu. Francuska je imala predvodničku ulogu i u počecima sirijske krize. Prva je zapadna država koja je priznala, režimu Bashara al-Asada, opozicijsku nacionalnu sirijsku koaliciju te antiasadovskim snagama pružila vojnu pomoć. Jednu od predvodničkih uloga Francuska ima i u borbi protiv Islamske države. U odgovoru na NATO-ovu strategiju prema Islamskoj državi određenu na summitu u Walesu u rujnu 2014., glasnogovornik Islamske države Abu Mohamed al - Adnani je kazao: “Ako možete ubiti američkog ili europskog nevjernika - napose zle i prljave Francuze - ili Australca ili Kanađanina, ili bilo kojeg (...) građanina zemalja članica koalicije protiv Islamske države, uz Božju pomoć ih ubijajte na bilo koji način”. Pariški maskar jest upravo operacionalizacija izrečenih prijetnji. S druge strane, u regionalno-nacionalnom kontekstu satirički list Charlie Hebdo godinama je izložen terorističkim prijetnjama i akcijama manjeg ili višeg opsega. Brutalan teroristički akt pomno je planirana akcija pri čemu je i meta pomno odabrana. Ubijanja nisu bila nasumična, napadači su znali koga žele ubiti i tražili su ljude poimence. Bila je to brutalna, ciljana, osvetnička egzekucija. Ovakav način izvršenja je i demonstracija sposobnosti, drskosti i odlučnosti terorista, izvršiti teroristički akt u srcu metropole u jednoj od najmoćnijih zapadnih država kako bi dokazali njihovu ranjivost i izazvali destabilizaciju.
Napad u Parizu ponovno je skrenuo pozornost na problematiku terorizma, posebice ekstremnog islamističkog, koji predstavlja stalnu prijetnju i mnogim europskim zemljama. Koje su zemlje najugroženije, zbog čega i kolika opasnost od terorističkih napada postoji u Hrvatskoj?
Terorizam je eskalirana višestruko uzrokovana globalna prijetnja i na općoj razini teško je kazati koja je zemlja izuzeta kao potencijalna meta. Suvremeni svijet bremenit je krizama koje su obilježene uporabom terora i terorizma kao strategije i načina rješavanja sukoba. Broj terorističkih organizacija rasprostranjenih diljem svijeta u suvremenoj eri terorizma je pozamašan. Global Terrorism Database, primjerice, sadrži podatke o 865 organizacija. Globalne dosege posebno iskazuje terorizam koji dolazi iz nasilnog kompleksa političkog islama. U tom kontekstu zasigurno su najugroženije zemlje Zapada i njihovi saveznici među muslimanskim državama. U razmatranju Hrvatske u tim okvirima treba razlikovati opasnost od terorizma na općoj razini i neposrednu prijetnju od terorističkih udara s kojima je Hrvatska bila suočena u ne tako davnoj prošlosti. Opasnost na općoj razini nepobitno postoji. Nekoliko je razloga za to. Hrvatska je članica euroatlantskih integracija koje su meta broj jedan islamističkih terorističkih organizacija. Stupanj opasnosti zasigurno raste s svakom akcijom Hrvatske u pogledu izvršenja savezničkih obveza. Generator opasnosti jest i regionalni kontekst iz kojeg Hrvatska ne može biti izuzeta, a višestruke su dimenzije tog regionalnog konteksta empirijski potvrđene posljednjih mjeseci: Hrvatska kao tranzitno područje, postratno područje i neizgrađene države u okruženju, reislamizirana mikro društva te politička, povijesna, kulturna i religijska povezanost s bliskoistočnim područjem koja se materijalizira u posljednjim turbulentnim previranjima. No, postojanje opasnosti ne znači i konkretnu prijetnju. Ovog trenutka ne postoje konkretni planovi bilo koje terorističke organizacije za udar na Hrvatsku. Razlog je vrlo jednostavan: strateški racionalni razlog za to ne postoji. Ipak, treba imati u vidu da je u terorističkom djelovanju put od opasnosti do konkretne prijetnje specifičan: ne mora biti nikada prijeđen, ali se to u promijenjenim uvjetima može dogoditi i trenutno. To je imperativ za stratešku racionalnu protuterorističku politiku Hrvatske kao članice međunarodne antiterorističke koalicije.
Možete li nam malo podrobnije objasniti ciljeve koje zagovornici Islamske države žele postići? Koliku prijetnju svjetskoj sigurnosti Islamska država doista predstavlja?
Islamska država dio je nasilnog islamizma. U svojoj genezi (nastala 1993.), od 2004. dio je Al Qa’ide kao ideje i pokreta koji treba predstavljati “temelj/bazu” za nova, konkretno islamizirana, muslimanska društva. Al Qa’idine frakcije, bitno ojačane uspjesima u Iraku i Siriji, povezale su se formalno u travnju 2013. postavši Islamska država u Iraku i Siriji. Na osvojenim teritorijima ISIS je 29. lipnja 2014. pod vodstvom Abu Bakr al-Baghdadija na dijelovima Iraka i Sirije proglasio kalifat, kao “državni” entitet u kojem se primjenjuje šerijatsko pravo pod vodstvom kalifa, vjerskog i političkog lidera. ISIS je istodobno postao Islamska država (Islamic State).
Ovog trenutka ne postoje konkretni planovi bilo koje terorističke organizacije za udar na Hrvatsku jer strateški racionalni razlog za to ne postoji
To je bila i operacionalizacija ideje lidera Al Qa’ide Aymana al-Zawahiria koji je još 2008. kazao da će Irak postati “tvrđava islama i poslužiti kao odskočna daska za širenje”. Za razliku od ostalih islamističkih organizacija Islamska je država postala specifična. Terorističke organizacije udaraju u “srce vlasti” i nisu usmjerene na osvajanje teritorija. No, Islamska je država to učinila. Osvajanjem vlasti od klasične terorističke organizacije prerasta u gerilski pokret ili zaraćenu stranu/stranu u sukobu koja budući da predstavlja “efektivnu vlast” nad populacijom na određenom teritoriju i obnaša funkcije “države” ima i stanoviti oblik “državnosti”. Dan kasnije lideri Islamske države obznanili su krajnje ciljeve: uspostava kalifata na “povijesnim” muslimanskim područjima do 2019. godine. To je područje koje se proteže na istoku od Indonezije, preko srednje Azije, Bliskog istoka, sjevernog Kavkaza, sjeverne i dijelova srednje Afrike, jugoistočne Europe, Mađarske i Austrije do Španjolske na zapadu.
Kako to da ljudi iz zapadnih zemalja sve češće pristaju da ih se vrbuje za borbu u Siriji odnosno za ostvarenje ciljeva Islamske države?
Akcija u Parizu izvršena je prema jednom od ustaljenih modus operandi kakav islamističke organizacije (uz samoubilačke akte) izraženije primjenjuju u zadnje vrijeme, posebno u državama Zapada. Riječ je o tzv. negrupnim grupacijama odnosno ad hoc organiziranim pojedincima ideološki povezanima s islamističkim nasilnim kompleksom u okviru mrežnog terorističkog organiziranja koje funkcionira kao segmentirana policentrična ideološki integrirana mreža (Segmented polycentric ideologically integrated network - SPIN). Akcija je u okvirima “misija iz kojih nema bijega” (no escape mission) koje graniče sa samoubilačkim terorizmom brižljivo planirana u svim racionalnim detaljima, od izobrazbe, logističke podrške i obavještajne pripreme do “bijega” s mjesta događaja. Različiti dijelovi tih mreža, vođe i središnji čvorovi integrirani su pomoću strukturnih, ideoloških i osobnih veza. Neformalnu džihadističku mrežu, između ostalog, čine i pojedinci koji su svojim akcijama spremni poduprijeti ciljeve terorističke organizacije makar nisu izravno povezani sa centralnim dijelom. Teroristička organizacija pojedincima pruža ideološku platformu, vodstvo i liderstvo kao presudne kohezivne elemente te logističku podršku za izvođenje akcija (izobrazba, oružje, novac). Dakle, riječ je o tzv. “od dna prema vrhu” (bottom-up) procesu radikalizacije i novačenja pojedinaca iz širih društvenih slojeva u terorističke organizacije koji se samovoljno pridružuju terorističkim mrežama i djeluju u formi samoubilačkog, “samotnjačkog terorizma” ili terorizma “negrupnih grupacija” kojima je džihadizam postao način života. Kulturalno esencijalistička interpretacija džihada kao sredstva ili cilja samog po sebi ili pak kao “šestog stupa” islama nije presudna. Manje je važno i radi li se o autorekonstituciji islamističkih terorističkih organizacija, samoadaptaciji novim uvjetima ili posljedicama “rata protiv terora”. Važnije je da time i nadalje brutalno dokazuju postojanost, potentnost i ubilačku sposobnost. To je okvir unutar kojeg državljani Zapada, “integrirani” u zapadna društva postaju teroristi. Radi se ili o “integraciji” u francusko društvo muslimana s krizom identiteta ili podijeljenim identitetom ili pak o dominaciji “rodnog” identiteta (muslimani, Alžirci) nad “stečenim” identitetom (Francuzi, Europljani). Uostalom, Robert Pape i James Feldman u izvrsnoj knjizi Cutting the Fuse dokazali su dominaciju “rodnog” identiteta nad “stečenim” kada je u pitanju (samo)ubilački terorizam.
I Hrvatska je među državama članicama međunarodne koalicije za borbu protiv Islamske države, na koji način se ta borba provodi i što je njen krajnji cilj?
Ekstremno brutalna sunitska Islamska država koja svoju strategiju interpretira i u ideološkom okviru “borbe istinskih vjernika protiv nevjernika” svoju moć je stekla u okvirima antiamerikanizma, šiitskog trijumfalizma nastalog nakon američkog rušenja iračkih vlasti i disfunkcionalnosti iračke i sirijske države. Proces desetogodišnjeg jačanja ISIS-a svijet je ignorirao ili nije shvaćao.
Neformalnu džihadističku mrežu, između ostalog, čine i pojedinci koji su svojim akcijama spremni poduprijeti ciljeve terorističke organizacije makar nisu izravno povezani sa centralnim dijelom
Tek su proglašenje kalifata, brutalne dekapitacije Zapadnih državljana i masakri prema nesunitskom stanovništvu u Iraku i Siriji pokrenuli svijet na akciju. Na summittu NATO u Walesu početkom rujna 2014. američka je administracija obznanila strategiju borbe protiv Islamske države i 10. rujna krenula u stvaranje međunarodne koalicije za njezinu implementaciju. Strategija se sastoji od pet elemenata: 1. vojna potpora iračkim partnerima koalicije; 2. zaustavljanje pritoka stranih boraca koje regrutira Islamska država; 3. suzbijanje financiranja Islamske države; 4. odgovaranje na humanitarne krize; 5. delegitimacija radikalne ideologije Islamske države. Borbi protiv Islamske države pridružila se i Svjetska organizacija. Rezolucijom 2178 donesenom pod okriljem poglavlja VII Povelje UN-a, Vijeće sigurnosti je 24. rujna obvezalo države članice na suradnju u borbi protiv međunarodnih terorista posebno u pogledu: onemogućavanja pojedinaca u odlasku na sirijsko i iračko ratište, onemogućavanja njihovog financiranja, kaznenog gonjenja, rehabilitacije i reintegracije povratnika s ratišta te onemogućavanja novačenja, organiziranja, transportiranja i opremanja pojedinaca i grupacija koji odlaze u inozemstvo radi terorističke izobrazbe ili izvršenja terorističkih akata. Time je započeo “drugi rat protiv terora”, rat 60 članica međunarodne koalicije protiv Islamske države. Njegov je proces i konačni ishod neizvjestan. No, dva su zaključka gotovo izvjesna. Prvo, isključivo oslanjanje na vojna djelovanja neće riješiti pitanje Islamske države. Ona je nadasve političko i društveno pitanje sa sigurnosnim posljedicama. Drugo, “rat” će značiti novo miješanje geopolitičkih i geostrateških karata na turbulentnom Bliskom istoku. Posljedično, to može dovesti do kraja Islamske države, ali izvjesnije je, i nastanka novih “islamskih državica” i novih terorizama sličnog ili drugačijeg predznaka.
U svojoj knjizi ‘Sjeme zla: uvod u studije terorizma’, analizirali ste djelovanje terorističkih organizacija. Što im je zajedničko, što ih razlikuje? Kako razlikovati teroristički napad od neke druge vrste nasilja?
Svaki je slučaj terorizma slučaj za sebe. Niti jedan terorizam ne nastaje slučajno, svaki terorizam ima svoje duboke uzroke i neposredne povode. Svaki terorizam nastaje, djeluje i nestaje u zasebnom političkom, socijalnom i ideološkom kontekstu. Kada su u pitanju terorističke organizacije između njih postoje mnoge organizacijsko funkcionalne sličnosti te istovjetnosti u pogledu izvršenja terorističkih akata (modus operandi). Sličnost terorizama postoji i na fenomenološkoj razini, svaki u svojoj biti jest terorizam: asimetrični sukob u kojem se nasilje (teror) koristi kao sociopsihološki instrument utjecaja (zastrašivanja) na širu populaciju radi ostvarenja političkih ciljeva. Sličnost terorizama možemo pronaći i u povijesnim tzv. valovima protudržavnog terorizma, čiji je utemeljitelj američki profesor David C. Rapoport. Prema njemu, terorizam se povijesno razvijao kroz četiri konceptualno različita vala ili ciklusa aktivnosti (cycles of activity). Teorija/koncept valova terora (wave of terror concept), razlikuje četiri vala terora: “anarhistički val” (Anarchist Wave), koji je trajao od 1880-ih do 1920-ih, “antikolonijalni val” (Anti-Colonial Wave), koji je završio 1960-ih, “val nove ljevice” (New Left Wave), koji je trajao do kraja 1990-ih te „religijski val“ (Religious Wave) terorizma koji je danas na sceni. Taj je val započeo iranskom revolucijom 1979., i prema povijesnim uzorima (trajanje 40-ak godina) trebao bi nestati 2025. godine. U okviru tog modela teror se promatra kao aktivnost cikličkog karaktera, a terorističke organizacije kao socijalno dinamična kategorija. Oba entiteta imaju točku nastanka, razdoblje ekspanzije i trenutak nestanka odnosno prestanka postojanja.
Prva tri vala imala su generacijsko trajanje što je vremenski okvir u kojem su ideje prethodnika izgubile atraktivnost za njihove nasljednike. Usporednom analizom model je primjenjiv na bilo koje razdoblje suvremenog terorizma te pokazuje da su u određenim razdobljima u mnogim državama, iz različitih razloga koji su se nalazili u podlozi (anarhizam, nacionalno pitanje, ideologija), provođene slične terorističke aktivnosti. Model nadalje dokazuje da je teroristička grupa koja je bila vrhovna u određenom valu terora gubila svoj utjecaj prije nestanka samog vala te bitno pridonosila slomu vala. Budućnost će pokazati hoće li takve zakonitosti biti primjenjive i na četvrti val.
Hoće li to značiti početak petog vala i mogu li se nazrijeti njegovi uzroci? Ako je povijest uvjerljiv vodič njegovu formu nećemo saznati unaprijed. Svaki od četiri prethodna vala bio je potaknut dramatičnim, nepredviđenim događajima. Možda takav efekt, prema D. Rapoportu, danas ima gospodarska kriza.