Neka su papinska vozila otvorena, a druga zatvorena; u nekima papa može i sjediti, dok u drugima samo stoji, no ta raznovrsnost dostupnih modela omogućuje vatikanskoj službi sigurnosti da odabere najprikladnije vozilo s obzirom na nužnu razinu sigurnosti, udaljenost ili brzinu kretanja. Ipak, nije uvijek bilo tako – sve je promijenio atentat...
[ Antun Krešimir Buterin ]
Rimski biskupi rijetke su osobe za koje se već više od stoljeća proizvode posebni automobili. Jasno, svi znaju da je riječ o papamobilima, no onih koji znaju povijest tih vozila puno je manje. Sve do 1978. godine pape je u papinskoj nosiljci (tzv. sedia gestatoria) na ramenima nosilo 12 muškaraca, papinskih pomoćnika.
Zanimljivo, godine 2002. papa Ivan Pavao II. zamolio je javnost i medije da prestanu to vozilo nazivati "papamobil", ustvrdivši da je taj pojam "nedostojanstven"
Te su se nosiljke koristile samo u procesijama nakon izbora novog pape, pri čemu bi papa bio nošen od Sikstinske kapele do crkve Svetog Petra. Prvi je takvu praksu napustio Poljak Karol Wojtyla koji je 1978. g. izabran za novog poglavara Katoličke crkve, što znači da je tu nosiljku zadnji koristio njegov prethodnik papa Pavao VI. Osim nosiljke u Vatikanu, pape su na stranim putovanjima i susretima s vjernicima koristile i limuzine za šefove država. Takva specijalno dizajnirana vozila od početka 20. st. proizvodili su razni automobilski proizvođači. Tako je, recimo, slavna Ford Motor Company na bazi predsjedničkih limuzina proizvela i ograničenu seriju vozila za rimske biskupe. Kad je papa Pavao VI posjetio New York 1965., vozio se u serijski proizvedenoj predsjedničkoj limuzini Lehmann-Peterson u kakvoj su se vozile i zvijezde tipa Spencer Tracy, The Rolling Stones, Sophia Loren, Jerry Lewis, Aristotle Onassis... Isto je vozilo papa koristio i pet godina kasnije, za posjeta Kolumbiji, a u nekim pastoralnim pohodima u uporabi je bilo i vozilo Mercedes-Benz 600 Pullman-Landaulet.
No i papamobil kakvog danas poznajemo i sam pojam papamobila izravno se vežu uz papu Ivana Pavla II. Sve do 1981. godine taj je veliki Poljak na putovanjima diljem svijeta milijune vjernika pozdravljao iz povišenog, ali uvijek otvorenog vozila. Uglavnom su to bili Toyotini "land cruiseri" i Fiatove "campagnole". Ipak, 1979. svoj je prvi posjet domovini Poljskoj Ivan Pavao II. odradio u bijelo obojanom vozilu izrađenom na bazi poljske marke vozila FSC Star, koje je više sličilo kamiončiću negoli osobnom automobilu. originalno je vozilo inače bilo vatrogasno. Za papin prvi posjet Irskoj iste godine proizvedeno je vozilo slične veličine, ali na konstrukciji Fordove serije kamiona. Godine 1980. u igru se napokon uključio i Mercedes-Benz koji je danas najpoznatiji proizvođač papamobila. Tada je Ivan Pavao II. doputovao u Njemačku gdje je dočekan s terenskim vozilom 230 G (Geländewagen).
A onda je stigla ta kobna 1981. godina kad je Turčin Ali Agca u srcu Rima pokušao ubiti Ivana Pavla II. Upravo je taj događaj zorno dokazao da se golema želja Svetog oca o maksimalnom približavanju i otvaranju vjernicima nužno mora ograničiti i prilagoditi postroženim sigurnosnim zahtjevima. No budući da Ivan Pavao II nije htio odustati od svoje želje zbližavanja s pukom, proizvođači su se prilagodili njegovim zahtjevima.
Već je dogodine predstavljeno novo vozilo s prepoznatljivom povišenom kupolom od neprobojnog stakla. Proizveo ga je britanski Land Rover za potrebe Papina posjeta V. Britaniji 1982. Kasnije te iste godine papa je pohodio Španjolsku gdje se vozio u sličnom vozilu koje se baziralo na modelu Seata Pande. U njemu je stigao i na Barcelonin stadion Nou Camp gdje ga je dočekalo 120.000 vjernika. Godine 1984. papa se po Kanadi vozio u dva vozila - modificiranoj GMC Sierri te vozilu kanadskog proizvođača Thibault. Jedan od današnjih modela vozila bazira se na Mercedesovoj sportskoj M-klasi. Nijemci su za potrebe Papina pohoda SAD-u 1987. proizveli dva primjerka Mercedesa 230 G. Poslali su ih u Washington gdje je američka Tajna služba donekle modificirala ulaz iz vozačke kabine u prostor za papu, što je dizajn zadržan do današnjih dana. Jedno od tih dvaju vozila sada je "umirovljeno" i nalazi se u Muzeju Mercedes-Benza u Sttutgartu.
Kroz prošlost su, dakle, postojale dvije verzije papamobila. Prvu su činila razna lokalna vozila, proizvodi i ponosi automobilskih industrija zemalja domaćina s kojima su one dočekivale dragoga gosta iz Vatikana. Drugo su službeni papamobili, koji su u uporabu ušli tek nakon atentata 1981. Neki su papamobili otvoreni i danas se koriste isključivo za mise i ceremonije na Trgu Svetog Petra u Vatikanu, dok su svi ostali zatvoreni i blindirani, te uvijek prate Papu na inozemnim putovanjima. Prije točno četiri godine, 6. lipnja 2007., jedan je mladi Nijemac (27) pokušao skočiti ispred otvorenog papinskog vozila marke Fiat u Vatikanu. No, Papa ga vjerojatno nije ni stigao primijetiti jer je iste sekunde na mladića skočilo najmanje osam pripadnika službe sigurnosti. Iako je uhićen i odveden u policiju, mladićevi motivi nisu otkriveni, no po svemu sudeći nije bila riječ o terorističkom napadu.
Papa Benedikt XVI koristi pak modificirani Mercedesov model G500 s posebnom ostakljenom "sobicom" na kraju vozila. Papa u vozilo ulazi kroz stražnja vrata, nakon čega preko nekoliko stuba dolazi do sjedala. Uz pomoć hidrauličke dizalice sjedalo s papom diže se uvis i papa se ukazuje vjernicima u ostakljenoj kupoli. Osim samog vozača, u vozilu ima mjesta za još najviše tri osobe. Jedna od njih u pravilu je pripadnik službe osiguranja, a smješten je ispred staklene kupole, dok druge dvije osobe mogu papi praviti društvo unutar kupole – to su u pravilu njegovu najbliži suradnici. Od poznatih sigurnosnih elemenata papamobila izdvajaju se, naravno, stakla neprobojna sa svih strana, uključujući i krov, te dodatno ojačana armirana vrata i podvozje.