Okrugli stol o mladima: Djeca nasilje uče od odraslih

Dražen Najman

Mi iz policije uvijek imamo zadatak na ovakvim skupovima dati pregled statistike, iako takav pristup ponekad zna biti zamoran za slušatelje. Zato prije svega želim biti konkretna. Počet ću s dijelom koji je u zadnje vrijeme primamljiv ne samo medijima, već i široj javnosti, a tiče se maloljetničke delikvencije, odnosno - kriminaliteta maloljetnika s elementima nasilja. Statistički nam pokazatelji jasno ukazuju da u zadnje tri godine bilježimo evidentan pad kaznenih djela na području maloljetničke delikvencije.
Prema tim pokazateljima MUP je u 2009. evidentirao 1120 kaznenih djela s elementima nasilja, počinjenih od strane maloljetnih osoba, što podrazumijeva kaznena djela nanošenja tjelesne ozljede, sudjelovanje u tučnjavama, silovanje ili nedozvoljeno posjedovanje oružja. No osim toga važnije je istaknuti da pod maloljetničku delikvenciju, dakle ukupan kriminalitet počinjen od strane maloljetnika – spada 4275 djela, a da od toga broja na nasilje otpada četvrtina, točnije 26 posto.
Kad sagledavamo maloljetničku delikvenciju ne smijemo preskočiti dio koji se odnosi na prekršaje. To su, naime, kažnjive radnje, blaži oblici delikventnog ponašanja. Prema MUP-ovim podacima vidljivo je da su u 2009. ukupno 1875 prekršaja iz segmenta kršenja javnog reda i mira počinile maloljetne osobe. Od toga je 1221 prekršaj iz domene prekršaja članka 13. - tuča, svađa i vika. Sagledamo li to u ukupnom zbroju, to čini čak 70 posto svih evidentiranih prekršaja. Iako su nasilnički elementi u prekršaju vrlo zastupljeni, ipak ističem da podaci nisu tako alarmantni kako se to možda čini u javnosti, a kasnije ću objasniti i zašto je tome tako.


Policija analizira recidiviste

U postupanjima, tj. u planiranju postupanja vezanih uz maloljetnički kriminalitet s elementima nasilja, policija se rukovodi raznim nacionalnim strategijama. One nam služe kao dobre smjernice za planiranje rada, a jasno, u okvire naših planova stavljamo sva zakonska određenja po kojima smo dužni postupati.
Svjesna sam da se često, pa i unutar policije, postavlja pitanje - je li policija odgovorna za prevenciju. Na žalost, takvo tradicionalno razmišljanje apsolutno je 'out', ne samo zato što je dužnost policije prevenirati kažnjive radnje, već i zato što MUP-u nije cilj samo kažnjavati, nego i spriječiti problematično ponašanje. U svakodnevnom radu službenici policije koji se time bave otkrivaju stanja, ponašanja i radnje koje bi maloljetnike mogle brzo navesti na krivi smjer i pretvoriti ih u delikvente
U tim nastojanjima, kod svakog počinitelja koji kaznena djela ponovi dva ili više puta, što ga čini recidivistom, policija će prikupiti saznanja o tome što je doprinijelo da se ta maloljetna osoba ponaša - izvan okvira zakona. S tim podacima tad idemo prema nadležnim službama, odgojnim ustanovama i, jasno, prema državnom odvjetništvu, kako bi sve službe mogle čim žurnije početi s mjerama koje maloljetnika ograničavaju u nastojanjima da ostane na krivom putu. Bitna je, dakle, suradnja koju policija održava s ostalim službama.
Iduća je mjera prevencija nasilja među mladima vezana uz nasilničko ponašanje u obitelji. Jasno je da taj međugeneracijski transfer nasilničkog ponašanja ima vrlo važnu ulogu u odrastanju svake mlade osobe. Tek kad vidite kakvi su to podaci, onda se lakše shvati važnost preveniranja maloljetničke delikvencije. Naime, policija je u 2009. godini zbog slučajeva obiteljskog nasilja pružila 18.912 intervencija, što je pedesetak intervencija dnevno, s tim da se za vrijeme blagdana i vikenda, kad je obitelj na okupu, intervencije povećaju za oko 20 posto, što u danima vikenda znači, dakle, i do 70 intervencija dnevno.
Slijedi još jedan bitan podatak: u tim intervencijama, točnije nasiljem u obitelji oštećeno je čak 4802 osoba u dobi do 18 godina. Drugim riječima, taj broj maloljetnika nasilje gleda i doživljava već godinama jer nitko ne prijavljuje nasilje nakon prvog udarca, već je to dugotrajni model ponašanja. Policija se zove u pomoć tek kad stanje postane neizdrživo. Promatramo li taj poznati model međugeneracijskog prijenosa nasilja, zaključak je jasan: djeca su agresivna jer su svjedoci dugogodišnjeg nasilja u obitelji, ili su, što je jednako poražavajuće, i sama izravne žrtve obiteljskog nasilja.
Sljedeća mjera bitna za prevenciju nasilničkog ponašanja maloljetnika jest povećani nadzor izlazaka mladih noću u javnim prostorima. Ta je mjera vezana uz članak 95. Obiteljskog zakona, što znači da nema kaznenih odrednica, već je usmjerena prema obiteljima, tj. roditeljima koji se ne ponašaju u skladu s člankom. A on određuje da djeca i mladi do 16 godina ne smiju biti vani u vremenu od 23 do 5 sati ujutro.
U 2009. smo u noćnom izlasku bez pratnje roditelja zatekli 2564 osobe u dobi do 16 godina starosti. Iako se to možda ne čini puno, brine činjenica da se djeca vani okupljaju bez ikakvog nadzora te da baš u tim situacijama u pravilu i dolazi do neželjenih incidenata. Ono što nas osobito zabrinjava jest podatak da je od 2564 mladih osoba njih čak 1123 bilo u noćnom izlasku - uz dozvolu roditelja. Što nam to govori? Da roditelji naprosto ne preuzimaju svoju osnovnu odgojnu ulogu, ne nadziru svoju djecu. Zato i ne čudi što se na kraju stječe dojam da im je apsolutno svejedno što im djeca rade vani iza 23 sata.


Jači nadzor "dječjih zona"

Ukratko ću nabrojati još neke naše mjere prevencije koje redovito provodimo:

• suzbijanje distribucije sredstava ovisnosti, posebice distribucije alkoholnih pića - to radimo u suradnji s raznim inspekcijskim službama; u objekte detektirane kao okupljališta mladih u kojima se, unatoč zakonskim zabranama toči alkohol, ulazimo i obavljamo identifikaciju maloljetnika koji konzumiraju alkohol
• pojačani nadzor užih i širih zona odgojno-obrazovnih ustanova u kojima borave mladi – ovu smo mjeru u 2009. proveli u čak 196.872 slučaja. Naime, to je tipična mjera koja se provodi u suradnji sa subjektima u lokalnim zajednicama. Najprije se detektiraju razdoblja i lokacije na kojima je nužna policijska nazočnost. Primjerice, vrtići su vikendom osobito pogodni za uništavanje imovine i okupljanje maloljetnika. U obje te mjere već i sama nazočnost policijskog službenika djeluje preventivno, iako je to, jasno, ‘najprimitivniji’ oblik prevencije. Naime, čim ugledaju policijskog službenika u odori ili vozilu – maloljetnici se razbježe
• preventivno-edukativne aktivnosti koje policija provodi u lokalnoj sredini tako da se zajedno s nastavnicima i roditeljima dogovaraju teme aktualne u toj lokalnoj zajednici. Tada policija kao partner drugim službama provede neku preventivnu aktivnost - od prometnih pokaznih vježbi do predavanja o štetnosti zloporabe opojnih droga i prevencije nasilja u obitelji.

Na kraju se može zaključiti da stanje nije alarmantno, jer statistički podaci – koliko god mi u njih sumnjali – pokazuju da smo lani evidentirali pad kriminaliteta s elementima maloljetničkog kriminaliteta s elementima nasilja. Ali roditelji su i dalje istinski zabrinuti za djecu, pa je policija dužna uvažiti taj strah i taj nerazmjer između statistike i osjećaja roditelja.
Svjesni smo nedostataka. Očekujemo da ćemo uskoro ustrojiti nove organizacijske jedinice koje će se baviti prevencijom, što znači da ćemo imati prevenciju i na razini ministarstva i na razini lokalnih policijskih postaja. Pred nama su, dakle, izazovi kako u organizacijskom dijelu, tako i u nastojanju da senzibiliziramo policijske službenike u prevenciji, da ih educiramo, da započnemo standardizirati postupanje i da se počnemo što više umrežavati s lokalnim subjektima. Potencijala za to imamo, o čemu svjedoči i više preventivnih projekata i primjera iz prakse.