Zadnji dan prije školskih praznika, 20. prosinca 2024., u Osnovnoj školi Prečko - zatvorili smo oči. Zatvorili smo ih kao društvo, uzimajući sigurnost zdravo za gotovo. Zatvorili smo ih jer je i nama najbližima toj tragediji, roditeljima tih prvašića, preteško zamisliti, a kamoli razumjeti što su oni vidjeli otvorenih očiju. Još teže nam je sada otvoriti ih i suočiti se s istinom - istinom koja nas, htjeli mi to ili ne, obvezuje na preuzimanje odgovornosti za “otvorena vrata” naših škola.
Volio bih da je ovaj tekst, poput svih prethodnih koje sam pisao za ovaj stručni časopis, isključivo profesionalnog karaktera. No, sudbina je toga dana preuzela ulogu scenarista, ispisujući najmračniji trenutak mojeg profesionalnog života u području sigurnosti.
Kao sveučilišni magistar inženjer elektrotehnike i zaštitar tehničar, s licencom Ministarstva unutarnjih poslova za poslove tehničke zaštite, tijekom karijere vodio sam brojne projekte u domeni građevinskih radova, elektrotehnike i sigurnosti (tehničke zaštite i vatrodojave). Radio sam na poslovnim objektima, industrijskim postrojenjima poput rafinerija, naftovoda, plinovoda, najveću sportsku dvoranu u Hrvatskoj, bankarskim institucijama i mnogim drugim kompleksnim sustavima, ali do događaja u Beogradu uvijek sam razmišljao kako se napadi na škole događaju tamo negdje preko oceana u Americi te nisam previše pridavao značaj sigurnosti škola. Dapače, do događaja u Beogradu i sam sam bio poprilično uvjeren da se takvo nešto teško može desiti kod nas, ali osobnom procjenom rizika smjera kretanja društva, porasta agresije i nasilja među mladima, kao i bliži događaji pucnjave mlađe osobe u centru Zagreba i događaj u Beogradu nakon toga, dali su mi čvrsto do znanja da je vremenu veće sigurnosti među mladom populacijom došao kraj.
Svjedočio sam potpunom raspadu sigurnosnog sustava države
Naravno, u tom trenutku ni na kraj pameti mi nije bilo da se takav tragičan događaj - oružani napad, ovog puta nožem - može dogoditi u Zagrebu. A kamoli baš u školi, u razredu, i to u 1. razredu koji pohađa moje vlastito dijete, gdje sam ujedno bio i predstavnik roditelja razreda.
Da tragedija bude još veća, spletom okolnosti bio sam među prvima izvan osoblja škole koji su saznali za napad te sam svjedočio potpunom raspadu sigurnosnog sustava države - onakvom kakvom sam se barem nadao. Iako sam već ranije bio svjestan manjka znanja, edukacije i podređenog položaja sektora privatne zaštite vezano za sigurnost građana i ljudi, unutar cijelog sigurnosnog sustava države, taj je događaj jasno pokazao u kakvom se položaju po pitanju utjecaja na promjene propisa i pravila taj sektor nalazi u odnosu na vojni i policijski sustav.
Upravo to sustavno zanemarivanje privatne, odnosno civilne zaštite, koje traje već dugi niz godina, došlo je na vidjelo toga dana. Pokazalo se ono na što sam već neko vrijeme upozoravao u profesionalnim krugovima - koncept domovinske sigurnosti i uključivost civilnog sektora u opću sigurnost građana toga dana nisu položili ispit. Od nespremnosti same javne institucije škole - koja bi trebala biti sigurno mjesto za odgoj i obrazovanje djece, izvor edukacije djece i mladih po pitanjima sigurnosnog integriteta u društvu - do neadekvatne reakcije i koordinacije hitnih i sigurnosnih službi, sustav je zakazao upravo tamo gdje je trebao biti najsnažniji.
Neki od nas sjećaju se vremena kada sustavi tehničke zaštite u školama nisu bili toliko razvijeni i napredni ili ih nije ni bilo, pa su se provodila dežurstva učenika starijih razreda na porti. Toga dana ti učenici nisu prisustvovali nastavi, već su preuzimali odgovornost za kontrolu ulaska u školu. Vodili su evidenciju o posjetiteljima, bilježili tko je ušao, kada i s kojom namjerom, te ih pratili do odredišta unutar škole. Škole su bila zaključane.
Danas ta dežurstva više ne postoje, vjerojatno pod izlikom zaštite djece od iskorištavanja u svrhu “glumljenja portira”. No, pritom se zanemaruje činjenica da su učenici, preuzimanjem odgovornosti dežurnog, mogli naučiti vrijedne lekcije - ne samo o sigurnosti, već i o redu i radu u javnoj ustanovi poput škole. Kroz tu ulogu stjecali su vještine poput kulturnog dočeka posjetitelja, zapisivanja podataka i učinkovite komunikacije.
Naravno, može se raspravljati o tome je li danas primjereno ostaviti učenike same na porti. No, s obzirom na to da je plan države formiranje novog radnog mjesta unutar sustava i zapošljavanje osoba odgovornih za sigurnost u školama, otvara se mogućnost suradnje između učenika i tih stručnih osoba. U tom slučaju, učenici bi mogli sudjelovati u određenim administrativnim poslovima, dok bi istovremeno svojim uzornim ponašanjem služili kao pozitivan primjer odgovornog odnosa prema sigurnosti škole i prema drugim učenicima te iste škole.
Uspostava efikasne i održive sigurnosne kulture u osnovnim i srednjim školama
U današnje vrijeme sigurnost u obrazovnim ustanovama postaje ključno pitanje koje zahtjeva sustavan i integrirani pristup. Sukladno dostupnim istraživanjima iz područja obrazovnih znanosti, socijalne psihologije i sociologije pokazalo se kao ključan preduvjet da bi se učenici mogli usredotočiti na učenje, da bi školsko okruženje trebalo biti sigurno, zaštićeno i njegovano. Dok se tehnički aspekti sigurnosti poput nadzornih sustava i protokola evakuacije često postavljaju kao prioritet, prava sigurnosna kultura temelji se na uključenosti svih aktera u obrazovnom sustavu. Jako je bitno analizirati sveobuhvatne aspekte sigurnosnog upravljanja u obrazovanju, s posebnim naglaskom na integraciju sigurnosnih politika u svakodnevni rad škola, razvoj svijesti o sigurnosti među nastavnicima i učenicima te distribucijsko vodstvo. Smatram kako se samo kroz pregled međunarodnih praksi i standarda (SIA, ESSA, EOS, COESS i sl.) te konkretnih izazova, može razmotriti ključne elemente potrebne za uspostavu efikasne i održive sigurnosne kulture u osnovnim i srednjim školama.
Sigurnost u obrazovnim institucijama tako postaje globalno relevantna tema s obzirom na sve češće izvještaje o incidentima nasilja u školama, sveprisutnom vršnjačkom nasilju i rizicima povezanima s neadekvatnom pripremljenošću osoblja za krizne situacije. Iako su tehničke mjere poput videonadzora, vatrodojave, detektora metala i sigurnosnih protokola jako bitan element cjelokupne sigurnosti i zaštite, stvaranje sveobuhvatne sigurnosne kulture zahtijeva puno više od samih tehničkih rješenja. Pravi izazov u sigurnosti škola leži u izgradnji okruženja u kojem svi sudionici - ravnatelji, nastavnici, stručni suradnici, učenici i roditelji - imaju jasno definirane odgovornosti i svijest o značaju preventivnog djelovanja.
Osim toga, upravljanje sigurnosnim rizicima u školama temelji se na nekoliko slojeva zaštite, od fizičke sigurnosti do procedura i obuke osoblja u poboljšanju sigurnosti kroz sveobuhvatne smjernice i preporuke, oslanjajući se na najbolje svjetske prakse. Sigurnost u školama obuhvaća širok spektar mjera i strategija koje imaju za cilj zaštitu učenika, nastavnika i osoblja. Pitanje sigurnosti ne odnosi se samo na fizičku zaštitu od vanjskih prijetnji poput nasilnih upada ili prirodnih katastrofa, već i na unutarnje izazove, uključujući vršnjačko nasilje, cyber prijetnje i krizne situacije poput požara ili evakuacija.
Odabran je površni model
Upravo iz tog razloga smatram promašenim ad hoc donošenje protokola Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama. Ovakav pristup ne samo da pokazuje nedovoljno poznavanje zakonskih odredbi iz područja privatne zaštite, posebno Zakona o privatnoj zaštiti, već i otkriva nepripremljenost zakonodavca za sustavno i temeljito rješavanje ovog problema. Umjesto sveobuhvatnog pristupa koji bi uključio stručnjake iz relevantnih područja, odabran je površni model donošenja mjera čija je primarna svrha stvaranje privida brzog rješenja, a gdje se u nekakvoj radnoj skupini nalaze ljudi više-manje politički postavljeni bez nekog snažnijeg uključivanja stručne zajednice. Time se ne adresiraju ključni problemi sigurnosti u školama, već se donosi ishitrena i demagoška odluka čiji je cilj prvenstveno umiriti javnost, a ne osigurati dugoročnu i učinkovitu zaštitu učenika i djelatnika škola.
Upravo se finsko istraživanje Sveučilišta u Helsinkiju (Vallinkoski, Koirikivi) bavilo pitanjima na koje načine se sigurnosna kultura može unaprijediti kroz tri ključna aspekta: tehnički aspekt sigurnosti, ljudsku komponentu i pedagoško vodstvo. Tehnički aspekt sigurnosti u istraživanju podrazumijeva sve fizičke i proceduralne mjere osmišljene za prevenciju incidenata i reakciju na krizne situacije što uključuje:
- • Postavljanje videonadzora, sustava kontrole pristupa i alarmnih sustava.
- • Razradu protokola za hitne situacije, uključujući evakuaciju, zaključavanje objekta i postupanje u slučaju prijetnji.
- • Redovite vježbe evakuacije i krizne simulacije za učenike i osoblje.
- • Razvoj planova za upravljanje rizicima, uključujući sustavne procjene ugroza.
Ti su elementi ključni, ali sami po sebi nisu dovoljni, s obzirom na to da u mnogim školama nedostaje sustavna procjena sigurnosnih potreba i dugoročna strategija prilagodbe sigurnosnih protokola promjenjivim uvjetima. U tom kontekstu, Hrvatska i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih planiraju uvođenje već spomenutog novog radnog mjesta – osobe odgovorne za sigurnost škole.
Iako taj potez može imati pozitivne učinke, posebno u svjetlu nepouzdanosti i marginalizacije zaštitarske djelatnosti, koja se često doživljava više kao socijalna kategorija zapošljavanja nego kao ugledna i odgovorna profesija, ključan problem ostaje način njegove provedbe.
Bez koordiniranog pristupa i nadzora centralne organizacije, postoji ozbiljna opasnost da će se implementacija ove mjere svesti na individualne interpretacije i improvizaciju, ovisno o znanju, sposobnostima i resursima pojedinih ravnatelja ili škola te tih samih pojedinaca i njihovoj razini stručnosti, a s obzirom na nedostatak takvih kadrova na tržištu rada. Time se otvara prostor za neujednačenu primjenu sigurnosnih standarda, umjesto sustavne i učinkovite zaštite svih škola na nacionalnoj razini.
Što se tiče ljudske komponente sigurnosti bitno je naglasiti već spomenuto kako sigurnost u školama nije samo stvar tehnologije i pravila, već i ljudi koji ih provode. Ljudska komponenta sigurnosti obuhvaća svijest, obuku i aktivno sudjelovanje svih dionika u obrazovnom sustavu.
Uloga nastavnika i osoblja:
- • Nastavnici trebaju biti educirani o sigurnosnim procedurama, privatnoj zaštiti, prepoznavanju rizičnih ponašanja i metodama nenasilnog rješavanja sukoba.
- • Stručni suradnici (psiholozi, pedagozi, socijalni radnici) trebaju igrati aktivnu ulogu u prevenciji vršnjačkog nasilja i pružanju podrške učenicima koji pokazuju znakove ugroženosti.
- • Ravnatelji trebaju osigurati da sigurnost bude integrirani dio školske kulture, a ne samo formalna obaveza.
Uključivanje učenika:
- • Učenike treba aktivno uključiti u procese donošenja odluka o sigurnosti u školi.
- • Potrebno je razviti programe edukacije o sigurnosti koji promoviraju odgovorno ponašanje i suradnju.
- • Formiranje “sigurnosnih timova” među učenicima može poboljšati osjećaj odgovornosti i povezanosti s školskom zajednicom.
Kod pedagoškog aspekta sigurnosti pristup nije samo u podučavanju pravila već u razvijanju kulture sigurnosti kroz svakodnevne interakcije i nastavne sadržaje:
- • Sigurnosna edukacija treba biti dio kurikuluma, kroz predmete poput građanskog odgoja, etike i zdravog življenja.
- • Učenici trebaju usvojiti vještine kritičkog razmišljanja i samoregulacije kako bi mogli donositi sigurnosno odgovorne odluke.
- • Učenje o sigurnosti ne smije izazivati strah, već razvijati svijest i sposobnost djelovanja u različitim situacijama.
Istraživanja isto tako često ukazuju na jedan od ključnih problema u mnogim obrazovnim sustavima, a to jest preveliko oslanjanje na ravnatelje i stručne službe u pitanjima sigurnosti. U potpunosti dijelim to mišljenje, zbog čega sam i prethodno izrazio neslaganje s isključivim uvođenjem osobe odgovorne za sigurnost u svaku školu, bez jasne strategije njezine integracije u širi sustav.
Takav pristup, ako nije dio cjelovitog i strukturiranog organizacijskog rješenja, koordiniranog iz centralnog tijela vlasnika – odnosno lokalne samouprave – može dovesti do neujednačene provedbe sigurnosnih mjera. Bez jasnih smjernica i nadzora, svaka škola mogla bi ostati prepuštena individualnim interpretacijama i improvizaciji, što dugoročno ne osigurava sustavnu i učinkovitu zaštitu učenika i osoblja. Jako je bitno da svi dionici shvate kako je sigurnost zajednička odgovornost svih njih. Sukladno tome distribuirano vodstvo u sigurnosti škole podrazumijeva:
- •Podjelu odgovornosti i uključivanje nastavnika, učenika i roditelja u sigurnosne inicijative.
- • Roditelji trebaju biti informirani i educirani o sigurnosnim politikama škole kako bi podržali njihovu provedbu.
- • Suradnja s lokalnom zajednicom, policijom i hitnim službama ključna je za razvoj sveobuhvatne sigurnosne strategije.
Sigurnost u školama nije luksuz, već je nužnost i odgovornost svih dionika obrazovnog sustava jest kontinuirano raditi na unaprjeđenju sigurnosti, osiguravajući sigurno okruženje za učenike i osoblje. Jedan od ključnih izazova u provedbi sigurnosnih mjera jest edukacija javnosti, osobito kada je riječ o tumačenju i primjeni mjera zaključavanja. Različiti pristupi mogu dovesti do ozbiljnih sigurnosnih propusta - jedan ravnatelj može implementirati elemente tehničke zaštite, drugi može zaključati vrata ključem, čime ugrožava djecu u slučaju požara i potrebe za evakuacijom, dok bi treći mogao na neka vrata postaviti lanac i lokot, dodatno otežavajući pristup hitnim službama.
Osim fizičke sigurnosti, jednako je važno obratiti pozornost na kibernetičku sigurnost pri primjeni tehničkih zaštitnih sustava i mjera. Ključni aspekti uključuju zaštitu uređaja, sigurnosne protokole te način na koji se sustavi upravljaju i nadziru. Ako sigurnosni sustavi nisu adekvatno zaštićeni, postoji rizik da postanu tek formalna mjera bez stvarne učinkovitosti, jer ih se lako može zaobići ili hakirati. Stoga je nužno osigurati da sigurnosna rješenja budu ne samo tehnički napredna, već i pravilno implementirana te usklađena s cjelokupnom strategijom zaštite.
Iako u Hrvatskoj postoji kvalitetna podloga za uključenost stručne javnosti i civilnog društva u pitanja sigurnosti i zaštite kroz multidisciplinarnu suradnju, prilagodbu i provedbu postojećih zakona – kako Zakona o privatnoj zaštiti, tako i Zakona o gradnji – i dalje ostajemo zatvoreni u provođenju individualnih interesa umjesto uspostave sustavne, međuresorne i interdisciplinarne suradnje. Takav pristup otežava učinkovito poslagivanje ključnih elemenata sigurnosnog upravljanja. Jedan od primjera ove neujednačenosti je činjenica da često sustave tehničke zaštite i dalje ne planira, dizajnira i ne nadzire njihovu ugradnju ovlaštena osoba iz područja gradnje, odnosno elektrotehnike. Osoba na takvoj poziciji trebala bi biti dodatno educirana u području civilne zaštite i sigurnosti, s licencom Ministarstva unutarnjih poslova, kao i do sada, a čime bi se osiguralo da zaštitne mjere budu stručno osmišljene, pravilno implementirane i dugoročno održive. Osim toga, šire tehničko znanje omogućilo bi takvim stručnjacima da aktivno sudjeluju u edukaciji drugih, kako kroz profesionalno djelovanje, tako i kroz rad na projektima. Time bi se postigla viša razina svijesti i stručnosti i ostalih osoba indirektno uključenih u primjeni sigurnosnih mjera u obrazovnim ustanovama i dodatno osnažila kvaliteta sigurnosnih sustava i unaprijedila njihova primjena u praksi.
Da bismo osigurali dugoročno održiv sustav sigurnosti u školama, potrebno je posložiti ključne elemente sigurnosnog upravljanja, koji uključuju:
- • politike i procedure,
- • jasno definirane uloge osoblja i obuku,
- • arhitektonska rješenja koja podržavaju sigurnost,
- • učinkovitu komunikaciju i sustav nadzora,
- • kontrolu pristupa, detekciju i alarme,
- • prevenciju incidenata i brz odgovor na sigurnosne prijetnje.
Zaključno, nadam se da će društvo prihvatiti sveobuhvatan pristup sigurnosti u školama, ali i drugim objektima kao ključan za stvaranje sigurnog okruženja za učenike i osoblje. Implementacija slojevitog sustava zaštite, s jasnim politikama i tehnološkim rješenjima, može značajno smanjiti rizike i osigurati brzu reakciju u hitnim situacijama. Ključ uspjeha leži u kontinuiranoj evaluaciji i prilagodbi sigurnosnih strategija prema novim izazovima.
Kroz iskustva i događaje koji su nas potaknuli na ovu raspravu, nadam se da ćemo napokon izvući pouke, primijeniti stečena saznanja i dosljedno ih provoditi u praksi. Sigurnosne mjere moraju postati standard i trajna praksa, a ne samo mrtvo slovo na papiru, kako bismo spriječili ponavljanje istih propusta. Samo kroz odgovornost, sustavno djelovanje i kontinuirano unaprjeđivanje sigurnosnih protokola možemo osigurati da više nikada ne zatvaramo oči pred rizicima i opasnostima, već da proaktivno radimo na stvaranju sigurnije budućnosti.
Marko Sikirica