Napravite zakone za 21. stoljeće

Ne može se ni reći da je sve odbijeno, primjerice punjenje streljiva za vlastite potrebe za lovce i sportske strijelce ponovo je omogućeno, valjda je netko mjerodavan ipak shvatio kolika je glupost, a i šteta učinjena brisanjem jedne alineje u zakonskom prijedlogu 2012. godine. Brisana je i odredba da se ponovno vrše terenske i ine provjere kod svake slijedeće nabavke odnosno registracije oružja iako vlasnik već ima oružni list, također jedan od ozbiljnijih nonsensa u postojećem Zakonu iz 2012.

 

No, u postojeće prijedloge uvedene su i neke nove, neobjašnjivo rigorozne mjere kao što je da budući vlasnik oružja za samoobranu mora svoju „ugroženost“ dokazivati egzistirajućim prijavama svojoj sigurnosti, a koje će naravno MUP RH opetovano provjeravati i procjenjivati. Bedastoća koja se rijetko gdje sreće, a i "vuče" na neka stara vremena kad su svemogući gospodari tadašnjeg sekretarijata unutrašnjih poslova diskreciono odlučivali tko će, a tko neće dobiti dozvolu za oružje. Pri čemu su Hrvati, naravno, bili građani drugog reda, svi mi stariji još se živo sjećamo toga.

I tako se, vidjevši što se događa i kolika je neosjetljivost i nerazumijevanje za stvarne životne situacije prisutna kod stvaraoca ova dva zakonska prijedloga, čitava struka digla na noge i alarmirala saborske zastupnike, stranačke klubove i saborske odbore, prvenstveno onaj matični, u ovom slučaju Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, pojedine nezavisne zastupnike itd….i dogodilo se da je jednoglasno odbijen prijedlog da se spomenuti Zakoni donesu u hitnoj proceduri. U raspravi koja je, vrlo neobično za ovu materiju, potrajala cijeli dan, gotovo svi zastupnici i s lijeva i s desna su nemilosrdno secirali pojedine članke, a temelj su im očigledno bili 

amandmani koje je stručna javnost još i ranije predlagala, bez uspjeha. Dva puta se javila i Državna tajnica MUP-a RH ne bi li pojasnila neke odredbe no stekao sam dojam da se samo još više zapetljala s nemuštim, a mogu reći i netočnim odgovorima. Na pitanje saborskog zastupnika Tomislava Klarića koliko se kaznenih djela i općenito štetnih, nesretnih događaja napravi ilegalnim, dakle neregistriranim ili nedozvoljenim oružjem a koliko s registriranim odgovor je bio, gotovo kao iz topa: 80 posto ilegalnim, a 20 posto legalnim. Bis dat, qui cito dat. (Dvostruko daje tko odmah daje).

Ali, problem je u tome da su ove brojke debelo netočne jer se prema nekim analizama zapravo radi o okvirno 97 posto naspram tri posto. MUP je višekratno bio pitan za ovakve podatke i rečeno je da se nisu radile analize, da se radi o procjenama i slično. Bilo bi vrlo interesantno znati kojom metodologijom i koji su stručnjaci u samom MUP-u RH došli do podatka 80 - 20 posto Ili je riječ naprosto o brzom odgovoru koji je imao za cilj opravdati strogost samih zakonskih prijedloga. Tako je to kad stvarni i realni podaci ne idu u prilog restriktivnim odredbama. 

 

Očekivano, nešto više „razumijevanja“ za restriktivne odredbe su imali zastupnici ljevice što nije teško za razumjeti, ne jednom sam od ljudi tog životnog svjetonazora (a i od mnogih službenika i službenica MUP-a) čuo onu čuvenu: „Ma što će vam oružje, pa policija nas čuva, ja bih da se mene pita to sve oduzeo“. 

I tako je neslavno propala ideja da se na brzinu „provuku“ kroz Sabor pa smo sad u situaciji da ipak ovi prijedlozi uključe mnoge amandmane struke i mnogih razumnih pojedinaca, da se naprave zakoni koji korespondiraju vremenu, odnosno 21. stoljeću. Da bi stvar bila bolja, čak ni neki vrlo iskusni i stručni ljudi iz samog MUP-a RH nisu se slagali s ovim prijedlozima upućenim u proceduru. Policijski službenici na terenu koji u konačnici moraju provoditi nesuvisle odredbe također su nezadovoljni.

U raspravi se najviše istakao saborski zastupnik Tomislav Klarić koji se očigledno i najbolje pripremio za raspravu, u tri navrata istaknuo je što zapravo želi Europska unija i što stvarno stoji u direktivi koja regulira ovo područje: jasno je navedeno da treba pojednostavniti procedure za nabavljanje legalnog oružja i dodatno vršiti pritisak na ilegalne tokove i trgovinu ilegalnim oružjem. Pametnome dosta. No u ovim zakonskim prijedlozima se ilegalno i nedopušteno oružje tretira vrlo površno ili da budem precizniji: nedovoljno restriktivno. Kazne su premale, nema odredbi koje bi učinile ozbiljniji pomak ka iskorjenjivanju ilegalnog oružja, nema stimulativnih mjera koje bi pojačale interes za povrat trofejnog ratnog oružja itd. Dapače, ni na tom području nema ozbiljnijih analiza o samoj procijenjenoj količini takovog oružja. Često sam čuo brojku o oko 500.000 komada ilegalnog oružja. 

Da mi je samo znati kojom metodologijom se došlo do te brojke. Evo jedne jednostavne matematike: na vrhuncu moći Hrvatska je vojska u trenucima vraćanja okupiranih krajeva u operaciji „Oluja“ imala oko 200 000 vojnika pod oružjem. Naravno, demobilizacijom i raznim postupcima smanjenja broja pripadnika oružanih snaga brojka se svela na današnjih oko 17 000 vojnika. Treba li reći da je oružje uredno razduženo i pohranjeno, godinama kasnije i prodavano u inozemstvu. Smatra li to netko možda da je svaki hrvatski vojnik „maznuo“ barem po dva komada oružja? U godinama poslije rata oružje se moglo vraćati u sklopu raznih prigodnih akcija tipa „manje oružja-manje tragedija“. Za pohvalu. Ali kako to da se ta famozna brojka od „pola milijuna“ komada ilegalnog oružja prvi puta spominje u javnom prostoru negdje devedesetih i dan danas dvadeset godina poslije rata ne smanjuje? Rekao bih, a mislim da se najveći broj mojih kolega koji prate ovu problematiku i nesumnjivo su stručni, slaže sa mnom, radi se o svojevrsnoj „babarogi“ odnosno „strašilu“ koje ima za cilj „opravdati“ jedan od najrestriktivnijih zakona u cijeloj EU a bogami i šire. Mislim da će ovaj put ipak netko uključiti mozak i da ćemo u konačnici dobiti jedan proeuropski i moderan zakon odnosno zakone. I da ih nećemo morati opet „popravljati“ za dvije, tri godine.