Napad na zaštitara kao napad na policajca - da ili ne?

Treba li napade na zaštitare početi gledati istim zakonskim očima kao i napade na policajce? Pitanje je to koje se već neko vrijeme postavlja ne samo u zaštitarskim krugovima. Zagovornici tog pristupa ističu da nema velike razlike u štićenju dobara kad je riječ o ova dva zanimanja. 

Policajac, doduše, štiti i javno i privatno dobro, a zaštitar uglavnom privatno dobro za što ga je unajmio vlasnik dobra. Međutim, u konačnici i policajac i zaštitar štite imovinu i/ili drugih. Shodno tome, zagovornici kažu da se ne bi smjelo dopustiti nekažnjeno napadanje zaštitara, pa čak i kažnjavanje zaštitara koji se brani, jer bilo je i slučajeva u kojima je pravo zaštitara na samoobranu osporeno, tj. ocijenjeno je da je zaštitar prekoračio nužnu obranu. 

 

Provjerili smo što o prijedlogu zakonskog izjednačavanja napada na zaštitara s onim na policajca misli naš ugledni odvjetnik Branko Šerić. On smatra da je riječ o vrlo kompleksnom pitanju te da bi zaštitari najprije trebali proći takvu razinu pripreme, i fizičke i psihološke, kao i obrazovanja, da bi mogli doći na razinu na kojoj su policajci. 

“Kada bi zaštitari bili toliki profesionalci kao što su policajci, u tom bi slučaju i trebali uživati istu zaštitu. Kod nas je situacija nesređena pa se može dogoditi da zaštitar bez cjelovite pripreme obavlja zaštitarski posao, no zbog nedostatka obuke i spremnosti ne može se ni ponašati adekvatno prema počinitelju kaznenog djela. A ako se ponaša neprofesionalno, izazvat će reakcije kod provalnika koje možda ne bi izazvao da ima bolji stupanj fizičke i psihološke spreme za obavljanje svoga posla, kao što to ima policajac. Zato je doista riječ o kompleksnom pitanju i u ovom trenu osobno u tom segmentu ne bih izjednačio zaštitare s policajcima”, kazao je Šerić u razgovoru za Zaštitu. 

No kad bi zaštitarske tvrtke poštivale standarde, a on smatra da bi se to trebalo dogoditi uskoro, tada bi se, dodaje on, o ovome prijedlogu moglo i ozbiljnije raspravljati. “Ne želim nikoga vrijeđati, ali pitanje je koliko je čovjek od 50 i nešto godina, sa 100 kilograma, spreman obavljati zaštitarsku službu onako kako treba. Bez psihofizičke spremnosti on će se prije poslužiti oružjem nego što bi to bilo realno potrebno. Fizički nespreman čovjek ne može ni trčati za počiniteljem, a da ne govorim da doista treba biti sposoban za dobru procjenu potencijalno opasne situacije. Ne kažem da i u redovima policajaca nema nespremnih, no podrazumijeva se da su u znatnoj manjini”, tumači Šerić.   

Pitanje treba li napad na zaštitara početi tumačiti kao napad na policajca postavili smo i sindikalnom čelniku zaštitara Miomiru Jačimoviću iz Republičkog sindikata  radnika Hrvatske. “Iako bih volio da je drukčije, iz odredbi postojećeg Kaznenog zakona, razvidno je da se napad na zaštitara/čuvara ne može tumačiti kao napad na službenu osobu”, upozorava Jačimović, no dodaje da postoje i iznimke kad su u pitanju okolnosti iz čl. 314. st. 3. te čl. 315. st. 3. i 4. KZ. 

“Smatram da bi bilo opravdano i svrsishodno KZ izmijeniti tj. dopuniti odredbama po kojima bi se ubojstvo zaštitara/čuvara, tijekom obavljanja poslova privatne zaštite, smatralo ‘teškim ubojstvom’, po kojima bi se prijetnja zaštitaru/čuvaru, u vezi s obavljanjem poslova privatne zaštite, smatrala težim oblikom kaznenog djela ‘prijetnje’ te po kojima bi se prisila i napad na zaštitara/čuvara za vrijeme obavljanja poslova privatne zaštite izjednačila s prisilom odnosno napadom na policijskog službenika ili drugu službenu osobu, kao u čl. 314. i 315. KZ. U svim prilikama ističemo da bi takve izmjene i dopune KZ-a barem djelomice doprinijele povećanju sigurnosti, kako samih zaštitara/čuvara, tako i stupnja opće sigurnosti. No, zasad ne postoje naznake da bi u dogledno vrijeme došlo do takvih izmjena i dopuna KZ-a”, dodaje Jačimović.

 

 Kao kompromisno rješenje Sindikat predlaže da svi zaštitari/čuvari budu u sastavu Civilne zaštite, kao i da im se - kao pripadnicima CZ-a - prizna status službene osobe u smislu kaznenih djela opisanih u člancima 111., 139., 314. i 315. KZ-a. U Sindikatu smatraju da bi, bez obzira na razinu psihičke i fizičke pripreme te obuke, KZ trebalo izmijeniti odnosno dopuniti spomenutim odredbama. “Dovoljno je podsjetiti da je većina kriminalaca i nasilnika u Velikoj Britaniji izbjegavala bilo kakve sukobe s nenaoružanim policajcima tzv. bobbyjima, iz jednostavnog razloga što se napad na njih kažnjavao drastično strože od napada na naoružanog policajca. Do ukidanja smrtne kazne u Britaniji, ubojstvo bobbyja uglavnom se kažnjavalo smrtnom kaznom. Upravo bismo zato i mi htjeli da se napad na zaštitara/čuvara ubuduće ne smatra samo napadom na nekoga tko štiti nečiju privatnu imovinu, već kao napad na pripadnika CZ-a, tj. na nekoga tko je u zadanim okolnostima spreman spašavati živote, zdravlje i imovinu svih hrvatskih građana”, objašnjava  Jačimović. 

 

Što se tiče razine spremnosti zaštitara za obavljanje svoga posla i dobre sposobnosti procjene  potencijalno opasne situacije, Jačimović kaže da zaštitari – dokle će se god zaštitarstvo u državi smatrati isključivo “privatnom” zaštitom te dokle će god uvjete diktirati samo i isključivo najniža cijena na tržištu - neće biti dovoljno spremni ni dovoljno motivirani za dodatno osposobljavanje, edukaciju, usavršavanje i uvježbavanje. “Usporedimo li trenutna primanja zaštitara/čuvara i njihove trenutne sposobnosti i mogućnosti, smatram da bi njihova trenutna primanja trebala znatno porasti kako bi došla na razinu njihovih trenutnih sposobnosti i mogućnosti. 

Dakle, tek kada zaštitarska primanja dostignu razinu njihovih sposobnosti i mogućnosti, možemo očekivati daljnju nadgradnju kvalitete zaštitara/čuvara. Rijetko tko zaštitarski posao danas radi zato što ga voli. U današnje je doba taj posao podcijenjen i omalovažavan pa ga većina radi ‘iz nužde’. Kvalitetna zakonska i podzakonska rješenja, kao i oporavak gospodarstva, znatno bi utjecali na poboljšanje uvjeta rada zaštitara/čuvara, na povećanje njihovih primanja, a time i na atraktivnost toga posla”, vjeruje Jačimović. 

Referirajući se na ovlasti koje zaštitari imaju u obrani i samoobrani naš sugovornik podsjeća na odredbe KZ-a. “Ovlasti uporabe vatrenog oružja i tjelesne snage, da ne spominjem zaštitarskog psa, dozvoljene su u slučajevima opisanim u KZ-u - krajnja nužda i nužna obrana - a još preciznije u ZOPZ-u. Tako čl. 21. st. 2. KZ-a o nužnoj obrani propisuje da je nužna ona obrana koja je prijeko potrebna da se od sebe ili drugoga odbije istodoban ili izravno predstojeći protupravni napad”. Čl. 22. st. 1. KZ-a o krajnjoj nuždi propisuje da je isključena protupravnost djela počinjenog radi toga da se od sebe ili drugoga otkloni istodobna opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, ako je učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo”, podsjeća čelnik zaštitarskog sindikata.

ZOPZ u čl. 39. i 40. (formalno) čak i suzuje “nužnu obranu” zaštitara (na sebe ili osobe koje štiti), i “krajnju nuždu” (na imovinu koju čuvaju).U čl. 39. ZOPZ-a stoji da zaštitari mogu u obavljanju poslova tjelesne zaštite upotrijebiti tjelesnu snagu ako drukčije ne mogu odbiti protupravni i neposredni napad kojim se ugrožava njihov život ili život osoba koje čuvaju, odbiti protupravni i neposredni napad usmjeren na uništenje i umanjivanje vrijednosti imovine koju čuvaju, a da pritom štetne posljedice ne budu veće od prijetećih. Riječ je o posljedici želje zakonodavca da zaštitar primjenu svojih ovlasti ograniči na štićeni prostor odnosno na štićene osobe, pri čemu treba naglasiti da policajci - u pravilu - takvo ograničenje nemaju.

Iznimno, ovlasti primjene tjelesne snage zaštitara izlaze iz okvira krajnje nužde i nužde  obrane, kad je riječ o svladavanju otpora, sprječavanju bijega i ako zakonito izdana upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. 

 

U  čl. 40. ZOPZ-a stoji da zaštitar ima pravo uporabiti vatreno oružje kada, obavljajući poslove privatne zaštite, na drugi način ne može odbiti istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad usmjeren prema njemu ili prema osobama  koje štiti. Prije uporabe vatrenog oružja zaštitar će uputiti usmeno upozorenje: “Stoj!”, a zatim drugo upozorenje: “Stoj, pucat ću!” Upozorenje iz stavka 4. toga članka neće se upućivati ako bi se time doveli u pitanje životi osoba koje se štiti ili život zaštitara. 

Uporaba vatrenog oružja nije dopuštena protiv maloljetnika ili kad se dovodi u opasnost život trećih osoba, osim kad je uporaba vatrenog oružja jedino sredstvo za obranu od izravnog napada kojim se ugrožava život zaštitara ili život osoba koje štiti. 

Pri uporabi vatrenog oružja zaštitar je dužan usmjeriti oružje prema onim dijelovima tijela na kojima se s najmanje ozljeda postiže svrha zbog koje je vatreno oružje uporabljeno.

“Jedan je od naših prijedloga da se, umjesto vatrenog oružja, omogući korištenje alternativnih oblika oružja, poput npr. daljinskih elektrošokera, ili pištolja na gumenu kuglu, uz istodobno pojednostavljivanje tog relativno složenog protokola prije same uporabe vatrenog oružja. S druge strane, smatramo da bi zaštita novčarskih institucija mogla biti daleko efikasnija kad bi se prihvatili barem neki naši prijedlozi za novi Zakon o zaštiti novčarskih institucija. 

Jedan je od njih da bi svi objekti novčarskih institucija trebali biti opremljeni ‘sigurnosnim vratima’ kojima će upravljati zaštitar (nadzor ulaska/izlaska), s obzirom da radnici novčarske institucije ne mogu kvalitetno nadzirati ulaz dok obavljaju svoje redovite poslove. 

 

Svi objekti novčarskih institucija trebali bi biti ‘ograđeni’ neprobojnim materijalom (neprobojno staklo i slični materijali, beton, cigla, i sl.), tako da se spriječi alternativni ‘upad’ (prodor, ulaz i sl.) u objekt, osim ‘sigurnosnih vrata’. Bilo bi optimalno da u svim novčarskim institucijama, u kojima je predviđena obveza tjelesne zaštite, budu uvijek dvojica zaštitara, tako da jedan zaštitar uvijek može nastaviti nadzirati ulaz u objekt (ako je drugi zauzet nekom intervencijom)”, ističe Jačimović .

Budući da je predviđena mogućnost izuzeća od određenih mjera zaštite, trebala bi postojati i mogućnost uvođenja strožih mjera zaštite za pojedine objekte novčarskih institucija, ako se tijekom vremena pokaže da postojeće mjere zaštite tih objekata nisu dostatne ili nisu primjerene. Naime, stradavanja zaštitara najčešća su upravo u  novčarskim institucijama i vozilima za prijevoz vrijednosti. 

Zbog opasnosti zanimanja te još k tome i neadekvatne plaće fluktuacija zaštitara uvijek je bila velika, a sadašnja je, zaključuje Jačimović, posljedica kratkotrajnih, jednogodišnjih, ugovora o pružanju usluga tjelesne zaštite.