Više od 300 vrhunskih specijalaca, spasilaca i vojnika danima je pretraživalo na stotine kilometara neprijateljski hladnog Velebita, prkoseći olujnom vjetru, minskim poljima, sibirskoj zimi, snježnim mećavama, gustoj magli, iznenadnim lavinama, oštrim stijenama i dubokim provalijama
(Antun Krešimir Buterin)
Promrzla veljača Hrvatskoj je donijela bujicu uzavrelih emocija i višednevnu prikovanost uz novine i male ekrane. Neizvjesna sudbina četvorice pilota i njihove "cessne" koja je u četvrtak, 5. veljače, nestala kod Velebita, zaintrigirala je i duboko zabrinula cijelu javnost. Svaki su se dan iščekivale dobre vijesti, do zadnjeg je dana tinjao tračak nade da su piloti živi te da će nekim čudom preživjeti i surove "himalajske" uvjete kakvi su tih dana vladali Velebitom. No čim smo se kolektivno suočili s činjenicom da je snažan sudar zrakoplova s gorskim masivom bio smrtonosan, oči javnosti usmjerile su se prema spasiocima.
Rekordan broj korištenih resursa
Njih više stotina riskiralo je živote punih tjedan dana u nezamislivo teškim uvjetima, i prava je sreća što tijekom potrage život nije izgubio i netko od spasilaca. Ključni čimbenici potrage svakako su bili pripadnici Specijalne policije MUP-a koji su prvi našli ostatke zrakoplova i posmrtne ostatke nesretnih pilota, ali i pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja koji su u ovoj akciji bili daleko najbrojniji.
Prema riječima pročelnika HGSS-a Vinka Prizmića, ova je velebitska akcija po mnogočemu bila - najveća potraga u suvremenoj Hrvatskoj! "HGSS je dosad imao potraga koje su trajale i 70-80 dana, a tu je i intenzivno traganje za Australcem na Pelješcu - 31 dan. Bilo je, eto, dužih potraga, no nikad na terenu nismo imali 200 i više ljudi odjednom. Nikad nije bilo angažirano toliko ljudskih resursa, a osobito ne toliko tehničkih resursa – tri helikoptera, zrakoplovi.... Barem 15 relevantnih državnih institucija uložilo je znanje i iskustvo u ovu potragu. Ukupno je u ovoj potrazi angažiran rekordan broj resursa izvan službe HGSS-a", kazao nam je Prizmić nekoliko dana kasnije, kad su se dojmovi slegli, a napetost popustila.
Na Velebitu je život dobrovoljno riskiralo ukupno oko 200 gorskih spašavatelja, pripadnika HGSS-a, a svaki ih je dan u planini bilo najmanje stotinjak. Od prvog su im se dana pridružili i pripadnici Hrvatske vojske, u pripremi su bili i potražni psi, timovi različitih specijalnosti... "Imali smo dva zapovjedna vozila u kojima su se prikupljale i analizirale informacije te donosili planovi za djelovanje na terenu. Iako je riječ o institucijama iz različitih resora, svaka je bila dragocjena, počevši od stručnjaka i specijalista mobilnih operatera, ili meteorologa koji su nas svaki sat "brifirali" o vidljivosti, vjetru i "rupama" u vremenu, pa sve do pripadnika Specijalne policije i HV-a koji su fantastično odradili posao na sjevernoj strani Velebita. Ona je zbog mina neusporedivo opasnija, no time mnogo primjerenija njihovim sposobnostima i opremljenosti. Moram pohvaliti i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i MUP koji su nam na dispoziciju dali tri helikoptera. Zahvaljujući pomoći meteorologa koristili su svaku "rupu" od pet minuta koliko-toliko dobrog vremena kako bi poletjeli i pokušali naći avion", nastavlja Prizmić. DHMZ-u upućuje posebnu pohvalu jer su njihovi stručnjaci promptno pratili situaciju i redovito - u minutu točno - dojavljivali kad će tuča. I uvijek bi pogodili!
Ne želeći ništa prepustiti slučaju, svakodnevno su korišteni moderni računalni softveri za analiziranje fotografija, a angažiran je bio i "piper" s orto-foto snimkama. Čitavi su timovi stručnjaka na tlu analizirali gomile snimaka, a zrakoplovni i stručnjaci kontrole leta provodili su računalne 3D-simulacije, pokušavajući dokučiti što se zapravo zbilo. I gdje. Nažalost, upravo je pitanje "gdje" prouzročilo znatan gubitak vremena, o čemu će sigurno biti govora u nadolazećim tjednima kroz analize cijele potrage.
"Digli" tri postrojbe specijalaca
"Neki su nas tragovi ispočetka naveli na zaključak da je zrakoplov prešao vrh Velebita i preletio na južnu stranu, što je drastično proširilo zonu potrage. Da biste bolje shvatili situaciju, to je prostor od više tisuća hektara. Bilo ga je praktički nemoguće pretraživati u tim uvjetima jer je Velebit gotovo stalno bio duboko u oblacima pa je vidljivost bila nikakva. Bez pameti, smišljenog istraživanja i sužavanja zone potrage, vjerojatnost pronalaska zrakoplova na tako širokom i nepristupačnom prostoru doista je bila minimalna".
Iskusnom hrvatskom planinaru Tomislavu Čaniću, ujedno i dopredsjedniku HPS-a pretraživanje na južnoj strani činilo se nepotrebnim trošenjem ljudi i vremena. "Logika nalaže da avion, ako i preleti vrh Velebita, može pasti ili u more ili blizu obale. Zato mi je bilo jasno da je avion na sjeveru, što se i potvrdilo". Čaniću se, kaže, činilo da su se isprva vodile dvije vrste potraga. "U novinama se, sjetite se, prvih dana spominjala samo potraga na jugu. Nitko nije govorio da se pretražuje i sjever, gdje su akciju vodili specijalci", podsjeća Čanić.
Pripadnici Specijalne postrojbe MUP-a bili su aktivirani odmah po dojavi o nestanku zrakoplova. O tijeku akcije razgovarali smo u središtu Specijalne policije u Lučkome, dan nakon njihova povratka iz Gospića, sa zapovjednikom ATJ Lučko Alenom Klabotom te s vođom i koordinatorom velebitske akcije Draženom Pezerom. "Dignute su tri postrojbe specijalaca – Specijalne jedinice Split i Rijeka te Antiteroristička jedinica Lučko, plus terensko vozilo iz zapovjedništva s termovizijom. Nažalost, zbog lošeg vremena termoviziju nismo mogli koristiti kako treba, u prvih šest sati. Sve zajedno na Velebit nas je stiglo 54. Kasnije smo zatražili i pomoć vojske koja je došla pod naše zapovjedništvo – pridružilo nam se 20 momaka iz BSD-a Delnice", opisuje Pezer. Zapovjednik Klabot pak dodaje da su i oni od prvog dana vjerovali da je zrakoplov negdje na sjevernoj strani.
"Čim je u bazi dana uzbuna, krenuli smo s logičnom pretpostavkom da je zrakoplov na sjeveru, a i nadali se da su naši kolege živi. Zato smo po dolasku još iste večeri počeli češljati teren i pretraživati sjeverne obronke. Nismo čekali dan, krenuli smo još po mraku". Ista je logika vodila i HGSS-ovce. I za njihovo je djelovanje od dojave o nesreći
prošlo tek par minuta. Zadarska ekipa odmah se pripremila za polazak, a ubrzo je pripravna bila i helikopterska ekipa, tim letača-spašavatelja vezan za zrakoplovnu bazu u Divuljama. "Nažalost, zbog naoblake helikopter nije dignut odmah, nego je upućen zrakoplov, no ni on zbog loše vidljivosti nije mogao locirati mjesto nesreće. Sat vremena od dojave, kad je postalo izgledno da helikopter nećemo moći koristiti, zadarska ekipa HGSS-a krenula je zemaljskim putem u planinu. Ubrzo su nam se pridružili i specijalci na sjeveru te smo svi zajedno cijelu prvu noć proveli u pretraživanju, računajući prema doktrini HGSS-a da preživjelih ima i da se zato moramo maksimalno pomučiti", nastavlja pročelnik Prizmić.
I specijalci i HGSS-ovci drugi su dan, u petak, počeli dobivati informacije od zrakoplovnih stručnjaka koji su im sugerirali moguće dvije lokacije. Specijalci su, govori nam Pezer kao vođa akcije, ciljanim grupama išli u njihov obilazak, no bili su suočeni s nizom teškoća – loša vidljivost, olujni vjetar, nemogućnost hodanja zbog visokog snijega. "Zato smo oformili male ekipe od 5-6 posebno osposobljenih ljudi koji dobro skijaju. Budući da su nam cijelo vrijeme prijetile mine, u svaki smo tim uključili i po jednog našeg pirotehničara te specijalista za GPS. Imali smo i čovjeka koji je samo čitao karte i koji nas je ciljano vodio do mogućih lokacija. Ali tamo - ni zrakoplova niti pilota. I tako pet dana zaredom".
Najgore im je, priznaju nam uglas Pezer i Klabot, bilo u ponedjeljak, peti dan potrage. "Taj smo dan svi bili frustrirani jer je to bio jedini lijep dan sa suncem. Dignuta su bila sva tri helikoptera i svaki je napravio po osam sati naleta. Ali bez uspjeha. Navečer smo svi sjedili i šutke se gledali, razmišljajući: A što sad? Kao da je u zemlju propao!"
U prvih šest dana skupina specijalaca na sjevernoj strani uopće se nije spuštala do Gospića. Noću bi prespavali u jednoj skučenoj baraki s peći, koju su dijelili s HGSS-ovcima, dok su se specijalci na južnoj strani Velebita snalazili što po autima, što po privatnim kućama, a i po šatorima. Nitko se baš nije naspavao.
Žlicom jeli tek šesti dan
"Tih smo šest dana živjeli na planini. Srećom, imali smo odličnu logistiku s dviju strana – PU iz Zadra i PU iz Gospića. Vrhunski su nam pomagali, što god smo tražili, to su nam i dostavili. Bez njihove potpore sigurno ne bismo uspjeli razviti svoj sustav na terenu", ističu Klabot i Pezer. Cijelo su se to vrijeme hranili samo suhom hranom. Zahvaljujući logistici, nije im manjkalo osnovnih namirnica, pa je zapovjednik Klabot momcima jednom čak skuhao "paštu", no tek su šesti dan – jeli žlicom. "Kad smo se napokon spustili u Gospić, u bazi Interventne policije počastili su nas grahom za pamćenje!"
Prije počinka, i specijalci i gorski spasioci svake su noći sve aktivnosti detaljno dojavljivali stožerima u Gospiću i Zadru. Tako su svi sudionici akcije bili upućeni u ono što su jedni i drugi taj dan pretražili, a najavile bi se i sutrašnje lokacije, kako ne bi bilo preklapanja. Zrakoplovni i stručnjaci ostalih službi, uzimali su u obzir sve pristigle podatke svih terenskih ekipa i donosili plan aktivnosti za sutra.
Drugi dan, sunce se opet nasmiješilo - zrakoplov je pronađen. Šesti ga je dan u blizini neke vrtače otkrila jedna od grupa specijalaca. Zapravo je nađen slučajno jer to nije bila lokacija na koju se isprva sumnjalo. "Osim toga, palo je 20 cm novog snijega, vjetar je jačao, a temperatura je padala pa je i mogućnost lavina bila velika. Do samog mjesta na kojem je avion nađen, ljudima su trebala tri dana, jer se išlo kroz minska polja", naglašava Pezer.
"Cessna" je bila totalno uništena i smrvljena, pod naslagama snijega u jednoj grabi, kamo je "iscurila" nakon udara u Velebit. Svima je bilo jasno da preživjelih nema – čak da su specijalci i HGSS na mjesto nesreće stigli još isti dan, pomoći ne bi mogli nikome.
Izvući pouke za buduće akcije
O zatečenim scenama specijalci nam nisu htjeli previše govoriti, no dovoljno otkriva podatak da su, otkopavajući posmrtne ostatke i dijelove tijela, neki od njih povraćali. Unatoč iznimnoj hladnoći, smrad je bio neizdrživ, priznali su nam.
Pročelnika HGSS-a upitali smo čega se on najviše bojao? Odgovorio je bez razmišljanja. "Mina na sjeveru, gdje GSS kao civilna organizacija ne može ni djelovati. Nije u doktrini naše spasilačke službe da se tijekom spašavanja ugrožavaju životi spasilaca, jer se time zapravo poništava sam smisao spašavanja života. Čim riskirate da će se posljedice nesreće čak multiplicirati, a ne umanjiti, to nije dobar osjećaj za nas koji rukovodimo akcijom i odgovaramo za živote spasilaca. Naši pripadnici koji su, bez obzira na mine, obilazili sjeverne padine Velebita zajedno sa Specijalnom policijom, dobro poznaju kraj jer su na tom prostoru proživjeli dobar dio Domovinskog rata. Golem dio članova HGSS-a u ratu su, naime, bili pripadnici specijalnih postrojbi, što vrijedi i za pripadnike naše stanice u Gospiću".
Cijelo je područje opasno i zbog lavina, jer one nisu padale samo tijekom potrage, već padaju niz godina. Da stvar bude gora, stoga su i mine vjerojatno ispremiješane, pa više nisu tamo gdje su postavljene i gdje su ucrtana minska polja. Danas više nitko ne može predvidjeti odakle sve prijete".
Prizmić iznova naglašava da je potraga vođena u uvjetima vrlo loše vidljivosti, a na širokom i otvorenom prostoru, kad se pripadnici grupe međusobno gotovo nisu ni vidjeli ni čuli. Zato su svi redom koristili GPS uređaje. "I svi mi i svi specijalci i svi u posadama zrakoplova za traženje, na taj smo način svaki dan slali podatke o našim aktivnostima koji su se redovito skidali i unosili u karte kako bi se znalo što je sve pretraženo. U tom su nam smislu softveri i sva tehnika koju smo koristili, bili od goleme važnosti i koristi"!
Prizmić zaključuje da je velebitska potraga provedena vrlo dobro, a s njegovog stajališta - i vrlo sigurno, osobito s obzirom na objektivne opasnosti koje su vrebale spasioce na svakom koraku. "Naravno, uvijek se može i bolje – sad ćemo izvući pouke i znati još bolje nego jučer.
Ova će potraga sigurno biti korisna da se – nakon detaljne analize svih elemenata – neke stvari poprave. Primjerice, naučili smo da definitivno treba donijeti detaljniji SOP (standardne operativne procedure) i postupke za traganje i spašavanje nestalih osoba po kojima će u svakom trenutku svaki resurs i svaka služba imati jasno definiranu ulogu. Postoje, doduše, stari SOP-ovi kojima koordinira MUP, ali više u smislu istražnih policijskih radnji. Budući bi SOP trebao", smatra Prizmić, "razraditi postupke tako da svatko radi ono što najbolje zna, kao što u svakom uštimanom orkestru svatko ima svoju dionicu, a dirigentska ih palica ujedinjuje i dovodi do savršenstva".