Predstavnica UNICEF-ova ureda u Hrvatskoj svjesna je da nije lako iskreno informirati djecu u kakvom zapravo svijetu žive niti im reći kako bismo voljeli da svijet nije takav. "Međutim, ostaviti djecu u neznanju i u nadi da im se ružne stvari nikada u životu neće dogoditi – pogrešno je", poručuje Martina Tomić Latinac i nudi rješenje: opasnostima treba podučiti ne samo djecu, nego i njihove učitelje i roditelje
[ Nataša Kovačić ]
Internet je, kad je o mladima riječ, kao medij masovne komunikacije definitivno broj jedan. No uz pozitivne strane koje nudi, sve se više korisnika susreće i s njegovom tamnom stranom - elektroničkim nasiljem. Taj oblik nasilja reguliran je i zakonom pa se u kaznena djela putem Interneta uvrštavaju prijetnje, iznude, ucjene, uvrede, klevete, iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika, dječja pornografija... Iako su nerijetko, osim što su žrtve, ujedno i sami počinitelji, djeca i maloljetnici po hrvatskom zakonu snose odgovornost za svoje postupke. Ako je, dakle, dijete do 14 godina počinilo kažnjivu radnju, centar za socijalnu skrb odredit će mjeru nadzora nad roditeljskom skrbi, mlađim maloljetnicima do 16 godina mogu se izreći i odgojne mjere, a za starije maloljetnike do 18 godina moguć je i maloljetnički zatvor. O tome na koji način moderne tehnologije mogu korisnike pretvoriti u žrtve, ali i u nasilnike, te kako to spriječiti, razgovaramo s Martinom Tomić Latinac iz UNICEF-a Hrvatska.
Koliko djece danas u Hrvatskoj ima pristup Internetu i kolika je doista raširenost elektroničkog nasilja?
Prema istraživanju koje je UNICEF proveo ove godine na uzorku od 5303 učenika od 5. do 8. razreda iz 23 hrvatske škole, čak 96,15 posto djece ima mobitel, 96,21 posto kod kuće ima računalo, od čega njih 85 posto kod kuće ima i pristup Internetu. Čak 69 posto djece Internet koristi svaki dan. Raširenost elektroničkog nasilja nije lako utvrditi ni usporediti jer se podaci bitno razlikuju, no prema ovogodišnjem istraživanju 26 posto djece povremeno je doživjelo elektroničko nasilje, dok je 4,5 posto djece takvom nasilju bilo izloženo često i kontinuirano. Najčešće doživljavaju neugodna iskustva preko društvenih mreža poput Facebooka ili MySpacea, i tad je obično riječ o vršnjačkom ismijavanju, ruganju ili prijetnjama.
Moraju li, osim roditelja, i učitelji imati aktivnu ulogu u preventivi elektroničkog nasilja?
I učitelji i roditelji imaju vrlo važnu ulogu u podučavanju djece svim prednostima i opasnostima Interneta. Pravilnom i pravodobnom edukacijom, kao i preventivnim programima, djeca se mogu zaštititi od opasnosti novih medija. Važno je znati načine na koje funkcioniraju Internet i druga suvremena komunikacijska tehnologija, koji su sve rizici i što se može učiniti kad prijeti opasnost od nasilja. U toj edukaciji ključnu ulogu moraju imati i roditelji i nastavnici, kao glavni prenositelji znanja i učitelji vještina zaštite.
Društvene mreže i princip po kojem djeluju mogu pogodovati da netko doživi neugodno iskustvo, no neopravdano je za to kriviti isključivo Facebook ili MySpace. Moderni su mediji baš zbog načina na koji funkcioniraju, slobode koju pružaju i brzine kojom se razvijaju, pogodni za elektroničko nasilje i zlostavljanje
Djeca su danas u većini slučajeva informatički pismenija od svojih roditelja. Moraju li se roditelji dodatno educirati kako bi zaštitili dijete?
Svakako bi se trebali informirati o programima koji filtriraju web stranice za koje ne žele da su dostupne djetetu. Većina se tih programa može kupiti preko Interneta, a neki su i besplatni. Neki web preglednici imaju ugrađene filtre koji se mogu uključiti kako ne bi dopuštali pristup stranicama određena sadržaja. Najčešće su korišteni filtri ContentProtect, Cybersitter i NetNanny. Programi za filtriranje koristan su alat za roditelje kako bi mogli usmjeriti pozornost djece na poučne i primjerene sadržaje umjesto nepoželjnih. U nekim antivirusnim programima, čak i besplatnim, koji se preuzimaju s Interneta, postoji i takav paket, npr. Punch program. Ako se sami ne razumiju u to, osobu koja održava kućno računalo trebali bi zamoliti da ga instalira i pouči ih kako se njime koristiti. Ali ni takvi programi nisu savršeni te ih treba shvatiti samo kao pomoćno sredstvo. Najbolji su filtar ipak nazočnost, nadzor, pouka i potpora roditelja i ostalih odraslih važnih osoba u djetetovu životu.
U suradnji s Hrabrim telefonom pokrenuli ste kampanju "Prekinimo lanac nasilja", a na web stranici www.prekinilanac.org nudite pregršt savjeta o načinima obrane od elektroničkog nasilja. Kako napreduje ta kampanja?
Kampanja UNICEF-a i Hrabrog telefona za prevenciju elektroničkog nasilja među djecom nastala je kao odgovor na traženje djece, roditelja, učitelja, stručnih suradnika i ravnatelja škola uključenih u UNICEF-ov program prevencije vršnjačkog zlostavljanja. Učitelji uključeni u program sami su nam poručili da postojeće znanje unutar škola o prevenciji vršnjačkog zlostavljanja nije dostatno za sprječavanje zlostavljanja putem Interneta i mobitela, a odrasli o tim medijima u prosjeku znaju bitno manje od djece. Kampanjom smo djeci željeli pomoći zaustaviti taj oblik nasilja, a roditeljima i učiteljima pomoći da pouče djecu sigurnosti i ponašanju u tome novom, virtualnom i uzbudljivom svijetu mobitela i računala. UNICEF-ov stručni tim stoga je kao nastavak kampanje osmislio školski program prevencije elektroničkog nasilja.
Koliko je škola zasad uključeno u program?
U program "Prekini lanac" trenutačno je uključeno 29 škola iz cijele Hrvatske. On se sastoji od edukativnih radionica za učitelje, roditelje i djecu. Kroz program se djeca i odrasli informiraju o suvremenim tehnologijama i elektroničkom nasilju. Osim same informacije, radionice imaju i jaku odgojnu komponentu, mnogo rasprava, ponovno uspostavljanje vrijednosti, pravila i posljedica, pouku i vježbanje načina komunikacije primjerene elektroničkom medijima koji nikog ne vrijeđaju. Tijekom provedbe programa nekim je učiteljima i roditeljima bilo teško upozoriti djecu što im se sve može dogoditi dok koriste Internet i mobitel. Doista, nije lako iskreno informirati djecu u kakvom zapravo svijetu žive i da bismo voljeli da svijet nije takav. No ostaviti djecu u neznanju i u nadi da im se ružne stvari nikad neće dogoditi – pogrešno je. Zato su informiranje i podučavanje učitelja, roditelja i učenika o tome što se zapravo zbiva u suvremenoj komunikaciji te kako spriječiti uznemiravanje i nasilje, jedan od temeljnih sadržaja našeg programa.
Je li sprječavanje elektroničkog nasilja posao škole i učitelja, ako se to nasilje nije dogodilo u školi nego negdje drugdje?
U svim važnim dokumentima vezanim za područje školstva kao što su Zakon o odgoju i obrazovanju, HNOS i Nacionalni okvirni kurikulum, piše da škola ima ne samo obrazovnu, nego i odgojnu zadaću te se kao jedni od ciljeva spominju razvoj osobne odgovornosti, briga o odnosima s vršnjacima i odraslima, podučavanje o (ne)primjerenom ponašanju... Važno je reći da je tu riječ o potrebi odgajanja djece za korištenjem novih medija pa škola i roditelji imaju zadaću baviti se odgojem za medije. Bez obzira što se nasilje zbilo u virtualnom prostoru, a ne u stvarnom prostoru škole, učenici koje mi odgajamo i obrazujemo možda čine nasilje ili pasivno sudjeluju u njemu ili možda trpe nasilje pa je iznimno važno pokazati da nismo ravnodušni prema tome što im se događa u životu, kao ni na nasilje općenito, već da smo ih spremni podržati kako bi pronašli ispravnije i nenasilne načine komuniciranja. Činjenica je da je granica između virtualnog i fizičkog svijeta vrlo tanka i komunikacija koja se dogodila u virtualnom prostoru često se nastavlja u fizičkom i obratno. Dakle, interakcije u virtualnom svijetu utječu i na interakciju i odnose u realnom svijetu. Djeca i mladi, za razliku od nas odraslih, ta dva svijeta ne doživljavaju odvojenima.
Što vam se čini najvećom opasnošću koja s Interneta vreba na djecu?
U školama smo tijekom edukacije učitelja i roditelja na tu temu često čuli da odrasle najviše zabrinjavaju dječja i pornografija općenito te bojazan da bi dijete, dok je za računalom, moglo naići na takav sadržaj. Djeci i mladima treba objasniti opasnosti slanja vlastitih slika putem Interneta, kao i pojam dječje pornografije. Nikad se ne zna što će druga osoba učiniti sa slikama. Uz malo vještine i s osnovnim grafičkim programima moguće su razne fotomontaže. Kada djeca jednom pošalju fotografiju, pogotovo senzualiziranu, nad njom više nemaju nadzor. Puno je djece imalo neugodna iskustva s ismijavanjem, ruganjem ili prijetnjama. Svako od iskustava može ostaviti ozbiljne posljedice na dijete, a aktivnosti koje su nekad bile ugodne i zabavne, mogu postati izvori tjeskobe i straha. U slučaju da je dijete preko Interneta upoznalo neku osobu i želi je upoznati u stvarnosti, treba ga poučiti o potencijalnim opasnostima, susret mora biti na javnome mjestu i dijete nikako ne smije ići samo, već u pratnji nekoliko prijatelja i prijateljica ili odrasle osobe kojoj vjeruje.
Što biste vi savjetovali djeci za sigurno koračanje virtualnim svijetom?
Dijete treba poučiti da ne odgovara na nasilne, prijeteće ili ikakve sumnjive sms ili e-mail poruke i pozive na mobitel. Djeca ili roditelji mogu kontaktirati pružatelja internetskih usluga i prijaviti primitak neželjene poruke, mogu kontaktirati školu i obavijestiti o neprihvatljivu ponašanju ili zlostavljanju. Policiju treba kontaktirati ako poruke putem mobitela i Interneta sadržavaju prijetnje nasiljem, uhođenje, napastovanje, dječju pornografiju i slično. Roditelji bi trebali pratiti pokazuje li njihovo dijete uznemirenost nakon dobivena poziva mobitelom ili nakon vremena provedenog na Internetu. Djeci treba naglasiti da ona nisu kriva ako postanu žrtve virtualnog nasilja te da im se zbog toga neće oduzeti pravo na korištenje računala jer to je jedan od mogućih razloga zbog kojeg djeca ne govore odraslima da su postala žrtve nasilja na Internetu. Roditelji moraju naučiti više o osnovnim pojmovima koji se rabe u virtualnom svijetu kako bi mogli razgovarati s djecom o njihovim aktivnostima i iskustvima, ali i lakše razumjeti virtualni svijet u kojem djeca odrastaju, a koji je mnogo drukčiji od svijeta kojeg sami poznaju.