Moderni tjelohranitelji - odgovor na sve učestalije napade

Izraelske službe su razvile jedinstven sustav osiguranja koji je danas s malim modifikacijama primijenjen i u mnogim drugim zemljama, te brojnim inozemnim privatnim zaštitarskim kompanijama koje rade u zonama visokog rizika
Povijest osiguranja veoma važnih osoba (Very Important Person – VIP) započinje još u vrijeme starog Rima kao tjelesna straža (Bodyguard). U početku su to bili posebno odabrani i potpuno lojalni vojnici koji su štitili vladajuće strukture toga doba. Usporedno su se pojavili i plaćenici koji su imali zadaću spriječiti svaki napad na svoje gospodare, a za te poslove su bili bogato nagrađivani u zlatu i imanjima.

U najpoznatije prave prethodnike današnjih tjelesnih čuvara mogu se smatrati japanski samuraji. Riječ samuraj znači služiti ili čuvati. Njihov strogi kodeks ponašanja i životne filozofije bušido precizirao je dužnost samuraja kao apsolutnu lojalnost samuraja prema svom gospodaru, tj. daimjo, i spremnost za njega i za vrijednosti bušidoa žrtvovati i vlastiti život. Ukoliko bi iznevjerili kodeks kazna je bila samo jedna, sepuku ili ritualno samoubojstvo. U Europi se donekle može pronaći sličnost u francuskim vitezovima, no japanska povijest je puno bogatija istinitim pričama o herojstvu, požrtvovanosti i odanosti samuraja koji su poginuli radi zaštite poslodavca. Mnoge su privatne tvrtke koje se bave VIP osiguranjem upravo uzor i inspiraciju pronašli u hrabrim japanskim ratnicima.

Najizazovniji oblik osiguranja
Promjena sigurnosne paradigme dovela je do značaja djelatnosti privatne zaštite koja obuhvaća poslove koji za cilj imaju zaštitu osoba i imovine, a osobito djelatnosti neposredne tjelesne zaštite osoba (tjelohranitelj), osiguranje stambenih i poslovnih prostora, osiguranje i pratnja novca, vrijednosnih papira i dragocjenosti, zaštita prirodnih dobara i okoliša i osiguranje mirnih prosvjeda i javnih okupljanja.
Neposredna tjelesna zaštita osoba najteži je i ujedno najizazovniji oblik osiguranja koje nude i provode privatne tvrtke te za to specijalizirana državne službe i tijela kod nas i u svijetu. Moderni tjelohranitelji nastali su kao odgovor na sve učestalije napade na (veoma) važne osobe, osobito nakon uspješnih atentata na američkog predsjednika Johna F. Kennedya, indijsku premijerku Indiru Gandhi, švedskog premijera Olof Palmea, pakistansku političarku Benazir Buto.
U RH tjelohranitelji koji se nalaze u državnoj službi djeluju u okviru posebne Uprave za poslove sigurnosti koja je ustrojstvena jedinica Ravnateljstva policije MUP-a

Rad profesionalnih tjelohranitelja može se podijeliti u tri značajna djelokruga. Prvi i najznačajniji predstavljaju državne službe i vladini uredi koji su kroz službene sigurnosne poslove na raspolaganju (veoma) važnim osobama iz zemlje i inozemstva. Drugi djelokrug pokrivaju tjelohranitelji koji djeluju u okviru sustava privatne zaštite, a treći predstavljaju sigurnosne-vojne službe čiji tjelohranitelji djeluju u ratnim ili krajnje rizičnim situacijama.

Tjelohranitelji u državnoj službi
U Republici Hrvatskoj tjelohranitelji koji se nalaze u državnoj službi djeluju u okviru posebne Uprave za poslove sigurnosti koja je ustrojstvena jedinica Ravnateljstva policije Ministarstva unutarnjih poslova (MUP). Temeljna zadaća Uprave je obavljanje policijskih poslova osiguranja i zaštite štićenih osoba, objekata i prostora. Za obavljanje poslova iz djelokruga rada Uprave ustrojene su tri službe: služba za osiguranje i zaštitu štićenih osoba, služba za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora i služba za osiguranje i zaštitu diplomatskih misija i konzularnih ureda.

Većina državnih tjelohranitelja potječe iz redova specijalnih i interventnih postrojbi policije, a manji broj dolazi iz vojske. Radi se o visoko motiviranim djelatnicima koji su naviknuti na stegu i odanost službi. U prvom redu oni imaju provjerene psihofizičke kvalitete, vrhunski se služe svim vrstama oružja, poznavatelji su svih važnijih borilačkih napadačkih i obrambenih vještina.
Uvijek se postavlja pitanja koja zemlja ima najbolje državne tjelohranitelje. Naravno da je to teško vrednovati i izdvojiti nekoga.

No svakako visoko mjesto zauzimaju državni tjelohranitelji Izraela. Više je razloga zašto je tako. Izraelske službe su razvile jedinstven sustav osiguranja koji je danas s malim modifikacijama primijenjen i u mnogim drugim zemljama, te brojnim inozemnim privatnim zaštitarskim kompanijama koje rade u zonama visokog rizika. Izraelski model osiguranja osmišljen je i usavršavan tokom neprekidnih izraelsko-arapskih sukoba. Oni su od toga stvorili svojevrstan izvozni brand koji im donosi i značajne prihode.

Tjelohranitelji u privatnoj zaštiti

Prvi tjelohranitelji u privatnu zaštitu došli su iz državnih službi, policije i vojske. U uređenim društvima vrlo je teško steći diplomu i mogućnost rada kao tjelohranitelj. U Hrvatskoj privatnu zaštitu mogu pružati sve licencirane tvrtke za poslove privatne zaštite u skladu sa Zakonom o privatnoj zaštiti. Po tom Zakonu, tjelohranitelj je zaštitar u građanskoj odjeći koji obavlja poslove tjelohranitelja te može uporabiti sve ovlasti koje imaju zaštitari, a najznačajnije su uporaba tjelesne snage i vatrenog oružja. Tjelohranitelj u RH može uporabiti pištolj samo kada odbija istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad usmjeren prema njemu ili prema osobi koju štiti. Osobni zaštitari - tjelohranitelji imaju i svoju strukovnu udrugu IBA (International Bodygard Association – Croatia).

Tjelohranitelji zbog prirode posla po pravilu o štićenim osobama saznaju mnogo, pa čak i brojne intimne detalje vezane za privatni život. Stoga je apsolutna diskrecija nužna. Pravilo je što se vidi ne vidi se, a što čuje ne govori se.
U najtežu skupinu visokorizičnih osiguranja spadaju konvoji. Napadi na konvoje najčešće se izvode improviziranim minskoeksplozivnim sredstvima ili klasičnim zasjedama

Diskrecija je potrebna i radi izgradnje povjerenja između klijenta i tjelohranitelja. Klijent mora imati puno povjerenje u svog tjelesnog čuvara. Upravo povjerenje igra važnu ulogu u uspješnom obavljaju poslova. Naime, da li će tjelohranitelj dobro odraditi povjerenu zadaću ne zavisi samo od njega već i od discipline klijenta koji svoju sigurnost stavlja u ruke za to osposobljenih profesionalaca. Odluke tjelohranitelja iz područja sigurnosti morale bi biti iznad kratkoročnih interesa i prohtjeva klijenta i one moraju bespogovorno biti izvršene.

Atraktivne akcije, obračuni sa protivnicima, spektakularna spašavanja klijenata često su moguća samo na filmskim platnima (Kevin Costner u The Bodyguard (1992) Clint Eastwood u In the Line of Fire (1993) Denzel Washington u Man on Fire (2004), Channing Tatum u White House Down (2013), Gerard Butler u Olympus Has Fallen (2013) i London Has Fallen (2016)).

Temeljno oružje kojim su privatni tjelohranitelji naoružani je pištolj. U Europi se trend laganih malih poluautomatskih pištolja zadržao sve do skoro. U prilog tome svakako ide i podatak da je broj obračuna i upotrebe vatrenog oružja dotada u Europi bio neusporedivo manji nego u Americi. Pištolj Walther Model PP i još više PPK u kalibru 7,65 mm bio je doskora standardno oružje u službi osiguranja, a najviše ga je promovirao na filmovima fiktivni britanski špijun James Bond 007. Ovaj kalibar je sve drugo nego ono što bi trebalo biti oružje osiguranja. Metak kalibra 7,65 niti posjeduje dovoljnu brzinu zrna, ni dovoljnu težinu zrna, a ni zadovoljavajuću zaustavnu moć (Stoping Power). U Americi je donja granica za kalibar bio tradicionalni .38 Special, kako onih državnih, tako i privatnih zaštitara. U tome kalibru prevladavali su bili kratki revolveri Colt Cobra i Agent.

Pojava pištolja povećanog kapaciteta spremnika polako je istisnula legendarni M1911 (.45 ACP, 7 metaka). Svi modeli prvih pištolja s povećanim kapacitetom bili su tada u kalibru 9 mm Para. Ipak tijekom dugogodišnjeg iskustva na američkim ulicama, došlo se do zaključka da metak kalibra 9 mm Para nema baš zadovoljavajuću zaustavnu moć. Upravo iz tih razloga nastaju kalibri, najprije 10 mm Auto pa zatim i .40 Smith & Wesson. Posljednjih godina pojavili su se i pištolji povećanog kapaciteta (od 10 do 12 metaka) kalibra .45 ACP. Radi se o metku koji je još uvijek sa svojim zrnom teškim i preko 15 grama među prvim po zaustavnoj moći. Kod odabira pištolja, kalibar nikako ne smije biti manji od 9 mm, mora biti s dvorednim spremnikom, obostranim komandama i širokim borbenim ciljnicima. Tu se uglavnom radi o standardnim i kompaktnim modelima pištolja koji se nose kao osnovno oružje, dok kao sekundarno (backup) oružje služe manji subcompact modeli. Najpopularniji su Glock, SIG Sauer, Beretta, HK, FN FNP, a HS je odmah uz njih. Tu su naravno i mnogobrojne inačice CZ 75. Dakle u principu to je samo stvar ukusa. Kod revolvera je sve jednostavnije, s time što su oni sa kraćim cijevima praktičniji.

Tjelohranitelji u ratnim zonama

Obuka tjelohranitelja privatne zaštite u Hrvatskoj ne može se provesti u vojnim strukturama, prvenstveno iz zakonskih razloga jer ne mogu biti naoružani s dugim i automatskim oružjem. Stoga se takav vid obuke mora provesti u inozemnim obučnim kampovima ili centrima.

U 21. stoljeću izazovi i iskušenja koja se postavljaju pred neposrednu tjelesnu zaštitu osoba nikada nisu bili veći. Irak, Afganistan i Sirija su prostori gdje svakodnevno rade tisuće tjelohranitelja i zaštitara, osiguravajući poslovne ljude, diplomate, te važne objekte poput energetskih, naftnih i vojnih postrojenja. Sve više poslova osiguranja posebno onih visokorizičnih, pripada privatnim kompanijama (Academi - prije Blackwater), G4S, Unity Resources Group, Erinys International, DynCorp, Northbridge Services Group, MPRI, Aegis Defence Services, Triple Canopy). U najtežu skupinu visokorizičnih osiguranja spadaju konvoji. Napadi na konvoje najčešće se izvode improviziranim minskoeksplozivnim sredstvima (eng. Improvised Explosive Device - IED), ili klasičnim zasjedama uz upotrebu protuoklopnih sredstava za blisku borbu i automatskog vatrenog oružja. Većina zaposlenika koji rade na poslovima osiguranja u inozemnim tvrtkama u prosjeku ima između 30 i 45 godina. Prednost se daje bivšim pripadnicima specijalnih snaga vojske i policije zbog vještina i stečenih iskustava koja su stekli tijekom djelatne službe. U njihovoj obaveznoj opremi su: zaštitni prsluk, kaciga i jurišna (automatska) puška. Isto tako i štićene osobe nose balističku zaštitu i oko toga nema rasprava. To je pravilo koje ne trpi izuzetke. Osim toga vozila su uglavnom blindirana, obavezno ona u kojima se transportira VIP. U voznim parkovima najčešće se mogu vidjeti japanske marke terenaca Toyote, Nissana i Mitsubishi te američki Ford i GMC.
U arsenalu pripadnika osiguranja ima svega. Svakako u najvećem broju su kompaktne i modularne jurišne puške temeljene na američkim AR15/M4 koje uglavnom koriste Amerikanci i Izraelci, naviknuti na njih iz vojske. Iza toga slijede njemački HK G36 i HK416, belgijski FN SCAR pa sve do brojnih kopija ruskog Kalašnjikova. Svaki tim obavezno ima barem i jednu laku strojnicu od kojih su najčešći belgijski FN Minimi, njemački HK MG4, izraelski Negev, singapurski Ultimax 100. Jedino pravilo kojeg se drže svi u borbenim područjima je da oružje puca pouzdano i precizno.

Potreba za profesionalnim tjelohraniteljima u budućnosti će biti povećana što će zahtijevati bolju obuku i pripremu u tehničkom i fizičkom smislu

Kod osiguranja objekata poput naftnih polja ili veleposlanstva (ambasada), koristi se i snajpersko oružje. Posebno su cijenjeni britanski model Accuracy International AWM i američki Barrett MRAD. Snajperisti malu prednost daju poluautomatskim snajperskim puškama, jer im je bitnija praktična brzina gađanja u odnosu na preciznost.

Uostalom uglavnom se djeluje na daljinama do 500 metara. Kod izbora kalibara najmanje što se prihvaća je kalibar 5,56 x 45 mm NATO, jer često se moraju gađati napadači u vozilima natovarenim eksplozivom. I tu jedino izravan pogodak u vozača ili blok motora može zaustaviti napad. U zaštitarskim krugovima kao i specijalnim jedinicama, ponovno u fokus interesiranja se vraća prvotni NATO kalibar 7,62 x 51 mm ili .308 Winchester.
Radi se o metku koji je superioran upravo kada treba brzo i učinkovito zaustaviti napadača. Tu primat polako preuzimaju jurišne puške FN SCAR-H i HK417, obje u kalibru 7,62 x 51 mm, a koje opremljene optičkim ciljnicima mogu poslužiti i kao precizno snajpersko oružje. I automati su postali standardno oružje osiguranja. Tu se prije svega misli na sve inačice HK (MP-5 ili UMP) i UZI-ja (Mini Uzi, Micro Uzi).

Čak i kada se osiguravaju konvoji na dionicama od samo nekoliko kilometara, vrše se detaljne pripreme. Svaki zaštitar nosi u borbenom kompletu između 10 i 15 spremnika za pušku ili dvije kutije streljiva za laku strojnicu. Tu su još i pištolji, dimne bombe, noževi te voda za piće. U osobom kompletu obavezan je i dobro popunjen individualni pribor prve pomoći (eng. Individual First Aid Kit - IFAK), ručni radio uređaji te radio stanice u svakom vozilu.

Kako je cilj raznih terorističkih i razbojničkih grupa, stvaranje panike i nesigurnosti, za mete biraju doslovno sve od stranih radnika, vojnika i humanitarnih konvoja do državnih institucija. Jedino pravilo u borbenim zonama je da sve mora biti pod danonoćnom zaštitom pripadnika osiguranja.

Potreba za profesionalnim tjelohraniteljima u budućnosti će biti povećana što će zahtijevati bolju obuku i pripremu u tehničkom i fizičkom smislu. Svaka neprofesionalnost može uzrokovati tragične posljedice kako za klijenta i tjelohranitelja tako i za nedužne osobe prisutne u blizini.

[ Ivan Galović ]