Mi smo svoje snove ostvarile u vojsci!

[Antun Krešimir Buterin]

Mirna Radošević oduvijek je, otkad zna za sebe, htjela biti pilot. "Kao mala sam bila fascinirana svime što leti. Vojska je tu došla slučajno", kaže uz retoričko pitanje: "A gdje se leti? Pa u vojsci". Civilno, komercijalno zrakoplovstvo nimalo je ne privlači jer za nju to nije letenje. "Ne želim umanjiti vrijednost kolega iz civilstva, svaka im čast. Uostalom, puno ih je došlo i iz vojske, no za mene je to tek put od točke A do točke B. Pravo letenje pruža samo vojska. Za mene tu nema negativnih strana".
Mirna je u HV-u već 13,5 godina, a diplomirala je prije 8,5 godina. Tijekom studija dio obitelji negodovao je zbog tog životnog izbora. "Mama je proživljavala dramu, vjerojatno svih pet godina, no nakon prvotnog šoka obitelj mi je postala velika podrška. Bez njih bi mi sve sigurno bilo puno teže", priznaje Mirna.
Svoja pozitivna iskustva u vojsci ne želi, dodaje, poistovjećivati s iskustvima drugih žena jer je zrakoplovstvo uska, specijalizirana skupina unutar vojske. Sve ih veže isti interes – letenje. "Zbog činjenice da sam žena nikad u 13 godina nisam imala većih teškoća. Iskreno, mislim da nije problem u drugima, nego eventualno u samoj ženi. Stvar je osobe, mene same i moje spremnosti prilagoditi se skupini i zahtjevima struke, iako dio odgovornosti leži i na skupini muškaraca i njihovoj spremnosti da naprave ustupke meni. Sve su to kompromisi, kao i u drugim međuljudskim odnosima". Imala je, kaže, sreću zbog fantastičnog naraštaja pa su "njeni" dečki prema njoj bili izvanredni. Uz Mirnu je u naraštaju tad bila još samo jedna žena. Danas ih je, primjećuje, osjetno više. Njezina je poruka ženama koje se, još u civilu, dvoume oko odlaska u vojsku, jasna i glasna: "Dođite! Ako to dovoljno žarko želite, u vojsci možete postići sve što želite".
"Helikopterašica" Mirna iza Nove će godine napustiti eskadrilu helikoptera u 91. zračnoj bazi u Lučkome, te dragovoljno otići u mirovnu misiju na Kosovo, u sklopu 3. hrvatskog kontingenta. Sve je to dio njezina životnog sna - letjeti. Štoviše, kao malo tko, ona svoje snove u Hrvatskoj vojsci ostvaruje svakodnevno – bio to rutinski ili pak hitan medicinski let zbog kojega je na dan našeg razgovora odjurila na Lošinj i natrag.
Ipak, zbog vojske pati od srcobolje. Mirnu, naime, zaboli srce svaki put kad ugleda helikopter koji na pisti – nepomično stoji. "To je za mene čista tragedija. Kao i kod auta – ako stoji, pokvarit će se", pozdravlja nas smiješeći se. Iako umorna, jedva čeka novi poziv. Do kraja dežurstva još je nekoliko sati. Možda uskoro opet poleti u nebo. Mirna će budna sanjati...
Žene u HV-u mogu sve što žele
I satnica HV-a Vlasta Zekulić, baš kao i pilotkinja Radošević, spada u skupinu sretnika koji su u životu uspjeli baviti se onim što su htjeli odmalena i čemu su težili cijeli život. Kad odrastem bit ću... Malena djevojčica iz Splita na to je pitanje uvijek odgovarala: Vojnik ili policajac. Vjeruje da se takvim aktivnostima zarazila još u 2. razredu osnovne, kao izviđačica. "Bila je to prava mala vojska – disciplina, crtanje karata, uniforme, orijentacija, prva pomoć... Jako mi se svidio taj svijet, fizički naporan i zahtjevan, ali koji omogućava razvijanje čvrstog duha zajedništva". Kao tinejdžerica je čvrsto odlučila da će, ako doista završi u policiji ili vojsci, biti prava policajka tj. prava vojnikinja, a ne pravnica ili ekonomistica u tim službama. Upisavši Policijsku akademiju sa željom da postane inspektor, detektiv, bilo što…, ispunili su joj se snovi. "Bilo je to 1996., nakon rata, Akademija je prštala energijom i živošću pa sam te prve dvije godine uživala kao nikad, upijajući sve što sam čula". No, čim je saznala za MORH-ov natječaj za školovanje kadeta u SAD-u, prijavila se iako se bojala da nema šanse. Opet su krenule dvojbe - a da možda ipak bude vojnik? Po završetku 2. godine Akademije, stigao je poziv: Čestitamo, idete u Ameriku! "Unatoč beskrajnoj sreći, istodobno mi je bilo i teško majci reći da sad moram ispočetka, a u policiji sam već bila na pol’ puta. No bila je to prilika koja se ne može odbiti. Bila sam spremna na sve, i odlučna da postanem vojnik". Nakon američkih godina, vratila se u domovinu gdje je završila Akademiju, postala kriminalist i zaposlila se u Vojnoj policiji. "Savršeno mjesto - spoj dviju mojih velikih ljubavi - policije i vojske. Prvih šest godina moje karijere bilo je nešto nevjerojatno. Imala sam sreće jer su moji vrhunski zapovjednici vjerovali u mene i dali mi šansu". Godine 2004. postala je prva žena zapovjednica voda Vojne policije - u Afganistanu!
Bila je prvi mladi časnik, prvi mladi kadet iz SAD-a, prva žena… Na mnogo je načina i fronti morala probijati led. I pritom je, priznaje, znala nailaziti na otpor kolega, pa i nerazumijevanje. Bilo je i onih koji su je smatrali inferiornom, ali ne toliko zbog drugog spola, koliko zbog mladosti i neiskustva.
Satnica Zekulić kao nedostatak žena ističe zanimljivu činjenicu da njezini muški kolege mogu sa šefom poslije posla otići na kavu, mali nogomet, kuglanje...."Ja to ne želim, ali ni ne mogu učiniti jer bih odmah bila ljubavnica. Ponekad mi to smeta jer ja sa šefom imam vrijeme na poslu od 8 do 16, a muški i do 20 sati, pa i o poslu razgovaraju nakon posla, kad mene nema".
Vlasta Zekulić nikad nije zažalila što je ušla u vojsku. Svoj životni san živi i dalje, svaki dan. "Ne znam kako se drugi osjećaju kad ulaze u MORH, u naše vojarne opasane žicom i zidovima, ali meni je uvijek kao da se vraćam doma. Toliko volim ovaj posao i vojsku. Izaći ću iz nje onog dana kad dođem na posao i osjetim da mi u odori više nije ugodno. Vojni posao je prekrasan jer se stalno mijenja, nikad nije isti. Vojska svakome nudi golemu paletu najraznovrsnijih aktivnosti pa čovjek praktički može birati što želi raditi". Za sebe smatra da je najbolja u planiranju operacija i obuci.
U svezi naše teme, satnica je izravna: "Sigurno je da žene u HV-u neće naići na diskriminaciju i omalovažavanje. Ovo je nova, moderna vojska, sazdana na suvremenim načelima, svi moji kolege već su navikli da su žene tu, na svim razinama, u svim poslovima. No, mislim da je najvažniji kriterij za svaku ženu - njezina istinska želja da postane vojnik. Neka ne idu u vojsku ako misle tu lakše naći muža, stalni posao ili dobru plaću. Ovaj posao nije nimalo lak, iziskuje fizičke i psihičke napore, puno odricanja, rad na terenu… Ali ako to stvarno žele, i misle da je to zanimanje stvoreno za njih, onda bez ikakvih limita mogu u vojsci ostvariti štogod požele. Tu mogu i do vrha jer je sustav apsolutno otvoren za svakoga, bez ikakvih barijera". Na kraju razgovora satnica nas je iznenadila, rekavši da je veoma smetaju i žene koje traže privilegije kakve imaju muškarci, a da pritom - ne rade isti posao, "šlepajući" se baš na činjenici što su žene. Takav odnos Zekulić osuđuje jer je zlouporaba proklamirane spolne ravnopravnosti.
Danas, iako je zatrpana poslom, svejedno isijava golemom količinom pozitivne energije, a navečer i vikendom čak uspijeva pisati i doktorat. Moderna vojska - moderni vojnici.