Mali ljudi za velika djela
Da biste spasili ljudski život nisu potrebne godine obuke i treniranja, jačanje mišića po teretanama i nadljudska izdržljivost u stilu Ramba. Dokazuju to i najsvježiji primjeri – vatrogasac je spasio vatrogasca, dvoje policajaca spasilo je bolesnu djevojku i njezinu majku, a voditelj održavanja trgovačkog centra bio je dovoljno priseban i brz da spasi djetešce iz zaključane užarene limuzine
Piše: Greta Urlić
Iako su taj dan bili slobodni, poziv na hitnu intervenciju u rano jutro 5. lipnja za Vjeku Pejića i Zlatka Uvanovića, pripadnike Javne profesionalne vatrogasne postrojbe Grada Osijeka, značio je prekid odmora i ekspresno 'uskakanje' u odijela. Dvojica prijatelja nisu ni slutila da će im samo malo kasnije životi visjeti o tankoj niti i da će proživjeti dramu koja će dodatno učvrstiti prijateljstvo. Oko 5,20 sati osječka JPVP dobila je dojavu da gori Robna kuća „Doma“. Na teren su izašle sve raspoložive jedinice, a pozvani su i ostali vatrogasci. Budući da mu je bio usput, Zlatko autom dolazi po Vjeku i zajedno kreću prema „Domi“. Obojica su bivši branitelji, a profesionalni su vatrogasci 15 godina - čak su posao dobili isti dan. Zapovjednik JPVP Boris Banjan govori im da je požar izbio u podrumu zgrade gdje je bila Konzumova trgovina te da je prva skupina već dolje, jer nastoje ugasiti vatru prije širenja.
Vatrogasac se u nevolji poznaje
Zlatko i Vjeko uzimaju opremu i spuštaju se u podrum „Dome“. 'Naoružani' dišnim aparatima, vuku mlaz sa sustava CAFS za gašenje požara zračnom pjenom. Spuštaju se stubama, no ne do kraja jer su odlučili preskočiti ogradu, prijeći naslagane „gajbe“ s pićem i tako za tridesetak metara skratiti put do požara. Cijev koju vuku ujedno im je pomagalo pomoću kojeg traže izlaz, jer je podrum pun crnoga gustog dima. Potpuni je mrak.
„Spustili smo se ravno na požar. Gašenje CAFS-om radi se na trzaje što jako crpi snagu. Vjerojatno sam zato ubrzano disao pa mi se dišni aparat počeo oglašavati prije Zlatkova. To znači da imam još tri minute za napuštanje prostora“, prisjeća se Vjeko. Budući da je Zlatko imao još kisika te je mogao nastaviti gašenje, odlučili su da Vjeko izađe s drugim kolegom, iako je pravilo da par koji zajedno radi - zajedno i izlazi. Kolega ga je poveo po drugoj cijevi, no ubrzo shvaćaju da ona ne vodi do izlaza. Našli su se u labirintu skladišta i urušenih polica. Vjeki tad nestaje kisika u aparatu. Pokušava brzo naći izlaz i tu se odvaja od kolege, koji počinje vikati da Vjeki treba pomoć.
„Bio je mrak. Masku sam bacio jer mi se lijepila za lice. Spustio sam se što niže tražeći hladniji i čistiji zrak. Naišao sam na malu pukotinu u cijevi, stavio lice ispod mlaza vode koji je u obliku lepeze špricao kroz probušenu vatrogasnu cijev i tu došao do kisika na kojem sam preživio minutu-dvije. Shvatio sam da mi život visi o koncu pa sam se počeo moliti. I tada dolazi moj prijatelj Zlaja i spašava mi život”, u dahu prepričava Vjeko.
Njegov spasitelj objašnjava nam da je, kad je čuo da je Vjeko u opasnosti, odmah sve ostavio i krenuo ga tražiti. Vidio je da se guši i da su u pitanju sekunde. „Slijedio sam cijev i vukao ga za odijelo prema mjestu na kojem smo skočili sa stubišta. Uspio sam ga, ni sam ne znam kako, podići iznad sebe i prebaciti preko dva metra visokog zida na podest stuba koje su vodile do izlaza. Adrenalin je učinio svoje. Da sad moram 80 kg podići iznad sebe, sigurno ne bih mogao“, opisao je Zlatko spasilačku misiju.
"Hvala što si mi spasio tatu!"
Vjeko je na izmaku snaga izjurio iz robne kuće, pao na pločnik i počeo se tresti pa ga je Hitna odvezla u KB Osijek gdje je dobio terapiju kisikom i isti je dan pušten na kućnu njegu. Količina monoksida kojom se otrovao nije bila opasna po život - zahvaljujući Zlatkovoj hrabroj reakciji, ali i Vjekinoj snalažljivosti kad je otkrio pukotinu. No, nakon spašavanja, drama se nastavila. Spašavajući život prijatelju, Zlatko je izgubio snagu. I on je počeo gubiti kisik te više nije imao snage skočiti na zid. „Morao sam u mraku pronaći kraj stubišta. Pomislio sam: kako ću sad ja izaći!? Srećom, ostao sam priseban te sam tapkajući rukama po zidovima i policama konačno našao put“, govori Zlatko dajući nam fotografiju koja najbolje oslikava dramu – vidljivi tragovi ruku koje su grebale po čađavom zidu preko kojeg je prebacio Vjeku.
Na kraju je skromno zaključio da bi to svaki vatrogasac učinio za kolegu, no priznaje da je veličine čina postao svjestan tek kad je Vjeku posjetio kod kuće. Tad mu se Vjekina četverogodišnja kćer bacila u zagrljaj povikavši: „Hvala ti Zlajo, što si spasio mog tatu!“